Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je doktorski rad koji afirmira Pavelića, u sjeni izbora i kaosa na Filozofskom, jedva registriran

Dragan Markovina o doktorskom radu Ante Delića

Pavelic, Ante Führer der fachistisch beeinflußten kroatischen Unabhängigkeitsbewegung Ustascha, 1941–45 Staatschef Kroatiens.
14.7.1889 Bradina (Herzegowina) –
28.12.1959 Madrid.

Der kroatische Staatsführer Ante Pavelic mit Mädchen der Ustascha-Jugend.

Foto, undat., Image: 147802571, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
FOTO: Profimedia, AKG

Priroda stvari, po kojoj se vijesti iz periferije, posebno u ovako centraliziranoj državi, dosta često i ne dobace do šire javnosti, ovih je dana išla na ruku nezamislivom skandalu na zadarskom sveučilištu, koji je praktično jedva registriran kao takav. Naime, u sjeni burnih previranja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i pregovora o sastavu nove Vlade, na zadarskom sveučilištu je obranjen doktorat iz povijesti pod naslovom ‘Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. godine’.

Autor ovog originalnog doprinosa historiografiji je stanoviti Ante Delić, čiji je rad priveden kraju pod mentorstvom Zlatka Begonje iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, i uz suglasnost ostale dvojice članova povjerenstva, Marija Jareba sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i Ante Bralića, s Odjela za povijest zadarskog sveučilišta.

Znanstveno podizanje spomenika ratnom zločincu

Štoviše, izvješće mentora Zlatka Begonje je 8. srpnja na sjednici stručnog vijeća humanističkih znanosti prihvaćeno sa samo 10 glasova protiv, 15 suzdržanih i čak 51 za. Da bi stvar bila kompletirana, praktično čitav Rektorat sveučilišta došao je na samu obranu doktorata, kako bi izravno svjedočili obrani prvog doktorata o Paveliću.

Bavljenje bilo kojom povijesnom temom, posebno onom ovog tipa, ne samo da ne bi trebalo predstavljati problem, već bi trebalo s intelektualne i znanstvene strane biti podržano. Kad se ne bi radilo o znanstvenom podizanju spomenika jednom notornom ratnom zločincu i štetočini kakva se teško dva puta ukazuje u jednom društvu.

O čemu se radi? Iako je već iz naslova posve jasna moralna upitnost ovakvog pristupa Pavelićevoj osobi, s obzirom da ključ za razumijevanje njegovog političkog djelovanja i krajnjih konzekvenci takvog djelovanja, ne može biti čitan izvan konteksta i zločinačkih praksi kvislinške ustaške države kojoj je bio na čelu, uvid u sažetak samog rada, kao i mišljenja članova povjerenstva ne ostavljaju mjesta nikakvim dvojbama.

Uvodno poglavlje o Pavelićevom djelovanju

Ovdje ćemo se koncentrirati na njihovo obrazloženje uvodnog poglavlja koje problematizira Pavelićevo djelovanje do 1945. godine te na generalnu poruku rada. Delićev mentor, Zlatko Begonja, tako zaključuje: “Uvodom je doktorand naznačio znanstveni zadatak disertacije, koji se temelji na potrebi razjašnjenja političkog djelovanja Ante Pavelića u determiniranom vremenskom razmeđu što je podrazumijevalo razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, odnosno dijela Hladnog rata.

Slijedom toga naglašeno je kako je Pavelić pripadao onoj grupaciji političara koji ni pod koju cijenu nisu odustajali od svojih zadanih ciljeva, premda je njihova realizacija često bila uvjetovana različitim političkim okolnostima koje su u tom kontekstu pretpostavljale upotrebu tako prilagođenih sredstava. Upravo zbog toga, Pavelić je u poslijeratnom razdoblju kao jedan od ključnih čimbenika dijela hrvatske političke emigracije postao nositeljem aktivnosti unutar grupacije koju je jugoslavenski komunistički totalitarni režim nazivao ‘terorističkom ustaškom emigracijom’….

Cjelina naslovljena Političko djelovanje Ante Pavelića do 1945., zapravo je ogledni prikaz ključnih podataka i činjenica o Pavelićevom životu, svjetonazoru i političkim promišljanjima i djelovanjima, koji su neophodni upravo zbog dobivanja potpunije slike o slijedu njegova razvoja prepoznatljivijeg kroz razdoblja koja su ga uokvirivala u formi političara, zatim revolucionara i konačno poglavnika Nezavisne Države Hrvatske.”

Glorifikacija potkapacitiranog kvislinga

Dakle Zlatko Begonja, pored toga što ima problema s moralom, evidentno ima problema i s inteligencijom. Počet ćemo s moralom. Naime, historiografija je zabilježila malo takvih monstruoznih rečenica poput Begonjine koji je kompletnu zločinačku stvarnost NDH, potpuno obilježenu rasnim zakonima i koncentracijskim logorima smrti, podvio pod Pavelićevo inzistiranje na vlastitim političkim ciljevima, čije je ostvarivanje bilo uvjetovano različitim političkim okolnostima, koje su zahtijevale upotrebu njima prilagođenih sredstava.

Iako iz ove rečenice cinizam vrišti na sve strane, iz nje je, barem posredno, evidentno kako Begonja jako dobro zna o kakvoj se politici radilo, ali to svjesno prešućuje. Drugi problem s Begonjinim moralom odnosi se na činjenicu kako se nakon 1945. Pavelića ne može promatrati u nijednom drugom svjetlu, a ponajmanje u formi nekakvog principijelnog opozicijskog političara, doli u svjetlu ratnog zločinca.

No Begonja nas tvrdoglavim inzistiranjem na glorifikaciji jednog potkapacitiranog kvislinga, dovodi do vlastitih problema s inteligencijom. Tako Pavelić više nije izdajnik, suradnik nacističkih okupatora, ratni zločinac s hipotekom nekoliko koncentracijskih logora i genocida nad Srbima, Židovima i Romima, nego aktivni sudionik Hladnog rata, u vječnoj borbi protiv komunizma.

Idejno razotkrivanje u sažetku doktorata

Kako ovakva logika čovjeka može nanijeti isključivo na ispisivanje sve nelogičnijih rečenica, posvađanih sa zdravom pameti, ne treba nas čuditi njegova tvrdnja kako su tu grupaciju ljudi komunističke vlasti nazivale ‘terorističkom ustaškom emigracijom’. Nije, naime, bilo potrebe da ih komunističke vlasti specijalno tako zovu, s obzirom da su se sami tako titulirali, ali i s obzirom da je naprosto bilo riječ o jasnoj činjenici.

Kako, naime, nazivati poglavnika ustaške države i njegove suradnike, koji su iz inozemstva planirali terorističkim napadima srušiti Jugoslaviju, osim kao terorističku ustašku emigraciju? Dok Begonja dopre do logike kojom bi odgovorio na ovo pitanje, posvetit ćemo se sažetku tadašnjeg doktoranta i sadašnjeg doktora Delića, koji se u tom kratkom tekstu nehotice u potpunosti idejno razotkrio.

Delić već u prvoj rečenici piše sljedeće: “U radu se na temelju dostupnih izvora i literature prikazuje političko djelovanje bivšeg poglavnika Ante Pavelića, od kraja Drugog svjetskog rata, do 1953.” Postavimo li, naime, stvari onako kako ih je Delić prozirno postavio, da tobože posve nevino analizira Pavelićevo političko djelovanje nakon rata, osnažujući to marginalnim tendencioznim prikazom njegovog djelovanja u NDH, odakle mu je već u prvoj rečenici sažetka izronio ‘bivši poglavnik’?

Teze posvađane s logikom i moralom

Odgovora na ovo pitanje mogu biti samo dva. Ili Delić smatra da je Pavelićeva uloga kao poglavnika NDH mnogo bitnija, no što u svom radu prikazuje, točnije da ga činjenica da je bio poglavnik ustaške države temeljno određuje, jer tu sintagmu inače ne bi koristio, ili ga u intimnom smislu primarno doživljava kao poglavnika, pa mu je to na ovom mjestu nagonski izletilo? Obje ove mogućnosti su jednako problematične i za njih vrijedi isto što i za Begonjino nevješto piskaranje. One su, naime, posvađane s logikom i s moralom, a potencijalno i oboje.

Ako Delić smatra da Pavelića treba promatrati ponajprije kao poglavnika, onda mu čitav rad logički pada u vodu, a ako pak to nagonski osjeća, onda samo potvrđuje da su mu motivi nastanka ovog teksta krajnje upitni. Tragika cijelog slučaja na koncu leži na posve besmislenom nastojanju da se apsolutnog vladara jednog od najsurovijih nacističkih režima u Europi promatra kao nekakvog borca protiv totalitarizma, što je u pristojnom svijetu nezamislivo, a u Hrvatskoj postaje poželjno i pogoduje stanovitoj društvenoj afirmaciji koju dolazak čitavog rektorata na obranu jasno legitimira.