Osnovni problem Hrvata u Bosni i Hercegovini, o kojem unatoč ozbiljnoj diplomatskoj ofenzivi, u posljednje vrijeme i sve većem broju rasprava o ovoj temi, nismo ništa čuli niti od Andreja Plenkovića, niti od Zorana Milanovića, niti od Dragana Čovića jeste taj da će ti ljudi jednostavno uskoro gotovo u potpunosti otići iz vlastite zemlje.
Sve ostalo zapravo predstavlja sporedne probleme, a to je ponajprije problem sa srpskim nacionalizmom i Republikom Srpskom koji uopće nije osviješten, niti se spominje, potom sa iskrenim suočavanjem s onim što je Herceg-Bosna značila i proizvela, zatim s politikom HDZ-a i HNS-a koja ne vodi nigdje i tek na kraju je tu i problem bošnjačkog nacionalizma i odnosa u Federaciji, odnosno posredno Izbornog zakona.
Međutim, kad čovjek sluša trojicu lidera spomenutih u prvoj rečenici, stječe se dojam da bi promjenom Izbornog zakona i suspendiranjem mogućnosti da se iznova za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda izabere Željko Komšić, sve bilo riješeno.
Opustošeni prostori
Koliko je besmislena fiksacija isključivo na tu temu govore brojke. Na popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvata je u Bosni i Hercegovini bilo malo više od 760 tisuća, odnosno 17,38 %, na prvom sljedećem popisu iz 2013. godine ih je bilo malo više od 515 tisuća, odnosno 15,4 %, a ozbiljne procjene kažu da se taj broj danas prepolovio i da ih realno u Bosni i Hercegovini živi tek oko 285 tisuća.
Točne brojke saznat ćemo uskoro kad se provede novi popis stanovništva, ali i bez toga dovoljno je provesti se zemljom, čak i onim krajevima u kojima su oduvijek živjeli skoro isključivo Hrvati i u kojima je HDZ na vlasti od ‘90., do danas pa shvatiti da je riječ o skoro pa pustoj zemlji. S jasnom tendencijom daljnjeg odlaska. Ljudi su odlazili iz raznih razloga.
Mnogi su protjerani, mnogima se povratak na svaki mogući način onemogućavao i onemogućava, što se ponajprije odnosi na prostor Republike Srpske, mnogi nisu zadovoljni životnim perspektivama, ali posljednjih godina je ključni, doduše posredni krivac za odlazak tih ljudi upravo Republika Hrvatska, koja je svima po automatizma dodijelila državljanstvo, potom gotovo poticala da ti ljudi dođu živjeti u Hrvatsku i riješe demografski problem zemlje, da bi posljednjih godina, zahvaljujući činjenici da su državljani Europske unije, ljudi masovno odlazili u zapadnu Europu u potrazi za boljim životom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potpuno nebitna pitanja
Potvrdi li budući popis posljednje procjene, a nema nikakvog ozbiljnog razloga da se u to sumnja, jer je proces odlaska, i to trajnog, konstantan, sve će ove teme na kojima hrvatski državni vrh i bosanskohercegovački HDZ inzistiraju, postati zapravo nebitne. Jer nikakav izborni zakon, niti konstitutivnost neće značiti ništa u situaciji kada u zemlji ostane posljednih stotinjak tisuća Mohikanaca koji su ostali iz sentimenata ili naprosto komoda i toga što su zadovoljni životom u Bosni i Hercegovini.
A stvari toliko očito idu ka tom scenariju kojeg se nitko ni ne trudi promijeniti, niti to više realno i može, da je potpuno neshvatljiva nervoza oko stvari koje svakim danom postaju sve manje bitne.
Pakt koji je političko vodstvo hrvatskih stranaka napravilo s Miloradom Dodikom, zahvaljujući kojem ostaju potpuno slijepi za pitanje povratka ljudi u Republiku Srpsku rezultirao je time da u tom entitetu Hrvata ima tek 2,4 %, da u najvećem dijelu Posavine ljudi tek posjećuju grobove, a da Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održava uzaludne sjednice u Banjoj Luci i nakon njih, kao proteklog tjedna, upućuje uzaludne apele poput onoga u kojem mole da vlasti RS-a ukinu odluku o upisu vlasništva nad crkvenim zemljištem trapističkog samostana Svete Marije u tom gradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno veći problem
No, HDZ i Dragan Čović imaju puno većih problema od povratka ljudi u krajeve iz kojih su zapravo protjerani, jer smatraju da su jedini problemi Željko Komšić i ideja građanske države. Da, Komšić jeste izabran većinom glasova Bošnjaka i da, u mnogim istupima koristi zapaljivu retoriku i zapravo ima stavove koji su često na liniji politike SDA i činjenica jeste da su njegov izbor i javni nastupi umnogome udaljili dvije zajednice te dodatno ojačali HDZ. Sve to jeste problem, iako je smiješno to inzistiranje na Daytonu, u kojem nema ništa o legitimnom predstavljanju, što je Boris Dežulović faktografski izložio u posljednjem broju Novosti.
Međutim, da bi se problemi u Federaciji riješili, neće pomoći nikakva diplomatska ofenziva Hrvatske, niti Milanovićevi dolasci u većinski hrvatske krajeve u vrijeme godišnjice srebreničkog genocida i s patronizirajućim porukama. Taj problem može riješiti isključivo unutrašnji dogovor svih bitnih aktera, u kojem nekakvog kompromisa sa svih strana mora biti. Suludo je, npr. očekivati razumijevanje strahova Hrvata, a na svakoj razini, od simboličke do historiografske nastaviti glorificirati Herceg-Bosnu, kao što je besmisleno potpuno zanemarivati činjenicu da postoje ljudi koji doista žele sekularnu građansku državu.
Tih ljudi nema puno, ali ih svakako ima više od onih 3,7 % Ostalih i svakako ih ima među Hrvatima, što ljudi iz HDZ-a uporno odbijaju vidjeti i dati pravo građanstva tim ljudima i toj ideji u bilo kakvom razgovoru. No, kao što sam napisao na početku teksta, sve će ionako postati nebitno u skoroj situaciji u kojoj će Hrvati u Bosni i Hercegovini ostati na jednoznamenkastom postotku, jer će tim preostalim ljudima biti bitno jedino to da imaju pristojan život i funkcionalnu državu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović i ostali uporno pokazuju: ne razumiju koji je osnovni problem Hrvata u BiH
Markovina problematizira pitanje o kojem nismo čuli ni Andreja Plenkovića, niti Dragana Čovića, niti predsjednika. Zašto?
Kad čovjek sluša trojicu lidera stječe se dojam da bi promjenom Izbornog zakona i suspendiranjem mogućnosti da se iznova za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda izabere Željko Komšić, sve bilo riješeno
Osnovni problem Hrvata u Bosni i Hercegovini, o kojem unatoč ozbiljnoj diplomatskoj ofenzivi, u posljednje vrijeme i sve većem broju rasprava o ovoj temi, nismo ništa čuli niti od Andreja Plenkovića, niti od Zorana Milanovića, niti od Dragana Čovića jeste taj da će ti ljudi jednostavno uskoro gotovo u potpunosti otići iz vlastite zemlje.
Sve ostalo zapravo predstavlja sporedne probleme, a to je ponajprije problem sa srpskim nacionalizmom i Republikom Srpskom koji uopće nije osviješten, niti se spominje, potom sa iskrenim suočavanjem s onim što je Herceg-Bosna značila i proizvela, zatim s politikom HDZ-a i HNS-a koja ne vodi nigdje i tek na kraju je tu i problem bošnjačkog nacionalizma i odnosa u Federaciji, odnosno posredno Izbornog zakona.
Međutim, kad čovjek sluša trojicu lidera spomenutih u prvoj rečenici, stječe se dojam da bi promjenom Izbornog zakona i suspendiranjem mogućnosti da se iznova za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda izabere Željko Komšić, sve bilo riješeno.
Opustošeni prostori
Koliko je besmislena fiksacija isključivo na tu temu govore brojke. Na popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvata je u Bosni i Hercegovini bilo malo više od 760 tisuća, odnosno 17,38 %, na prvom sljedećem popisu iz 2013. godine ih je bilo malo više od 515 tisuća, odnosno 15,4 %, a ozbiljne procjene kažu da se taj broj danas prepolovio i da ih realno u Bosni i Hercegovini živi tek oko 285 tisuća.
Točne brojke saznat ćemo uskoro kad se provede novi popis stanovništva, ali i bez toga dovoljno je provesti se zemljom, čak i onim krajevima u kojima su oduvijek živjeli skoro isključivo Hrvati i u kojima je HDZ na vlasti od ‘90., do danas pa shvatiti da je riječ o skoro pa pustoj zemlji. S jasnom tendencijom daljnjeg odlaska. Ljudi su odlazili iz raznih razloga.
Mnogi su protjerani, mnogima se povratak na svaki mogući način onemogućavao i onemogućava, što se ponajprije odnosi na prostor Republike Srpske, mnogi nisu zadovoljni životnim perspektivama, ali posljednjih godina je ključni, doduše posredni krivac za odlazak tih ljudi upravo Republika Hrvatska, koja je svima po automatizma dodijelila državljanstvo, potom gotovo poticala da ti ljudi dođu živjeti u Hrvatsku i riješe demografski problem zemlje, da bi posljednjih godina, zahvaljujući činjenici da su državljani Europske unije, ljudi masovno odlazili u zapadnu Europu u potrazi za boljim životom.
Potpuno nebitna pitanja
Potvrdi li budući popis posljednje procjene, a nema nikakvog ozbiljnog razloga da se u to sumnja, jer je proces odlaska, i to trajnog, konstantan, sve će ove teme na kojima hrvatski državni vrh i bosanskohercegovački HDZ inzistiraju, postati zapravo nebitne. Jer nikakav izborni zakon, niti konstitutivnost neće značiti ništa u situaciji kada u zemlji ostane posljednih stotinjak tisuća Mohikanaca koji su ostali iz sentimenata ili naprosto komoda i toga što su zadovoljni životom u Bosni i Hercegovini.
A stvari toliko očito idu ka tom scenariju kojeg se nitko ni ne trudi promijeniti, niti to više realno i može, da je potpuno neshvatljiva nervoza oko stvari koje svakim danom postaju sve manje bitne.
Pakt koji je političko vodstvo hrvatskih stranaka napravilo s Miloradom Dodikom, zahvaljujući kojem ostaju potpuno slijepi za pitanje povratka ljudi u Republiku Srpsku rezultirao je time da u tom entitetu Hrvata ima tek 2,4 %, da u najvećem dijelu Posavine ljudi tek posjećuju grobove, a da Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine održava uzaludne sjednice u Banjoj Luci i nakon njih, kao proteklog tjedna, upućuje uzaludne apele poput onoga u kojem mole da vlasti RS-a ukinu odluku o upisu vlasništva nad crkvenim zemljištem trapističkog samostana Svete Marije u tom gradu.
Puno veći problem
No, HDZ i Dragan Čović imaju puno većih problema od povratka ljudi u krajeve iz kojih su zapravo protjerani, jer smatraju da su jedini problemi Željko Komšić i ideja građanske države. Da, Komšić jeste izabran većinom glasova Bošnjaka i da, u mnogim istupima koristi zapaljivu retoriku i zapravo ima stavove koji su često na liniji politike SDA i činjenica jeste da su njegov izbor i javni nastupi umnogome udaljili dvije zajednice te dodatno ojačali HDZ. Sve to jeste problem, iako je smiješno to inzistiranje na Daytonu, u kojem nema ništa o legitimnom predstavljanju, što je Boris Dežulović faktografski izložio u posljednjem broju Novosti.
Međutim, da bi se problemi u Federaciji riješili, neće pomoći nikakva diplomatska ofenziva Hrvatske, niti Milanovićevi dolasci u većinski hrvatske krajeve u vrijeme godišnjice srebreničkog genocida i s patronizirajućim porukama. Taj problem može riješiti isključivo unutrašnji dogovor svih bitnih aktera, u kojem nekakvog kompromisa sa svih strana mora biti. Suludo je, npr. očekivati razumijevanje strahova Hrvata, a na svakoj razini, od simboličke do historiografske nastaviti glorificirati Herceg-Bosnu, kao što je besmisleno potpuno zanemarivati činjenicu da postoje ljudi koji doista žele sekularnu građansku državu.
Tih ljudi nema puno, ali ih svakako ima više od onih 3,7 % Ostalih i svakako ih ima među Hrvatima, što ljudi iz HDZ-a uporno odbijaju vidjeti i dati pravo građanstva tim ljudima i toj ideji u bilo kakvom razgovoru. No, kao što sam napisao na početku teksta, sve će ionako postati nebitno u skoroj situaciji u kojoj će Hrvati u Bosni i Hercegovini ostati na jednoznamenkastom postotku, jer će tim preostalim ljudima biti bitno jedino to da imaju pristojan život i funkcionalnu državu.