Politika & Kriminal

Markovina: Kad bi Hrvatska bila onakva zemlja kakva nije, Barišić se ne bi ni kandidirao za ministra

Pozadina ostavke akademika Silobrčića na mjestu predsjednika Odbora

Slučaj paralize procesa odlučivanja u Odboru za etiku u znanosti i obrazovanju, nakon kojega je akademik Vlatko Silobrčić podnio ostavku na mjesto voditelja odbora, koliko god bio skandalozan, nažalost je malo koga iznenadio. Hrvatsku javnost, koja je poslovično naviknuta da se javne i državne institucije blagonaklono odnose prema ljudima koji zauzimaju određeni položaj moći, stavljajući ih često iznad zakona i dobrih običaja, svakako nije.

No, što je još tragičnije, ovakav ishod nije iznenadio nikoga ni u akademskom svijetu. Kako one koji su se od njega potpuno distancirali, tako i one koji u njemu na ovaj ili onaj način funkcioniraju. Kao netko tko je proveo unutar sveučilišnog sustava više od deset godina, radeći na kraju krajeva i kao kolega aktualnog ministra Barišića, odgovorno tvrdim kako temeljnu odrednicu tog svijeta možemo pronaći u istančanom oportunističkom refleksu.

Začarani krug mediokriteta i oportunista

To naravno ne znači da to vrijedi za sve, o čemu častan potez akademika Silobrčića svjedoči bolje od ičega, ali u pravilu ljudi od principa bivaju preglasani, što ih na koncu demotivira i tjera da se ne kandidiraju za čelna mjesta unutar sustava. Na taj način stvara se začarani krug u kojem mediokriteti i oportunisti hrabre i podržavaju jedni druge, s obzirom da im to predstavlja jedini put za kakvu takvu afirmaciju.

To na kraju rezultira raznim borasima, previšićima i barišićima na funkcijama kojima nisu dorasli i s kojih temeljito i nepovratno ruše ugled čitave akademske zajednice, ali i društva u cjelini. Nije da se za taj ugled treba nešto posebno brinuti, ali do sada se barem činilo kako neke granice nije moguće prijeći, u čemu su nas čitav cirkus na Filozofskom, činjenica da Bruna Esih radi kao novakinja bez doktorata već 15 godina te znanstveni background ministra Barišića do kraja razuvjerili.

Moguća su samo dva objašnjenja

Što zapravo znači to da odbor nije uspio donijeti odluku? Pa ništa drugo, osim toga da značajan dio njegovih članova ili nije imao nikakav stav o jednoj vrlo konkretnoj i čistoj stvari, ili ga nije želio javno iznijeti, zbog straha ili srama, posve je nebitno. To dalje znači da ljudi koji bi na svaki način, stupnjem obrazovanja, statusom u društvu i pozicijom na kojoj se nalaze trebali upravo biti ti koji će u društvu biti najglasniji i jasno zastupati određene civilizacijske i znanstvene vrijednosti, posve svjesno odbijaju to činiti.

Stoga je ključno pitanje, zbog čega je to tako? Na ovo pitanje moguća su samo dva odgovora, zbog oportunizma ili zbog straha. Ova izrazito poražavajuća činjenica savršeno svjedoči o dubokom porazu demokratske i znanstvene kulture i vrlo jasno ukazuje da je društvo praktično izgubilo 25 godina unutar kojih nije izgradilo samosvjesne građane koji bi onda izgradili snažne i neovisne institucije.

Pisao o ustaškom dužnosniku kao heroju

Kad bi Hrvatska bila upravo onakva zemlja kakva nije, Pavo Barišić se u prvom redu ne bi uopće kandidirao za funkciju ministra znanosti, sve i kad bi mu ona bila ponuđena. Tu ponudu bi otklonio u najmanju ruku zbog nelagode uzrokovane sviješću o vlastitom znanstvenom djelovanju i mogućnosti da to djelovanje dopre do šire javnosti, ukoliko mu već vlastita odgovornost ne bi naložila da tu ponudu odbije i bez prije spomenutih kalkulacija.

U istoj takvoj Hrvatskoj, kakve očito nema, Barišić bi momentalno podnio ostavku u času kad se saznalo da je u svojim radovima pisao o ustaškom dužnosniku kao tragičnom heroju. U konačnici, podnio bi neopozivu ostavku u momentu kad bi se samo ozbiljno posumnjalo da je plagirao kolegu, ne potpisavši ga.

Nije mu ni najmanje neugodno

Uzmemo li pak mogućnost da se i u pristojnim zemljama može pojaviti netko ovakav tko bi preko svega toga mirno prešao, kao da ga se uopće ne tiče, što nije isključeno, pritisak javnosti i djelovanje institucija odradili bi taj posao umjesto njega.

Umjesto svega navedenog, pogledajmo što mi imamo? Prijavu plagijata koja godinama stoji neotvorena, zatim odbor koji kukavički odbija donijeti mišljenje i na koncu ministra koji se kao vrhunski cinik, kolegi ispričava s jedno deset godina zakašnjenja i nije mu ni najmanje neugodno.

Samopouzdanje bez kompetencija

Sve ovo moguće je isključivo iz razloga što živimo u zemlji u kojoj se svatko osjeća kompetentan da se bavi stvarima o kojima nema pojma, čineći to s takvom vrstom samopouzdanja na kojem bi im pozavidjeli i maksimalno potkovani ljudi. Ministarstvo branitelja tako se bavi lijepljenjem etiketa Radi Šerbedžiji, Glasnović situacijom na Filozofskom fakultetu, Hasanbegović kulturom i tako dalje, možemo nastaviti niz do u beskraj.

Iza svega navedenog stoji mitsko uvjerenje mnogih u ovoj zemlji, da imaju pravo lijepiti etikete i arbitrirati o sposobnostima i ljudskim kvalitetama svih drugih ljudi, ali i istančan oportunistički refleks dobrog dijela društva, koje ih zbog sitnih interesa u tome podržava.