Dragan Markovina: Zašto je dobro što Kolinda Grabar Kitarović ima zanemarive ustavne ovlasti
Telegramov kolumnist o istupu predsjednice kod Mirjane Hrge
Iako smo to znali još od ranije, a posebno nakon njezinog odgovora Miloradu Pupovcu, u kojem je za porast netolerancije i govora mržnje prema manjinama indirektno optužila same predstavnike manjina, da su te napade izazvali svojim pisanjem i stavovima, nakon ovotjednog intervjua kojeg je dala za RTL televiziju, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović otklonila je i posljednje dileme oko toga treba li predsjednica imati veće ovlasti.
Sada je, naime, postalo posve neupitno da je jedna od sretnijih okolnosti za hrvatski politički sustav ta da Kolinda Grabar Kitarović ima zanemarive ustavne ovlasti. U promatranom razgovoru s Mirjanom Hrgom, predsjednica je izrekla dvije krajnje problematične izjave, koje novinarka nažalost nije ozbiljno problematizirala, iako su obje zahtijevale dodatno objašnjenje.
Izjava koja nije izrečena 1990., nego 2016. godine
Prva se odnosi na predsjedničinu naglašenu zabrinutost za suočavanje s prošlošću, a druga na pitanje pobačaja. Grabar Kitarović tako pitanje odnosa prema ubijenima iz 1945. promatra na sljedeći način: “Usudila bih se čak reći da smo se s ustaškim zločinima i prošlošću doista suočili i da smo priznali što se dogodilo. Međutim, vrijeme komunizma ostaje neistraženo razdoblje. Ja sam apsolutno protiv lova na vještice, ali sam za to da se utvrdi povijesna istina”.
Temeljni problem s ovom izjavom leži u tome što nije izrečena 1990. godine, nego 2016. te što ju je izrekla Kolindra Grabar Kitarović, a ne netko drugi. Svakome tko poznaje političku i društvenu stvarnost Hrvatske, a u tu skupinu bi predsjednica države svakako morala spadati, posve je jasno kako posljednjih 25 godina svjedočimo kontinuiranim naporima raznih dijelova društva da se stvarnost ustaške države falsificira i prešuti.
Cinizam njezinih izjava postao je jasniji
To je, između ostalog, dovelo do toga da su zidovi u praktično svim gradovima u zemlji posve regularno izgrafitirani ustaškim i nacističkim znakovljem, da potpredsjednik Sabora po ulicama vodi rulju koja izvikuje ustaški pozdrav, s namjerom da napravi udar na jednu od institucija države, da je donedavni ministar kulture bio čovjek s vrlo jasnom neoustaškom prošlošću, a da je aktualni ministar obrazovanja i znanosti čovjek koji je u notornom ustaškom dužnosniku vidio tragično prešućenog znanstvenika sa izvrsnim filozofskim nasljeđem.
Pridodamo li svemu navedenom i činjenicu kako je sama predsjednica države pretprošle godine zaobišla službenu komemoraciju u Jasenovcu, došavši tamo par dana prije nje i upisavši u knjigu dojmova čitav niz besmislica, od kojih ni na jednom mjestu nije spomenuto čiji je to bio logor, ali i činjenicu da je ravnateljicu Jasenovca imenovala savjetnicom za Holokaust, iz čega se jasno dalo iščitati zaobilaženje ključne funkcije tog logora, a ta je bio genocid nad Srbima, cinizam predsjedničine izjave postaje jasniji.
Teško je odlučiti koja bi teza trebala više zabrinjavati
Pojednostavljeno govoreći, dok se zemljom valja konzervativna revolucija u čijoj pozadini leži čitav niz sentimenata prema ustaškoj državi i dok neki visoko rangirani povjesničari pokušavaju falsificirati stvarnost jasenovačkog logora, a da istovremeno nitko s ljevice ne negira, niti brani zločine počinjene 1945. godine, Kolinda Grabar Kitarović priča bajke o tome kako smo se kao društvo suočili sa ustaškim zločinima, dočim sa osvetničkim zločinima pobjednika nismo.
Iz ovoga slijede samo dvije opcije, od kojih se teško odlučiti koja bi više trebala zabrinjavati. Ili predsjednica republike nema pojma o zemlji i društvu koju vodi ili o tome svjesno obmanjuje javnost.
Druga izjava, vezana uz temu pobačaja zapravo je još problematičnija. Navodeći kako je njen osobni stav o pobačaju poznat, ali kako ipak ne možemo dopustiti da nam osobni stavovi budu ispred državnih i društvenih interesa i da zabrana ne rješava ništa, predsjednica je dovela do toga da je postalo legitimno postaviti pitanje da li je ona uopće svjesna vlastitog položaja i važnosti izgovorenog s te pozicije.
Stav iz kojeg proizlazi dodatni problem
Naime, sve i da tako misli, ona naprosto ne može sebi dopustiti da kaže kako će u ime oportunizma i međunarodnog imidža zemlje zanemariti vlastiti stav. Iz čega proizlazi dodatni problem. Ukoliko doista vjeruje u to što je rekla, o tome kako ne možemo dopustiti da nam osobni stavovi budu ispred državnih i društvenih interesa, ona je praktično priznala kako su njezina uvjerenja posve anakrona i neprimjerena današnjem vremenu, što nas suočava s pitanjem zbog čega onda ima takve stavove?
No, imajući u vidu sve navedeno i vraćajući se na zaključak s početka teksta, odgovor na ovo pitanje zapravo i nije toliko bitan, s obzirom da imamo tu sreću da su njezine političke ovlasti minimalne, jer da nisu politički i društveni život zemlje bio bi zasigurno živopisniji, ali bi nudio i znatno više razloga za zabrinutost od aktualnog. Koliko god to izgledalo nezamislivo.