I zašto, jasno, niti jedan od njih dvojice za to nema ni najmanje odgovornosti. Štoviše, čini se da se premijer čak i ljutnuo na to što je Milanović rekao kako Plenković nije za to kriv, jer, kao, odakle uopće teza o njegovoj krivnji za debeli demografski minus.
Dakle, činjenica da Hrvatska svake dvije i pol godine ostaje bez jedne cijele Rijeke ili Osijeka, slušali smo, posljedica je isključivo dva faktora. Odavno negativnog smjera prirodnog priraštaja (manje beba ima čak 70 godina u nizu, pričao je Plenković) i logičnog razvoja situacije oko kretanja radne snage s ulaskom u EU. Move on, nothing to see here, kad je u pitanju politička odgovornost, dakle, poručuju dva najmoćnija političara u zemlji.
Kušin, stina i Vladine mjere
Obojica su dijelom u pravu. Čak – dobrim dijelom. Manji natalitet u bogatijim zemljama svijeta (u koje Hrvatska svakako spada na globalnoj skali) višedesetljetna je društvena činjenica na koju političke vlasti jako teško i jako marginalno mogu utjecati. Iseljavanje, pak, iz siromašnijih EU zemalja (u koje Hrvatska svakako spada na EU skali) je savršeno očekivana posljedica zajedničkog tržišta.
Ni tu političke vlasti pojedine zemlje nemaju Bog zna kako širok spektar učinkovitog djelovanja – ako je plaća u susjednom zemlji (u kojoj već radi – a radi – mali od strine ili kumov nećak, tim bolje) višestruka viša od one u domovini, malo koga će zadržati kušin, stina i Vladine mjere aktivnog poticanja zapošljavanja na domaćem tržištu rada.
Nije ovdje, međutim, bit u onome u čemu su Plenković i Milanović – ajde da su jednom na istoj strani – u pravu. Nego ono u čemu su u krivu, a što ukazuje ili na vrlo toksično političko licemjerje ili na tek nešto manje opasne zablude koje prijete da ozbiljno vođenje politika zamjene prikladnim i utješnim tečajem psihološke samopomoći. Jer je, eto, sve u redu, pa čemu da se mučimo tražeći rješenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slabi li (i) HDZ namjerno Hrvatsku?
Prvo, doista je mučno slušati opravdanja iz HDZ-a za gotovo tragične demografske brojke. Naime, dok je na vlasti bila koalicija predvođena SDP-om (od 2011. do 2015. godine), upravo je HDZ inzistirao gotovo na demografskom džihadu protiv Milanovića i socijaldemokrata – praktički su ih optuživali za namjerno poticanje iseljavanja, kako bi se, tko zna u čijem interesu, oslabila Hrvatska.
Nakon promjene vlasti, jasno, demografska kretanja su ostala ista, ako ne i još gora nakon neposrednog ulaska u EU. Možda i HDZ, tko zna u čijem interesu, namjerno slabi Hrvatsku? Šalu na stranu, Milanović je potpuno u pravu kad kaže da se oni koji su njega zbog demografije optuživali za veleizdaju sad prave nevinima.
Milanović je, međutim, potpuno u krivu kad pokušava kazati kako je ono što se događa s padom broja stanovnika kod nas rutinska posljedica ulaska u EU. “Ovo što se dogodilo bilo je u procesu, dogodilo se većini novih članica EU-a, osjetno su pale u broju stanovnika i počele se oporavljati nakon toga. To čeka vjerojatno i nas”, kazao je u ponedjeljak predsjednik Republike. I dodao: “To je činjenica”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Demografska katastrofa se nastavlja
To, međutim, nije činjenica. Kako smo već pokazali, kad se uzmu u obzir usporedive zemlje koje su ušle u EU 2004. godine, one su u svom prvom periodu između dva popisa stanovništva nakon ulaska u Uniju u prosjeku izgubile gotovo trostruko manje stanovnika od Hrvatske.
Osim Litve i Latvije koje su nastradale još gore od nas, u minusu sa stanovništvom su bile Estonija i Mađarska, ali značajno manje od poražavajućih 9,25 posto stanovnika za koliko se smanjila Hrvatska u periodu od 2011. do 2021. godine. Slovenija, Slovačka, Poljska i Češka su u svom prvom EU desetljeću – rasle.
Samo se Estonija počela oporavljati
Još manje je činjenica da su se nove zemlje EU, nakon pada u broju stanovnika, počele oporavljati. Jedina zemlja na koju se može odnositi Milanovićeva tvrdnja o padu, pa oporavku broja stanovnika nakon ulaska u EU je Estonija. Ova pribaltička država je u svom prvom EU desetljeću ostala bez 5,5 posto stanovnika, da bi u drugom narasla za 2,8 posto. No, Estonija danas i dalje ima manje stanovnika nego prije ulaska u Uniju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi ostali su i dalje “u rupi”. Nakon razarajućeg smanjenja stanovništva za 14,5 posto u prvom desetljeću Litva je u drugom izgubila još 7,6 posto ljudi. Latvija 12,9 pa 8,7 posto. U minusu je, izgleda, ostala i Mađarska (službeni popis stanovništva tamo je zbog pandemije odgođen za ovu godinu, no tamošnji statističari procjenjuju da je Mađara manje za 2,1 posto u odnosu na 2011. godinu).
Prvi korak je upravo izostao
Uglavnom, kad se pogledaju prosjeci svih osam usporedivih zemalja za drugo desetljeće članstva u EU – broj stanovnika im se i dalje smanjuje. Istina, ne za 3,4 posto kao u periodu od 2001. do 2011. godine, ali i dalje za solidnih 1,6 posto. Ako bi Hrvatska išla tim ritmom, 2031. bismo imali još oko 180 tisuća stanovnika manje – ukratko, ostali bismo bez više od cijelog jednog Splita, ili skoro po dva cijela Osijeka i Rijeke.
Stvari se, ukratko, neće popraviti same od sebe. Bez cijelog seta demografskih politika, bez ciljane politike useljavanja, Hrvatska će nastaviti nestajati. Država svakako neće izumrijeti, kako javnost umiruje Milanović, ali će se i dalje ljuljati sad već opako krhke ravnoteže mirovinskog i zdravstvenog sustava. Manjak radnika, nadalje, sve će jasnije ugrožavati i razvoj domaćeg gospodarstva. Što bi moglo, uz sva EU ulaganja, smanjiti brzinu razvoja zemlje i zadržati solidan pritisak na granicama, bez povratne karte.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi korak za izbjegavanje takvog, ne baš sretnog scenarija, bilo bi priznanje makar djelića vlastite političke odgovornosti. Taj korak je, na oba brda hrvatske politike, upravo izostao.
Milanović i Plenković naširoko objašnjavaju zašto je toliko ljudi otišlo iz Hrvatske. I obojica su u krivu
Hrvatska bi, po trendovima u drugim zemljama, do 2031. mogla ostati bez više stanovnika nego što ih sad ima u Splitu
Nije ovdje bit u onome u čemu su Plenković i Milanović - ajde da su jednom na istoj strani - u pravu. Nego ono u čemu su u krivu, a što ukazuje ili na vrlo toksično političko licemjerje ili na tek nešto manje opasne zablude koje prijete da ozbiljno vođenje politika zamjene prikladnim i utješnim tečajem psihološke samopomoći. Jer je, eto, sve u redu, pa čemu da se mučimo tražeći rješenja
Nakon sume svih promašaja, izražene neobično precizno u brojci od 396.360 stanovnika manje u periodu od deset godina, naravno da uslijedila i suma svih opravdanja. Dva od tri hrvatska premijera iz tog perioda, Andrej Plenković i Zoran Milanović (Tim Orešković se izgubio negdje u bespućima povijesne zbiljnosti) naširoko su ovih dana objašnjavali zašto je skor tako negativan.
I zašto, jasno, niti jedan od njih dvojice za to nema ni najmanje odgovornosti. Štoviše, čini se da se premijer čak i ljutnuo na to što je Milanović rekao kako Plenković nije za to kriv, jer, kao, odakle uopće teza o njegovoj krivnji za debeli demografski minus.
Dakle, činjenica da Hrvatska svake dvije i pol godine ostaje bez jedne cijele Rijeke ili Osijeka, slušali smo, posljedica je isključivo dva faktora. Odavno negativnog smjera prirodnog priraštaja (manje beba ima čak 70 godina u nizu, pričao je Plenković) i logičnog razvoja situacije oko kretanja radne snage s ulaskom u EU. Move on, nothing to see here, kad je u pitanju politička odgovornost, dakle, poručuju dva najmoćnija političara u zemlji.
Kušin, stina i Vladine mjere
Obojica su dijelom u pravu. Čak – dobrim dijelom. Manji natalitet u bogatijim zemljama svijeta (u koje Hrvatska svakako spada na globalnoj skali) višedesetljetna je društvena činjenica na koju političke vlasti jako teško i jako marginalno mogu utjecati. Iseljavanje, pak, iz siromašnijih EU zemalja (u koje Hrvatska svakako spada na EU skali) je savršeno očekivana posljedica zajedničkog tržišta.
Ni tu političke vlasti pojedine zemlje nemaju Bog zna kako širok spektar učinkovitog djelovanja – ako je plaća u susjednom zemlji (u kojoj već radi – a radi – mali od strine ili kumov nećak, tim bolje) višestruka viša od one u domovini, malo koga će zadržati kušin, stina i Vladine mjere aktivnog poticanja zapošljavanja na domaćem tržištu rada.
Nije ovdje, međutim, bit u onome u čemu su Plenković i Milanović – ajde da su jednom na istoj strani – u pravu. Nego ono u čemu su u krivu, a što ukazuje ili na vrlo toksično političko licemjerje ili na tek nešto manje opasne zablude koje prijete da ozbiljno vođenje politika zamjene prikladnim i utješnim tečajem psihološke samopomoći. Jer je, eto, sve u redu, pa čemu da se mučimo tražeći rješenja.
Slabi li (i) HDZ namjerno Hrvatsku?
Prvo, doista je mučno slušati opravdanja iz HDZ-a za gotovo tragične demografske brojke. Naime, dok je na vlasti bila koalicija predvođena SDP-om (od 2011. do 2015. godine), upravo je HDZ inzistirao gotovo na demografskom džihadu protiv Milanovića i socijaldemokrata – praktički su ih optuživali za namjerno poticanje iseljavanja, kako bi se, tko zna u čijem interesu, oslabila Hrvatska.
Nakon promjene vlasti, jasno, demografska kretanja su ostala ista, ako ne i još gora nakon neposrednog ulaska u EU. Možda i HDZ, tko zna u čijem interesu, namjerno slabi Hrvatsku? Šalu na stranu, Milanović je potpuno u pravu kad kaže da se oni koji su njega zbog demografije optuživali za veleizdaju sad prave nevinima.
Milanović je, međutim, potpuno u krivu kad pokušava kazati kako je ono što se događa s padom broja stanovnika kod nas rutinska posljedica ulaska u EU. “Ovo što se dogodilo bilo je u procesu, dogodilo se većini novih članica EU-a, osjetno su pale u broju stanovnika i počele se oporavljati nakon toga. To čeka vjerojatno i nas”, kazao je u ponedjeljak predsjednik Republike. I dodao: “To je činjenica”.
Demografska katastrofa se nastavlja
To, međutim, nije činjenica. Kako smo već pokazali, kad se uzmu u obzir usporedive zemlje koje su ušle u EU 2004. godine, one su u svom prvom periodu između dva popisa stanovništva nakon ulaska u Uniju u prosjeku izgubile gotovo trostruko manje stanovnika od Hrvatske.
Osim Litve i Latvije koje su nastradale još gore od nas, u minusu sa stanovništvom su bile Estonija i Mađarska, ali značajno manje od poražavajućih 9,25 posto stanovnika za koliko se smanjila Hrvatska u periodu od 2011. do 2021. godine. Slovenija, Slovačka, Poljska i Češka su u svom prvom EU desetljeću – rasle.
Samo se Estonija počela oporavljati
Još manje je činjenica da su se nove zemlje EU, nakon pada u broju stanovnika, počele oporavljati. Jedina zemlja na koju se može odnositi Milanovićeva tvrdnja o padu, pa oporavku broja stanovnika nakon ulaska u EU je Estonija. Ova pribaltička država je u svom prvom EU desetljeću ostala bez 5,5 posto stanovnika, da bi u drugom narasla za 2,8 posto. No, Estonija danas i dalje ima manje stanovnika nego prije ulaska u Uniju.
Svi ostali su i dalje “u rupi”. Nakon razarajućeg smanjenja stanovništva za 14,5 posto u prvom desetljeću Litva je u drugom izgubila još 7,6 posto ljudi. Latvija 12,9 pa 8,7 posto. U minusu je, izgleda, ostala i Mađarska (službeni popis stanovništva tamo je zbog pandemije odgođen za ovu godinu, no tamošnji statističari procjenjuju da je Mađara manje za 2,1 posto u odnosu na 2011. godinu).
Prvi korak je upravo izostao
Uglavnom, kad se pogledaju prosjeci svih osam usporedivih zemalja za drugo desetljeće članstva u EU – broj stanovnika im se i dalje smanjuje. Istina, ne za 3,4 posto kao u periodu od 2001. do 2011. godine, ali i dalje za solidnih 1,6 posto. Ako bi Hrvatska išla tim ritmom, 2031. bismo imali još oko 180 tisuća stanovnika manje – ukratko, ostali bismo bez više od cijelog jednog Splita, ili skoro po dva cijela Osijeka i Rijeke.
Stvari se, ukratko, neće popraviti same od sebe. Bez cijelog seta demografskih politika, bez ciljane politike useljavanja, Hrvatska će nastaviti nestajati. Država svakako neće izumrijeti, kako javnost umiruje Milanović, ali će se i dalje ljuljati sad već opako krhke ravnoteže mirovinskog i zdravstvenog sustava. Manjak radnika, nadalje, sve će jasnije ugrožavati i razvoj domaćeg gospodarstva. Što bi moglo, uz sva EU ulaganja, smanjiti brzinu razvoja zemlje i zadržati solidan pritisak na granicama, bez povratne karte.
Prvi korak za izbjegavanje takvog, ne baš sretnog scenarija, bilo bi priznanje makar djelića vlastite političke odgovornosti. Taj korak je, na oba brda hrvatske politike, upravo izostao.