Konstantni sukob bez sadržaja između premijera i predsjednika koji se odvija u svakoj mogućoj prilici, ovih je dana dobio svoj tko zna koji nastavak u Bosni i Hercegovini. S tom razlikom što on po pitanju te zemlje jeste donekle i sadržajni. Bez obzira, naime, što se nominalno zalažu za istu stvar, kad je riječ o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i pitanju izbornog zakona, ali i pristupanju te zemlje Europskoj uniji, Zoran Milanović i Andrej Plenković zapravo međusobno poništavaju diplomatska nastojanja jedan drugome.
Odnosno, da budem posve precizan, Milanović svojim svjesnim ponašanjem slona u staklariji minira svaki Plenkovićev pokušaj da se dođe do nekog održivog dogovora između hrvatske i bošnjačke politike u Federaciji BiH.
U takvom ponašanju savršeno mu sekundira Dragan Čović pa se može reći da su njih dvojica uspostavili simbiozu kakva dugo nije viđena u regionalnoj politici. Tim prije jer su obojica iz nekog lijevog i partijskog konteksta sletjeli padobranski u nacionalističke redove, ubrzo im stajući na čelo uz bespogovorno klicanje mase.
Naglašena bliskost s Miloradom Dodikom
Kada govorimo o hrvatskom predsjedniku, on je očito odbacio liberalni plašt predstavnika pristojne, građanske Hrvatske i tzv. normalnog predsjednika iz kampanje, iako mu je upravo taj pristup donio pobjedu na izborima.
Što ne znači da će ga ova očita militarizacija koju zastupa, relativiziranje agresije Rusije na Ukrajinu, naglašena bliskost s Miloradom Dodikom i kontinuirana fascinacija s Franjom Tuđmanom koštati pobjede na sljedećim izborima.
Vjerojatno neće, jer je dobio novu publiku, a i dalje nije izgubio dio stare, koja se sastoji od nepokolebljivih glasača SDP-a koji više uopće ne mare za sadržaj nečije politike, sve dok njihov idol nervira hadezeovce.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković želi sanirati nepovjerenje, Milanović potkopava
Ovih dana u Mostaru su se dogodile dvije stvari. Prvo je početkom tjedna i nakon dvije godine otvoren Sajam gospodarstva koji je vratio optimizam i poslovnu zajednicu u grad, a na kojem su bili premijeri Hrvatske i Srbije te neizostavni Milorad Dodik, dok je krajem tjedna obilježena trideseta godišnjica utemeljenja HVO-a, uz trijumfalno prisustvo Zorana Milanovića.
I koliko god se Andrej Plenković trudio u nekoliko izjava zagovarati nužnost saniranja nepovjerenja između hrvatske i bošnjačke politike, bez kojega je nemoguće usvojiti željene izmjene izbornog zakona i uspostaviti funkcionalniju Federaciju, a samim tim i smanjiti destruktivni potencijal politike Milorada Dodika, Milanović je sve to potkopao dolaskom na 30. godišnjicu utemeljenja HVO-a, opetovanim tvrdnjama da se osjeća predsjednikom svih Hrvata i kvazipovijesnim lekcijama po kojima je djelovanje HVO-a bilo isključivo sjajno i spasilo Bosnu i Hercegovinu.
Dodatno udaljava Hrvate i Bošnjake u BiH
To njegovo uporno naglašavanje događaja iz 1992. i 1995. godine, uz upadljivu šutnju o ‘93. i ‘94. i brojnim zločinima koji su dobili konačni i logični epilog s presudom u Haagu, ne samo što falsificira cjelokupnu sliku o HVO-u i ishodima njegovog djelovanja, nego takvim pristupom čak i dodatno udaljava Hrvate i Bošnjake u BiH od bilo kakvog povjerenja i dogovora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Doći u Mostar, grad u kojem je HVO napravio nezamislive zločine koji su možda i zauvijek razorili društveno tkivo grada i onda sve to skupa prešutjeti i praviti se da se nije nikad dogodilo, jasno pretvara hrvatskog predsjednika u zvijezdu nacionalističke scene, ali i u čovjeka čije djelovanje ima sasvim suprotan učinak od onoga koje kao zagovara. To pak nikako ne odgovara ni Hrvatskoj, ni Bosni i Hercegovini, ali svakako odgovara Miloradu Dodiku i ruskoj diplomaciji.
Milanović minira svaki Plenkovićev pokušaj da se u BiH dođe do bilo kakvog povjerenja i dogovora
Milanović 'svjesnim ponašanjem slona u staklariji' dodatno udaljava Hrvate i Bošnjake u BiH
I koliko god se Andrej Plenković trudio u nekoliko izjava zagovarati nužnost saniranja nepovjerenja između hrvatske i bošnjačke politike, bez kojega je nemoguće usvojiti željene izmjene izbornog zakona i uspostaviti funkcionalniju Federaciju, Milanović je sve to potkopao dolaskom na 30. godišnjicu utemeljenja HVO-a
Konstantni sukob bez sadržaja između premijera i predsjednika koji se odvija u svakoj mogućoj prilici, ovih je dana dobio svoj tko zna koji nastavak u Bosni i Hercegovini. S tom razlikom što on po pitanju te zemlje jeste donekle i sadržajni. Bez obzira, naime, što se nominalno zalažu za istu stvar, kad je riječ o Hrvatima u Bosni i Hercegovini i pitanju izbornog zakona, ali i pristupanju te zemlje Europskoj uniji, Zoran Milanović i Andrej Plenković zapravo međusobno poništavaju diplomatska nastojanja jedan drugome.
Odnosno, da budem posve precizan, Milanović svojim svjesnim ponašanjem slona u staklariji minira svaki Plenkovićev pokušaj da se dođe do nekog održivog dogovora između hrvatske i bošnjačke politike u Federaciji BiH.
U takvom ponašanju savršeno mu sekundira Dragan Čović pa se može reći da su njih dvojica uspostavili simbiozu kakva dugo nije viđena u regionalnoj politici. Tim prije jer su obojica iz nekog lijevog i partijskog konteksta sletjeli padobranski u nacionalističke redove, ubrzo im stajući na čelo uz bespogovorno klicanje mase.
Naglašena bliskost s Miloradom Dodikom
Kada govorimo o hrvatskom predsjedniku, on je očito odbacio liberalni plašt predstavnika pristojne, građanske Hrvatske i tzv. normalnog predsjednika iz kampanje, iako mu je upravo taj pristup donio pobjedu na izborima.
Što ne znači da će ga ova očita militarizacija koju zastupa, relativiziranje agresije Rusije na Ukrajinu, naglašena bliskost s Miloradom Dodikom i kontinuirana fascinacija s Franjom Tuđmanom koštati pobjede na sljedećim izborima.
Vjerojatno neće, jer je dobio novu publiku, a i dalje nije izgubio dio stare, koja se sastoji od nepokolebljivih glasača SDP-a koji više uopće ne mare za sadržaj nečije politike, sve dok njihov idol nervira hadezeovce.
Plenković želi sanirati nepovjerenje, Milanović potkopava
Ovih dana u Mostaru su se dogodile dvije stvari. Prvo je početkom tjedna i nakon dvije godine otvoren Sajam gospodarstva koji je vratio optimizam i poslovnu zajednicu u grad, a na kojem su bili premijeri Hrvatske i Srbije te neizostavni Milorad Dodik, dok je krajem tjedna obilježena trideseta godišnjica utemeljenja HVO-a, uz trijumfalno prisustvo Zorana Milanovića.
I koliko god se Andrej Plenković trudio u nekoliko izjava zagovarati nužnost saniranja nepovjerenja između hrvatske i bošnjačke politike, bez kojega je nemoguće usvojiti željene izmjene izbornog zakona i uspostaviti funkcionalniju Federaciju, a samim tim i smanjiti destruktivni potencijal politike Milorada Dodika, Milanović je sve to potkopao dolaskom na 30. godišnjicu utemeljenja HVO-a, opetovanim tvrdnjama da se osjeća predsjednikom svih Hrvata i kvazipovijesnim lekcijama po kojima je djelovanje HVO-a bilo isključivo sjajno i spasilo Bosnu i Hercegovinu.
Dodatno udaljava Hrvate i Bošnjake u BiH
To njegovo uporno naglašavanje događaja iz 1992. i 1995. godine, uz upadljivu šutnju o ‘93. i ‘94. i brojnim zločinima koji su dobili konačni i logični epilog s presudom u Haagu, ne samo što falsificira cjelokupnu sliku o HVO-u i ishodima njegovog djelovanja, nego takvim pristupom čak i dodatno udaljava Hrvate i Bošnjake u BiH od bilo kakvog povjerenja i dogovora.
Doći u Mostar, grad u kojem je HVO napravio nezamislive zločine koji su možda i zauvijek razorili društveno tkivo grada i onda sve to skupa prešutjeti i praviti se da se nije nikad dogodilo, jasno pretvara hrvatskog predsjednika u zvijezdu nacionalističke scene, ali i u čovjeka čije djelovanje ima sasvim suprotan učinak od onoga koje kao zagovara. To pak nikako ne odgovara ni Hrvatskoj, ni Bosni i Hercegovini, ali svakako odgovara Miloradu Dodiku i ruskoj diplomaciji.