Markovina: Ključni cilj mirne reintegracije nije ostvaren, Vukovar je iz političkih razloga zarobljen u 1991.
Vukovar nikad nije dobio pravu podršku i priliku za novi početak
Svatko onaj tko bi i bio spreman iskreno raditi na saniranju međunacionalnog jaza, nužno bi gubio podršku birača, na što pak nitko nije spreman. A sve i da se odluči na tu vrstu rizika, pa čak i s unaprijed ukalkuliranim porazom na sljedećim izborima, teško da bi uspio promijeniti bazična uvjerenja najvećeg dijela društva. No, to što su mali izgledi za uspjeh, ne znači da ne treba pokušati.
Kad od nekog događaja prođe dvadeset i pet godina, što je već četvrt stoljeća, to je sasvim dovoljno vremena da se analiziraju njegovi ishodi. Što se pak tiče dvadeset i pete godišnjice mirne
reintegracije Podunavlja, koja se obilježavala ovu nedjelju u Vukovaru, već je iz sadržaja govora Zorana Milanovića i ostalih govornika, ali i iz priopćenja iz SDSS-a koji nije sudjelovao u
obilježavanju, jasno da ključni cilj reintegracije, tj. reintegracija sama, nije ostvaren.
Naravno, osim ako taj proces ne promatramo isključivo u svjetlu povratka institucija Republike Hrvatske u Vukovar. Ono što jedino jeste ostvareno je to da nije bilo masovnog egzodusa Srba i da su se Hrvati u velikoj broju vratili u Vukovar. Sve osim toga, što ipak nije mala stvar, bio je poraz te ideje.
Vukovar nije dobio šansu za novi početak
Međunacionalni odnosi u Vukovaru nisu dobri, društvo nije u punom smislu riječi reintegrirano, svaki pokušaj koji se odnosi na reformu obrazovnog sustava, od nikad uvedenog Separata iz nastave povijesti, do zajedničke norveške škole je propao, česte su tučnjave među maloljetnicima.
Ideja da upravo mirna reintegracija bude ključni datum za obilježavanje kraja rata nije nikad dobila priliku, nauštrb trijumfalizma u Kninu, oko upotrebe ćirilice u javnim institucijama vodio se ozbiljan politički sukob godinama, koji je okončan pobjedom desnice, a sam Vukovar nikad nije dobio pravu podršku i priliku za novi početak, jer je zauvijek iz političkih razloga ostao zarobljen u 1991. godini.
Problematična ideja srpskog svijeta
Suvišno je i napominjati da bi bilo puno bolje da je svaka od navedenih stvari bila okončana na drugi način, ali ova okrugla godišnjica predstavlja dobar povod za pitanje može li se nešto od toga
promijeniti, odnosno je li kasno za to? Za pozitivan odgovor na ovo pitanje potrebna je ponajprije politička volja, i to u prvom redu unutar HDZ-a. A kao osnovni preduvjet za takvo nešto ispostavlja se to da bi se odnosi Hrvata i Srba, kako u Hrvatskoj generalno, tako i u samom Vukovaru, trebali lišiti tegobnog odnosa između Hrvatske i Srbije.
Zapravo je i donekle čudno što se to već, barem s hrvatske strane, nije dogodilo, budući da se nije moglo živjeti od priče kako je Hrvatska napustila jugoslavenski kontekst i sada je doista neovisna i odlučuje sama o sebi. Da je to doista tako, onda bi se odnosi sa Srbima u Hrvatskoj uspostavljali neovisno o samoj Srbiji. Istina jest i da predstavnici srpske zajednice imaju intenzivnu komunikaciju i značajnu pomoć iz Srbije, što ne bi nikome bilo problematično da se ideja tzv. srpskog svijeta svako malo ne reaktualizira.
Predugo se iživljavaju nacionalizmi
Kad bi se ova dva preduvjeta ispunila i stvorile se pretpostavke za vođenjem drukčije politike, onda bismo se konačno i mogli suočiti s pitanjem je li kasno za to? A za to nam je potreban uvid u
društvo. Odgovor koji se trenutačno nakon tog uvida nameće teško da može biti optimističan. Jer prošlo je previše vremena iživljavanja nacionalizama, koji su se pretvorili u samorazumljivu
svakodnevicu, što je dovelo do toga da je međunacionalno nepovjerenje ogromno.
U takvim okolnostima svatko onaj tko bi i bio spreman iskreno raditi na saniranju međunacionalnog jaza, nužno bi gubio podršku birača, na što pak nitko nije spreman. A sve i da se odluči na tu vrstu rizika, pa čak i s unaprijed ukalkuliranim porazom na sljedećim izborima, teško da bi uspio promijeniti bazična uvjerenja najvećeg dijela društva. No, to što su mali izgledi za uspjeh, ne znači da ne treba pokušati. Makar zato da oni koji nemaju nikakvo sjećanje na rat, ne žive traume onih koji su ga proživjeli.