Naravno, nisu i neće skupiti nekoliko desetaka tisuća ljudi na jednom mjestu, kako su to znali postići najuspješniji prosvjedi u Hrvatskoj, niti će utjecati na to da se doista zakonom zabrani pobačaj. Ali, ni ne trebaju. Ni jedno, ni drugo.
Ljupka aroma srednjeg vijeka
Kako praksa, nažalost, pokazuje, legalan i dostupan pobačaj u Hrvatskoj često je tek mrtvo slovo na papiru. Prigovori savjesti solidno su oružje za sasvim legalnu opstrukciju sasvim legalnog prava. A to je rezultat, između ostalog, i uličnog pritiska nasmiješenih križara neslobode kojih je na hrvatskim ulicama sve više.
“Hod za život”, naime, nije jedini projekt sa sličnim ciljem – stvaranja društvene atmosfere u kojem će pobačaj, ali malo po malo i druga prava, pogotovo ženska, dobivati žig sumnjivih i društveno sve subverzivnijih. Godinama već, naime, molitelji maltretiraju pacijentice bolnica u kojima se obavljaju pobačaji. Odnedavno su tu, jednom mjesečno, i popularni “klečavci”, vjernici koji na gradskim trgovima u klečećem položaju mole za čedno oblačenje, duhovno vodstvo muškarca u obitelji i slične divote s ljupkom aromom srednjeg vijeka.
Referendum zvan čežnja
Prosvjed protiv abortusa, poznatiji kao “Hod za život”, ipak ostaje najefektnije oružje u arsenalu konzervativne revolucije. Ne i najefikasnije – ustavni referendum kojim je prije deset godina zabranjen istospolni brak ipak je krunski dragulj ovog društvenog pokreta. No, kako zasad nema ozbiljne šanse da bi zabrana pobačaja mogla dobiti podršku na referendumu, ostaje – hodnja. I nada da će stvoreni pritisak biti dovoljan za polaganu promjenu društvene atmosfere, za još koji prigovor savjesti ili barem poneki glas najkonzervativnijim političkim opcijama na nekim narednim izborima.
Ono što je problem s ovim, u načelu sasvim legitimnim društveno-političkim aktivizmom, je to što je prekriven s više slojeva licemjerja. I to one vrste licemjerja za koju se može smatrati da punom površinom prekriva prave ciljeve sve te silne graje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Oni koji glasa nemaju’
Vidi se to sasvim jasno i iz ovogodišnjih najava i rečenica izgovorenih na dosad održanim “Hodovima za život”, na kojima smireni i nasmiješeni govornici, često s pernarovskom iskrom u očima, hipnotički ponavljaju kako im je “dužnost biti glas onih koji se ne čuju ili glasa nemaju”. I kako su nepokolebljivo za “zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti”.
“Oni koji glasa nemaju” su u ovoj priči nerođena djeca, zbog čije se zaštite, tako vele organizatori, i hoda, evo, po 12 gradova u Hrvatskoj. Ali, što ćemo s drugim dijelom misije ovog zaštitnog odreda? Što s onima koji, možda, ne bi umrli prirodnom smrću, oni koji bi iz svojih razloga odabrali eutanaziju? Oni imaju svoj glas, ali ga “hodači” iz nekog razloga ne priznaju. Doslovno, s jedne strane žele biti glas onih koji ga nemaju (jer se radi o fetusima), a s druge ni slučajno ne priznaju glas odraslih i punoljetnih osoba.
Hod za spolni odgoj?
Možda tako djeluje, ali ova zbrka s glasovima nije nimalo nelogična. Radi se o, zapravo, potpuno dosljednoj i identičnoj nakani – suzbijanju slobode. Kod zastupanja interesa fetusa ne radi se o aktivizmu u korist “nerođenog djeteta”, već o akciji usmjerenoj prije svega na suzbijanje slobode pojedinca. U ovom slučaju, slobode planiranja obitelji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da nije tako, da je ključni interes svih tih ljubavlju okupanih kolona živih boja doista razvoj svake zigote do ljudskog bića – pa valjda bi prevencija neželjenih trudnoća bila glavna tema svakog okupljanja. Zalagali bi se strastveno “hodači” za uvođenje spolnog odgoja kao obligatornog nastavnog predmeta u sve hrvatske škole. Dijelili bi na svojim okupljanjima prezervative, spirale, pilule za kontracepciju (ne, dakako, one za “dan poslije”)… Međutim, toga nema. Kao što nema ni priče o pravu na glas onih koji ne žele više čekati “prirodnu smrt”.
Marš protiv slobode
Iza kolona s toliko osmijeha nikad se nije vukla tolika količina mraka kao u ovoj koja bi branila život. Onaj “od začeća” do “prirodne smrti”. “Obrana” je to koja pitanje vlastitog života posve izbija iz ruku čovjeka, koja se, osnažena nadnaravnim moralnim autoritetom (i njegovim svjetovnim tumačima) zavlači u najdublju intimu pojedinca – ljubavničku ili posmrtnu postelju. A kad takva “obrana” uspije, sva pitanja ograničavanja ostalih sloboda su tek pitanja tehničke realizacije.
Stoga se ovdje na suštinskoj razini ne radi, niti se ikad radilo o bitki za život. Radi se o dugoprugaškom stvaranju atmosfere u kojoj će biti moguće onakva situacija i onakvo javno maltretiranje kakvo je na svojoj koži osjetila Mirela Čavajda, a u tišini mnoge druge hrvatske žene koje su pobačaje ili postupke medicinski potpomognute oplodnje morale obavljati izvan granica ove zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Hod za život”, dakle, nije samo prosvjedni skup za zabranu pobačaja. Ciljevi su daleko šire postavljeni. Radi se, prije svega, o maršu protiv slobode. I zasad im, zapravo, sjajno ide.
Marš nasmiješenih križara neslobode, sada i u vašem gradu. Ne, oni ne hodaju za život, cilj im je krajnje mračan. I sjajno im ide
Koji su pravi ciljevi "Hoda za život" i sličnih manifestacija kojih je sve više po Hrvatskoj
Da je ključni interes svih tih ljubavlju okupanih kolona živih boja doista razvoj svake zigote do ljudskog bića - pa valjda bi prevencija neželjenih trudnoća bila glavna tema svakog okupljanja. Zalagali bi se strastveno “hodači” za uvođenje spolnog odgoja kao obligatornog nastavnog predmeta u sve hrvatske škole, dijelili prezervative i pilule...
Atmosfera se, sasvim očekivano, zgušnjava. Prosvjedni skup za zabranu pobačaja, službenog imena “Hod za život”, ove godine opet obara rekord po broju hrvatskih gradova u kojima se održava; ovaj put ih je na listi 12, s velikim finalom sutra u Zagrebu. I nije uputno očekivati da će se brojka smanjivati. Tek su, zapravo, krenuli.
Naravno, nisu i neće skupiti nekoliko desetaka tisuća ljudi na jednom mjestu, kako su to znali postići najuspješniji prosvjedi u Hrvatskoj, niti će utjecati na to da se doista zakonom zabrani pobačaj. Ali, ni ne trebaju. Ni jedno, ni drugo.
Ljupka aroma srednjeg vijeka
Kako praksa, nažalost, pokazuje, legalan i dostupan pobačaj u Hrvatskoj često je tek mrtvo slovo na papiru. Prigovori savjesti solidno su oružje za sasvim legalnu opstrukciju sasvim legalnog prava. A to je rezultat, između ostalog, i uličnog pritiska nasmiješenih križara neslobode kojih je na hrvatskim ulicama sve više.
“Hod za život”, naime, nije jedini projekt sa sličnim ciljem – stvaranja društvene atmosfere u kojem će pobačaj, ali malo po malo i druga prava, pogotovo ženska, dobivati žig sumnjivih i društveno sve subverzivnijih. Godinama već, naime, molitelji maltretiraju pacijentice bolnica u kojima se obavljaju pobačaji. Odnedavno su tu, jednom mjesečno, i popularni “klečavci”, vjernici koji na gradskim trgovima u klečećem položaju mole za čedno oblačenje, duhovno vodstvo muškarca u obitelji i slične divote s ljupkom aromom srednjeg vijeka.
Referendum zvan čežnja
Prosvjed protiv abortusa, poznatiji kao “Hod za život”, ipak ostaje najefektnije oružje u arsenalu konzervativne revolucije. Ne i najefikasnije – ustavni referendum kojim je prije deset godina zabranjen istospolni brak ipak je krunski dragulj ovog društvenog pokreta. No, kako zasad nema ozbiljne šanse da bi zabrana pobačaja mogla dobiti podršku na referendumu, ostaje – hodnja. I nada da će stvoreni pritisak biti dovoljan za polaganu promjenu društvene atmosfere, za još koji prigovor savjesti ili barem poneki glas najkonzervativnijim političkim opcijama na nekim narednim izborima.
Ono što je problem s ovim, u načelu sasvim legitimnim društveno-političkim aktivizmom, je to što je prekriven s više slojeva licemjerja. I to one vrste licemjerja za koju se može smatrati da punom površinom prekriva prave ciljeve sve te silne graje.
‘Oni koji glasa nemaju’
Vidi se to sasvim jasno i iz ovogodišnjih najava i rečenica izgovorenih na dosad održanim “Hodovima za život”, na kojima smireni i nasmiješeni govornici, često s pernarovskom iskrom u očima, hipnotički ponavljaju kako im je “dužnost biti glas onih koji se ne čuju ili glasa nemaju”. I kako su nepokolebljivo za “zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti”.
“Oni koji glasa nemaju” su u ovoj priči nerođena djeca, zbog čije se zaštite, tako vele organizatori, i hoda, evo, po 12 gradova u Hrvatskoj. Ali, što ćemo s drugim dijelom misije ovog zaštitnog odreda? Što s onima koji, možda, ne bi umrli prirodnom smrću, oni koji bi iz svojih razloga odabrali eutanaziju? Oni imaju svoj glas, ali ga “hodači” iz nekog razloga ne priznaju. Doslovno, s jedne strane žele biti glas onih koji ga nemaju (jer se radi o fetusima), a s druge ni slučajno ne priznaju glas odraslih i punoljetnih osoba.
Hod za spolni odgoj?
Možda tako djeluje, ali ova zbrka s glasovima nije nimalo nelogična. Radi se o, zapravo, potpuno dosljednoj i identičnoj nakani – suzbijanju slobode. Kod zastupanja interesa fetusa ne radi se o aktivizmu u korist “nerođenog djeteta”, već o akciji usmjerenoj prije svega na suzbijanje slobode pojedinca. U ovom slučaju, slobode planiranja obitelji.
Da nije tako, da je ključni interes svih tih ljubavlju okupanih kolona živih boja doista razvoj svake zigote do ljudskog bića – pa valjda bi prevencija neželjenih trudnoća bila glavna tema svakog okupljanja. Zalagali bi se strastveno “hodači” za uvođenje spolnog odgoja kao obligatornog nastavnog predmeta u sve hrvatske škole. Dijelili bi na svojim okupljanjima prezervative, spirale, pilule za kontracepciju (ne, dakako, one za “dan poslije”)… Međutim, toga nema. Kao što nema ni priče o pravu na glas onih koji ne žele više čekati “prirodnu smrt”.
Marš protiv slobode
Iza kolona s toliko osmijeha nikad se nije vukla tolika količina mraka kao u ovoj koja bi branila život. Onaj “od začeća” do “prirodne smrti”. “Obrana” je to koja pitanje vlastitog života posve izbija iz ruku čovjeka, koja se, osnažena nadnaravnim moralnim autoritetom (i njegovim svjetovnim tumačima) zavlači u najdublju intimu pojedinca – ljubavničku ili posmrtnu postelju. A kad takva “obrana” uspije, sva pitanja ograničavanja ostalih sloboda su tek pitanja tehničke realizacije.
Stoga se ovdje na suštinskoj razini ne radi, niti se ikad radilo o bitki za život. Radi se o dugoprugaškom stvaranju atmosfere u kojoj će biti moguće onakva situacija i onakvo javno maltretiranje kakvo je na svojoj koži osjetila Mirela Čavajda, a u tišini mnoge druge hrvatske žene koje su pobačaje ili postupke medicinski potpomognute oplodnje morale obavljati izvan granica ove zemlje.
“Hod za život”, dakle, nije samo prosvjedni skup za zabranu pobačaja. Ciljevi su daleko šire postavljeni. Radi se, prije svega, o maršu protiv slobode. I zasad im, zapravo, sjajno ide.