Ogroman skandal s djecom iz Konga u Belgiji: ‘Usvojena kći sama mi je ispričala kako je oteta…’
Tijekom 2019. izbio je vjerojatno najveći skandal s posvajanjem iz Konga: DNA analiza potvrdila je da su djeca iz sirotišta zapravo pokradena
Prije gotovo 10 godina, u svibnju 2013., New York Times je izvijestio o tada iznimno rastućem trendu posvajanja među američkim evangelističkim kršćanima. Promotori trenda izjavljivali su kako je posvojenje “religiozna i moralna dužnost” njihove zajednice koja je već tada pružila dobar život tisućama siročadi.
Pišući o novom religioznom pokretu, novinari New York Timesa razgovarali su s Danom Hopkins i njezinim suprugom Brianom, pastorom u Bozemanu, u državi Montana. Hopkinsi su u to doba imali četvero biološke djece te četvero posvojenih iz Etiopije i upravo su čekali još četvero iz Demokratske Republike Kongo. No američka im je administracija stvarala problem zbog činjenice da su mnoga tamošnja djeca po sirotištima zapravo žrtve međunarodne trgovine ljudima.
Hrvatska i dalje ima labava pravila
Tako su Dana i Brian Hopkins morali čekati šest mjeseci da američka administracija provjeri je li zbilja sve u redu s dokumentima o posvojenju koje je država Kongo već službeno potvrdila. Na internetu je nemoguće pronaći kako je završio slučaj ove obitelji, no važno je sljedeće: zbog brojnih skandala, američko veleposlanstvo u Kongu još je tada – prije 10 godina – odlučilo provesti ozbiljnu istragu prije svakog potencijalnog posvojenja.
Republika Hrvatska, kako smo doznali ovih dana, posvojenja iz Konga do danas regulira iznimno labavo: dovoljna je tek presuda našeg općinskog suda kojom se potvrđuje odluka suda iz Konga. I onda sve ide automatizirano: ta presuda nalaže da se dijete upiše u Maticu rođenih, Porezna odmah izdaje OIB, a MUP na zahtjev posvojitelja i putovnicu. Prema svemu što dosad znamo, čini se kako mnogi hrvatski suci pritom ne ulažu velik napor prilikom provjere dokumentacije.
Ukinuta međunarodna posvajanja
Zbog eskalacije skandala, američke vlasti od 2015. upozoravaju svoje građane da ni ne počinju s procesima posvojenja iz navedene države. Kongo je, iz istih razloga, službeno zabranio sva međunarodna posvajanja. No, premda tako formalno stranci ne mogu usvajati djecu, kongoanske vlasti evidentno redovito izdaju pojedinačne dozvole i izlazne vize za djecu koja potom odlaze na razne kontinente. Potvrđuje to velik broj slučajeva u raznim državama.
Američki novinari nedavno su dobili potvrdu kako je, i nakon što je službena zabrana 2016. ušla u kongoanski obiteljski zakon, u SAD-u posvojeno najmanje 46 djece, a tamošnji mediji redovito objavljuju iskustva građana koji su postali roditelji zahvaljujući sirotištima iz Konga. Mnogi od njih po djecu su otišli direktno u Kongo – dakle ne u neku susjednu državu kao nedavno uhićeni Hrvati – i najnormalnije su prešli granicu te otputovali svojim kućama.
Ogroman skandal u Belgiji 2019.
Međunarodni skandali se pritom ne zaustavljaju. U ljeto 2019. u Belgiji je buknula velika afera kada je dokazano kako su se u Kongu masovno otimala djeca. Krijumčari koji su vodili lažno sirotište obilazili su zabačena sela i tamo nudili siromašnim roditeljima da svoje kćeri i sinove za vrijeme praznika pošalju u besplatni kamp. A onda ih više nikada nisu vidjeli.
Djeca su odvođena u Belgiju na usvajanje, a godinama kasnije DNA testovi su dokazali kako brojna djeca iz sirotišta uopće nisu bila siročad.
Abdul Libenge (34) iz Gemene, sela stotinjak kilometara udaljenog od kongoanske prijestolnice Kinshase, izgubio je trogodišnju kćer misleći da je šalje u kamp. S obzirom na to da si nije mogao priuštiti odvjetnike, a od lokalnih vlasti nije dobivao nikakvu pomoć, Libenge je mogao samo čekati.
Dvije godine nakon otmice, posjetili su ga belgijski novinari Kurt Wertelaers i Benoit de Freine. Pokazao im je fotografiju svoje djevojčice snimljenu na dan kada je mislila da nakratko odlazi u kamp. “Bila je tako sretna. Ja nikada neću otići u Kinshasu jer nemam za avion. Ali ona je dobila priliku i na to sam bio ponosan”, ispričao je novinarima. “A sve što sada imam od kćeri je ova fotografija”, dodao je.
‘Čitale smo priču pred spavanje i onda…’
Članovi nekih od belgijskih obitelji koje su prošle spomenuta sporna posvajanja, tih su dana dali izjave za BBC. “S obzirom na poznatu reputaciju DR Konga, bilo me jako strah upuštati se u cijeli proces, ali iz agencije za posvajanje su me uspjeli uvjeriti da je sve legalno”, kazao je jedan posvojitelj. “Sada imam upravo ono što sam oduvijek htio izbjeći po svaku cijenu: ukradeno dijete”, dodao je u razgovoru s britanskim novinarima.
Jedna mama ispričala je slično; da su agenti uspjeli ugasiti svaku sumnju koja bi se pojavila. Sve dok njezina usvojena kći nije naučila dovoljno francuskog da joj počne pričati o svojoj biološkoj obitelji. “Mama, ti nisi moja mama…”, počela je dok su čitale priču pred spavanje.
Nakon izbijanja ove afere, sirotište Tumaini u Kinshasi je zatvoreno, a protiv belgijsko-kongoanske odvjetnice Julienne Mpembe, koja ga je vodila, pokrenut je kazneni postupak. Najavljeno je i kako će sudovi o svakom od slučajeva otete djece razmatrati zasebno, no još uvijek nema pravomoćnih presuda.
‘Mnogi će reći da joj je bolje u Belgiji’
Britanski stručnjak za zaštitu djece, Nigel Cantwell, komentirao je tada za BBC kako ovo definitivno nisu izolirani slučajevi. “U posvajanjima iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije, uvijek vlada anarhija, kao što je to u slučaju Konga. Toliko je sličnih primjera posljednjih godina; iz Haitija, Gvatemale, Vijetnama, Kambodže. Lista je ogromna”.
Cantwell smatra kako je nužno uvesti regulaciju za posrednike, između ostalih i sirotišta. I, ako je moguće, ukloniti ih iz procesa posvajanja. “Oni su ti koji zarađuju. Korupciju ne možete kontrolirati, ako ne kontrolirate novac.
Ključno je pitanje: što, u svim ovakvim slučajevima, učiniti s djecom koja su godinama živjela sa svojim novim obiteljima, a njihovi su ih biološki roditelji čekali? Jedan od posvojitelja kazao je za BBC kako ni jedan rasplet ne može biti pozitivan. “Doista se pitamo: što je najbolje za dijete? I nemamo odgovor. Ali odgovor zapravo ni ne postoji. Svi smo gubitnici u ovoj priči”.
Abdula Libenge nije gajio preveliku nadu da bi se njegova kći mogla vratiti u Kongo. “Znam da će mnogi reći kako joj je bolje u Belgiji. I, znate, možda je to istina, ali mislim da nitko – osim nas roditelja – nije imao pravo odlučivati o tome”.