Zoran Milanović postupio je, naravno, onako kao što predsjednik Republike mora postupiti.
NDH je bila zločinačka država s rasnim zakonima, lojalna saveznica Hitlera i Mussolinija, pa su bilo kakvi elementi endehazijske ikonografije potpuno neprihvatljivi na bilo kakvoj službenoj državnoj manifestaciji, kao što, uostalom, moraju postati zakonski neprihvatljivi bilo gdje u javnosti.
Zemlja nastala na načelima antifašizma
To je jedan plus jedan i zaista nema nikakve veze s pjesmama i znakovljem s kojim su pojedini klinci išli u rat, uglavnom s najboljim namjerama.
Državna politika i državne i nacionalne vrijednosti predstavljaju viši rang stvari od emotivnog doživljaja povijesti bilo kojeg dragovoljca koji je, eto, možda došao i iz jedne od desetina tisuća obitelji čiji su članovi stradali na Bleiburgu ili na Križnom putu: sve je to dio komplicirane i mračne hrvatske povijesti koja će nas još desetljećima opterećivati.
Međutim, esencijalno je važno da je hrvatska državna politika, od Franje Tuđmana do Zorana Milanovića sasvim jasna; ova je zemlja nastala na načelima antifašizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Demantirao je sve koji kažu da je skrenuo udesno
Milanović je najjasnijim mogućim odnosom prema ustaškom pitanju ponovo demantirao sve one sudionike javnog i političkog života, koji se smatraju skloni liberalnoj ljevici, a koji, eto, unatrag godinu dana tvrde da je predsjednik Republike skrenuo udesno.
Kao dokaz za tezu o Milanovićevom snažnom skretanju udesno koristi se niz ne baš dobro promišljenih argumenata, od njegovih izjava o stanju u Srbiji i Bosni i Hercegovini, do dodjele ratnih ordena brigadama Hrvatskog vijeća obrane, koje su sudjelovale u Oluji.
Neki od onih koji tvrde da se Milanović pretvorio u nacionalističkog političara naprosto su zlobni, jer mu ne mogu oprostiti uspjeh na predsjedničkim izborima, no većina lijevo liberalne scene, koja se odriče predsjednika Republike zbog njegovih navodnih ideoloških skretanja, doista ne razumije o čemu se tu radi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jasne opreke Zorana Milanovića
Zoran Milanović razvio je prilično precizan, binarni ideološko politički sustav. On, dakle, na glavna ideološka politička pitanja reagira u jasnim oprekama, kojih se dosljedno drži. Evo primjera tih opreka:
1. Hrvatski patriotizam uvijek. Ustaštvo nikad i ni u jednoj varijanti
2. Sva moguća prava za hrvatske Srbe uvijek. Suradnja s režimom poput Vučićeva nikad, osim u neizbježnim proceduralnim područjima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
3. Cjelovita Bosna i Hercegovina uvijek. Bosna i Hercegovina u kojoj Hrvati nemaju politička prava nikad
4. Institucije civilnog društva u Hrvatskoj trebaju jačati, ali državne institucije, uključujući vojsku, policiju i sigurnosni sustav, ne smiju slabiti. Naprotiv.
U svim je tim oprekama Zoran Milanović već dosta godina konzistentan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je s ćiriličnim pločama?
Sve zagovornike teze o njegovu skretanju udesno treba podsjetiti kako je Zoran Milanović, jednakom odlučnošću kojom je prije par dana napustio obilježavanje Maslenice, još kao premijer bio naredio postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru.
Sve one, koji misle da je Milanović poslije predsjedničkih izbora promijenio odnos prema Srbiji i Bosni, treba podsjetiti kako je još prije šest godina Zoran Milanović tvrdio da Bosna de facto, nažalost, ne funkcionira kao država, te da Vučićeva Srbija nastavlja provoditi politiku Slobodana Miloševića.
Treba podsjetiti i na činjenicu da je Milanović usred prve izbjegličke krize zatvorio granice prema Srbiji, što mu je na srpskoj tabloidnoj sceni trajno zajamčilo opaki ustaški imidž.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naziva stvari pravim imenom
Milanović je, dakle, istodobno kad je postavljao ćirilične ploče u Vukovaru, govorio neugodnu istinu o današnjoj Srbiji; ustvari, nažalost, o svakoj postđinđićevoj Srbiji. Bolji primjer njegova binarnog koda teško je zamisliti.
Zoran Milanović naziva stvari pravim imenima, i uglavnom je u pravu. Srbija jest antidemokratska, polukriminalna, nepravna država sa stalnim hegemonističkim pogledima prema zapadu bivše Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina zaista, nažalost, nije funkcionalna država, a bošnjačka se službena politika već dugo godina trudi učiniti Federaciju nacionalno neravnopravnom. To su, jednostavno, tvrde činjenice, koje odgovorni hrvatski predsjednik (kao ni premijer), nipošto ne smije ignorirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sumnjiv je svaki višak patriotizma
U čemu je onda problem? Zašto dio Hrvatske misli da je čovjek koji je, treći put ponavljamo, stavljao ćirilične ploče u Vukovar i napustio proslavu vojne akcije zbog ustaških obilježja; zašto dio hrvatske javnosti misli da je taj političar otišao udesno?
Naprosto zato što dio hrvatske lijevo liberalne javnosti i dalje živi u paradigmi nastaloj krajem devedesetih, pod utjecajem represivnog i ekspanzionističkog Tuđmanova režima (ekspanzionističkog kad je riječ o “Herceg Bosni”).
Vrlo grubo rečeno, prema toj, antituđmanovskoj paradigmi, svaki višak patriotizma može biti suspektan, a svaki prekritički pogled hrvatske politike na Bosnu i Hercegovinu, pa donekle i na Srbiju, smatra se izrazom tuđmanizma, što je, naravno, potpuno besmisleno i jako anakrono.
Uvijek među dva najpozitivnija političara
Osnovni problem velikog segmenta hrvatske lijevo liberalne javnosti jest u tome što je ta javnost, premda komunikacijski neusporedivo talentiranija, postala gotovo jednako intelektualno lijena kao i desna hrvatska javnost.
Milanovićeva politika i sustav vrijednosti puno su moderniji i dosljedniji, što se, uostalom vidi i u istraživanjima javnog mišljenja, gdje se Zoran Milanović, usprkos priličnom negativnom statusu u medijima i na društvenim mrežama, uvijek nalazi među prva dva najpozitivnija političara u zemlji.
Milanović je posljednjim potezom dokazao da je potpuno neutemeljeno tvrditi da je skrenuo udesno
Naziva stvari pravim imenom i obično je u pravu
Milanović je, dakle, istodobno kad je postavljao ćirilične ploče u Vukovaru, govorio neugodnu istinu o današnjoj Srbiji; ustvari, nažalost, o svakoj postđinđićevoj Srbiji. Bolji primjer njegova binarnog koda teško je zamisliti.
Čini se da je Zoran Milanović ponovo uspio iznenaditi dio hrvatske javnosti. Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske napustio je obilježavanje akcije Maslenice, jedne od najvažnijih operacija u Domovinskom ratu, zbog dvojice službenih uzvanika, koji su nosili ustaška obilježja.
Zoran Milanović postupio je, naravno, onako kao što predsjednik Republike mora postupiti.
NDH je bila zločinačka država s rasnim zakonima, lojalna saveznica Hitlera i Mussolinija, pa su bilo kakvi elementi endehazijske ikonografije potpuno neprihvatljivi na bilo kakvoj službenoj državnoj manifestaciji, kao što, uostalom, moraju postati zakonski neprihvatljivi bilo gdje u javnosti.
Zemlja nastala na načelima antifašizma
To je jedan plus jedan i zaista nema nikakve veze s pjesmama i znakovljem s kojim su pojedini klinci išli u rat, uglavnom s najboljim namjerama.
Državna politika i državne i nacionalne vrijednosti predstavljaju viši rang stvari od emotivnog doživljaja povijesti bilo kojeg dragovoljca koji je, eto, možda došao i iz jedne od desetina tisuća obitelji čiji su članovi stradali na Bleiburgu ili na Križnom putu: sve je to dio komplicirane i mračne hrvatske povijesti koja će nas još desetljećima opterećivati.
Međutim, esencijalno je važno da je hrvatska državna politika, od Franje Tuđmana do Zorana Milanovića sasvim jasna; ova je zemlja nastala na načelima antifašizma.
Demantirao je sve koji kažu da je skrenuo udesno
Milanović je najjasnijim mogućim odnosom prema ustaškom pitanju ponovo demantirao sve one sudionike javnog i političkog života, koji se smatraju skloni liberalnoj ljevici, a koji, eto, unatrag godinu dana tvrde da je predsjednik Republike skrenuo udesno.
Kao dokaz za tezu o Milanovićevom snažnom skretanju udesno koristi se niz ne baš dobro promišljenih argumenata, od njegovih izjava o stanju u Srbiji i Bosni i Hercegovini, do dodjele ratnih ordena brigadama Hrvatskog vijeća obrane, koje su sudjelovale u Oluji.
Neki od onih koji tvrde da se Milanović pretvorio u nacionalističkog političara naprosto su zlobni, jer mu ne mogu oprostiti uspjeh na predsjedničkim izborima, no većina lijevo liberalne scene, koja se odriče predsjednika Republike zbog njegovih navodnih ideoloških skretanja, doista ne razumije o čemu se tu radi.
Jasne opreke Zorana Milanovića
Zoran Milanović razvio je prilično precizan, binarni ideološko politički sustav. On, dakle, na glavna ideološka politička pitanja reagira u jasnim oprekama, kojih se dosljedno drži. Evo primjera tih opreka:
1. Hrvatski patriotizam uvijek. Ustaštvo nikad i ni u jednoj varijanti
2. Sva moguća prava za hrvatske Srbe uvijek. Suradnja s režimom poput Vučićeva nikad, osim u neizbježnim proceduralnim područjima.
3. Cjelovita Bosna i Hercegovina uvijek. Bosna i Hercegovina u kojoj Hrvati nemaju politička prava nikad
4. Institucije civilnog društva u Hrvatskoj trebaju jačati, ali državne institucije, uključujući vojsku, policiju i sigurnosni sustav, ne smiju slabiti. Naprotiv.
U svim je tim oprekama Zoran Milanović već dosta godina konzistentan.
Što je s ćiriličnim pločama?
Sve zagovornike teze o njegovu skretanju udesno treba podsjetiti kako je Zoran Milanović, jednakom odlučnošću kojom je prije par dana napustio obilježavanje Maslenice, još kao premijer bio naredio postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru.
Sve one, koji misle da je Milanović poslije predsjedničkih izbora promijenio odnos prema Srbiji i Bosni, treba podsjetiti kako je još prije šest godina Zoran Milanović tvrdio da Bosna de facto, nažalost, ne funkcionira kao država, te da Vučićeva Srbija nastavlja provoditi politiku Slobodana Miloševića.
Treba podsjetiti i na činjenicu da je Milanović usred prve izbjegličke krize zatvorio granice prema Srbiji, što mu je na srpskoj tabloidnoj sceni trajno zajamčilo opaki ustaški imidž.
Naziva stvari pravim imenom
Milanović je, dakle, istodobno kad je postavljao ćirilične ploče u Vukovaru, govorio neugodnu istinu o današnjoj Srbiji; ustvari, nažalost, o svakoj postđinđićevoj Srbiji. Bolji primjer njegova binarnog koda teško je zamisliti.
Zoran Milanović naziva stvari pravim imenima, i uglavnom je u pravu. Srbija jest antidemokratska, polukriminalna, nepravna država sa stalnim hegemonističkim pogledima prema zapadu bivše Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina zaista, nažalost, nije funkcionalna država, a bošnjačka se službena politika već dugo godina trudi učiniti Federaciju nacionalno neravnopravnom. To su, jednostavno, tvrde činjenice, koje odgovorni hrvatski predsjednik (kao ni premijer), nipošto ne smije ignorirati.
Sumnjiv je svaki višak patriotizma
U čemu je onda problem? Zašto dio Hrvatske misli da je čovjek koji je, treći put ponavljamo, stavljao ćirilične ploče u Vukovar i napustio proslavu vojne akcije zbog ustaških obilježja; zašto dio hrvatske javnosti misli da je taj političar otišao udesno?
Naprosto zato što dio hrvatske lijevo liberalne javnosti i dalje živi u paradigmi nastaloj krajem devedesetih, pod utjecajem represivnog i ekspanzionističkog Tuđmanova režima (ekspanzionističkog kad je riječ o “Herceg Bosni”).
Vrlo grubo rečeno, prema toj, antituđmanovskoj paradigmi, svaki višak patriotizma može biti suspektan, a svaki prekritički pogled hrvatske politike na Bosnu i Hercegovinu, pa donekle i na Srbiju, smatra se izrazom tuđmanizma, što je, naravno, potpuno besmisleno i jako anakrono.
Uvijek među dva najpozitivnija političara
Osnovni problem velikog segmenta hrvatske lijevo liberalne javnosti jest u tome što je ta javnost, premda komunikacijski neusporedivo talentiranija, postala gotovo jednako intelektualno lijena kao i desna hrvatska javnost.
Milanovićeva politika i sustav vrijednosti puno su moderniji i dosljedniji, što se, uostalom vidi i u istraživanjima javnog mišljenja, gdje se Zoran Milanović, usprkos priličnom negativnom statusu u medijima i na društvenim mrežama, uvijek nalazi među prva dva najpozitivnija političara u zemlji.