Markovina: Ključni problem sjećanja na Bleiburg nije ustaško znakovlje, već nešto puno složenije
Nacionalistička desnica mora prihvatiti moralnu ispravnost antifašizma
Komemoracija na Bleiburgu, kojoj je ove godine iznova vraćeno pokroviteljstvo Sabora i na kojoj se okupio impresivan broj članova Vlade, ostala je unatoč upadljivim nastojanjima da predstavnici vlasti minimiziraju ustašluke i otvorena politiziranja, u granicama ideološkog govora i temeljnog nerazumijevanja značaja tog mjesta i njegove simbolike.
Radi li se pak o istinskom ili pak hinjenom nerazumijevanju u konačnici nije ni bitno, s obzirom na to da poruka ostaje ista. Skratimo li izrečeno na ono bitno i uzmemo, primjerice, ono što su izjavili Božo Petrov dan ranije i Željko Reiner na samoj komemoraciji, uočit ćemo svojevrsni apel za nadilaženjem ideoloških podjela i poruku kako su sve žrtve jednake te kao takve zaslužuju jednak odnos.
Dubiozne povijesne ocjene
Temeljni problem ovakvog govora, koji doista izgleda nekonfliktno i zavodljivo na prvo čitanje, odnosi se na izbjegavanje istinske problematizacije traumatičnog pitanja, iz čega logično proizlaze svi problemi koji doista dovode do društvenih podjela. No, suprotno uvriježenom narativu desnice, one u takvoj konstelaciji niti ne mogu biti prevladane. Zašto to govorimo?
Predsjednik Vlade Tihomir Orešković posjetio je danas Tezno i Bleiburško polje. pic.twitter.com/arjk57qD0a
— Vlada Republike Hrvatske (@VladaRH) May 13, 2016
Ponajprije iz razloga što su povijesne ocjene koje predstavnici vlasti iznose duboko dubiozne i u konačnici posve relativiziraju karakter i nasljeđe ustaške države. Za objašnjenje ovog zaključka poslužit ćemo se izjavom Bože Petrova: “Sve žrtve zaslužuju isto poštovanje i pijetet, a režimi koji su doveli do stradanja istu osudu. Prestanimo se dijeliti na mrtvima, a temelje moderne Hrvatske gradimo na Domovinskom ratu, osuđujući uvijek zločine i sve totalitarne i autoritarne režime. Okrenimo se izgradnji bolje i drukčije Hrvatske, prestanimo s podjelama, prestanimo s ‘mi ili oni’ i rješavajmo zajedno probleme naših građana”.
Pervertirano gledanje na antifašistički pokret
Pažljivijim čitanjem njegove izjave uočit ćemo da je ključan naglasak na riječi isto, tj. na povlačenju jednakosti. Iako je to nebrojeno puta naglašeno, jasno je kako svako povlačenje znaka jednakosti između socijalističke Hrvatske i ustaške države nužno vodi relativizaciji potonje i istinski onemogućava nadilaženje društvenih podjela. To navodimo iz nekoliko razloga.
Ponajprije, u današnjem hrvatskom društvu ne postoji nitko tko negira da su se osvetnički zločini na kraju rata dogodili, dok postoji značajan broj ljudi, na čelu s pripadnicima aktualne vlasti i vrhovima Crkve koji uporno pokušavaju negirati temeljni karakter Pavelićeve države. Iz takvih se nastojanja izrodilo pervertirano gledanje na partizanski antifašistički pokret isključivo kroz prizmu Bleiburga, posve zanemarujući ključne motive, poruke i rezultate te borbe.
Do istinskog pomirenja u hrvatskom društvu doći će tek kada nacionalistička desnica prihvati da je pripadnost antifašističkom pokretu bio jedini moralno ispravan izbor. Ostvari li se ta pretpostavka, komemoriranje bleiburških žrtava bit će lišeno revizionističkog ideološkog naboja i neće izazivati prijepore
Na isti način se pitanje ustaške države svelo na pitanje Bleiburga i samog njenog kraja, a ne na ono što je ta država doista predstavljala. Radilo se o zločinačkoj državi u punom smislu te riječi, koja je u ideji i u praksi bila isključivo fašistička država kolaboracionističkog tipa. Drugim riječima, ne postoji niti jedna pozitivna stvar koja bi se o Pavelićevoj državi mogla reći.
Ključni problem komemoracije
Imajući to u vidu jednostavno je nehumano iznositi stajalište da su sve žrtve iste te tako u isti kontekst smjestiti žrtve koncentracijskih logora u Jadovnom i Jasenovcu, koje su ubijene isključivo zbog svog podrijetla ili političkog neslaganja s ustaškom tvorevinom, s vojnicima koji su ubijeni u osvetničkoj akciji na kraju rata, po neuspješnom okončanju organiziranog bijega.
Stoga ključni problem bleiburške komemoracije ne leži u tome je li se netko u publici pojavio s ustaškim znakovljem ili nije. Ključni problem su poruke koje stižu od organizatora i govornika, s obzirom na to da ni u jednom od tih govora nikada nismo čuli kako je do Bleiburga uopće došlo i što je svemu tome prethodilo. Neupućen netko bi, slušajući govornike na komemoraciji, pomislio kako je grupa nedužnih hrvatskih vojnika, ničim izazvana krenula bježati prema Austriji.
Banalizacija i tendenciozno tumačenje činjenica
Zahvaljujući svemu navedenom do istinskog pomirenja u hrvatskom društvu doći će tek onda kada nacionalistička desnica uspostavi pošten odnos prema činjenicama, tj. kada prihvati civilizacijsku činjenicu da je pripadnost partizanskom antifašističkom pokretu bio jedini moralno ispravan izbor u Drugom svjetskom ratu. Ostvari li se ta pretpostavka, komemoriranje bleiburških žrtava bit će lišeno revizionističkog ideološkog naboja i neće izazivati daljnje prijepore u hrvatskom društvu.
Dok se to pak ne dogodi, svi će se pozivi na nadilaženje podjela činiti neiskreni te će kao takvi biti i shvaćeni. Banalizacija i tendenciozno tumačenje povijesnih činjenica tom procesu svakako ne pomažu. Povučemo li pak paralelu s iskustvom zapadnih antifašističkih saveznika i osvrnemo li se na notornog Luku Prcelu, vrijedi mu honorirati to što je, doduše u posve iskrivljenom kontekstu, spomenuo bombardiranja Dresdena i atomske bombe bačene na Japan.
Zapadni i jugoslavenski antifašizam
S obzirom na to da uopće nije sporno kako su temeljita rušenja Dresdena i japanskih gradova predstavljala znatno veći zločin protiv čovječnosti od onog vezanog za Bleiburg, minimum poštenja bi zahtijevao da se uspostavi jednak odnos prema zapadnom i jugoslavenskom antifašizmu.
Jer kad bi se hrvatska desnica, posebno ona koja je na vlasti, usudila ići do te mjere pa uspostavila jednak odnos prema antifašističkoj baštini, morala bi na jednak način promatrati zapadne saveznike isključivo kroz prizmu zločina počinjenih na kraju rata. Stoga je pravo pitanje zbog čega im je to zazorno, a svođenje ustaške države na razinu socijalističkog razdoblja nije?