Stvarno, pitanje je na mjestu. “Što još treba?”, poručio je jučer novinarima Zoran Milanović na pitanje o tome ima li Hrvatska 30 godina nakon pokolja obitelji Zec ispravan stav prema tom slučaju.
Zapravo, ne samo da je pitanje na mjestu, ono je ključno. Bez obzira na to što ga je predsjednik Republike, drčno i onkraj elemenatrnog ukusa, postavio praktički ne očekujući odgovor, jer je, eto, preživjeli dio obitelji bio u Vladi i dobio odštetu. Štoviše, ako Hrvatska na išta danas o ovom slučaju treba odgovoriti, to je upravo na pitanje o tome što još treba. Jer, treba još jako, jako puno toga.
Ulica i škola u Zagrebu
Za početak, ono što je u ovom trenutku najlakše – zbog rasporeda snaga u Gradskoj skupštini – Aleksandri Zec treba dati ulicu u Zagrebu (oko toga, eto, kako je rekao jučer sam Milanović, ni on nema ništa protiv). Bilo bi dobro da ime 12-godišnjeg djeteta koje su ubili hrvatski psi rata nosi i neka od zagrebačkih škola – priča o sudbini ove obitelji je jedna od lekcija koju treba učiti djecu u ovom gradu. Da se, je li, kako se ono lijepo kaže – ne ponovi.
Ono što treba nakon toga postaje malo kompliciranije. Ali treba, svejedno treba. Naime, ubojstvo obitelji Zec na zagrebačkom Sljemenu samo je posebno mučan, ali tek jedan detalj ratova iz devedesetih godina. Desetci tisuća obitelji na ovim je prostorima pogođeno ratnim zločinima koji su radile sve zaraćene strane (ako ćemo prebrojavati – a i to treba – najviše, bez ikakve sumnje, srpska). Ali, slučaj obitelji Zec je ipak posebniji od svih zbog onog što se dogodilo poslije. Zbog trenutka u kojem se ratni zločin, zapravo, pretvorio u izdaju.
Toksični miraz
Hrvatska se, naime, svojski potrudila zaštiti počinitelje. Napredovali su. Neki od njih dobili su i još imaju državna odlikovanja. U odluci suda u kojoj se, zbog proceduralne greške, odbacuju njihova priznanja, stoji, kako kaže mirovni aktivist Zoran Pusić, bilješka “Ne se žaliti”, potpisana s V. Š. U toj raboti sudjelovao je tadašnje sudstvo, DORH, vrh politike.
Sudjelovala je, zapravo, Republika Hrvatska, kojoj je time stigma užasnog zločina ostavljena u nasljedstvo, kao toksični miraz za sva vremena. Moguće je da postoji bolji opis izdaje nacionalnih interesa od ovog, ali je grijeh struktura u zaštiti ubojica obitelji Zec vrlo, vrlo visoko na toj listi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Identificirati, locirati i procesuirati
Stoga, što još treba? Pa valjalo bi, ako govorimo o ispravnom stavu Hrvatske kao države prema ovom slučaju, identificirati, locirati i procesuirati one koji su u ovom zločinu i ovoj izdaji na bilo koji način sudjelovali. Valjalo bi se, ako govorimo o HDZ-u, kao stranci koja je sponzorirala ovu konkretnu izdaju, za nju javno ispričati. Valjalo bi da netko baš iz te stranke, po mogućnosti njen predsjednik, klekne na neku od sljedećih godišnjica na Adolfovcu u sljemenskoj noći i zamoli za oprost.
Valjalo bi, kad već pričamo o tome što još treba, da tamo bude i predsjednik Republike, Zoran Milanović. S ružom u ruci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović se u jučerašnjem ispadu pitao što još treba obitelji Zec. Pa jako, jako puno toga
Sve što se događalo oko ubojstva obitelji Zec devedesetih nije samo ratni zločin, nego i izdaja
U cijeloj raboti zataškavanja sudjelovala je, zapravo, Republika Hrvatska, kojoj je time stigma užasnog zločina ostavljena u nasljedstvo, kao toksični miraz za sva vremena. Moguće je da postoji bolji opis izdaje nacionalnih interesa od ovog, ali je grijeh struktura u zaštiti ubojica obitelji Zec vrlo, vrlo visoko na toj listi
Stvarno, pitanje je na mjestu. “Što još treba?”, poručio je jučer novinarima Zoran Milanović na pitanje o tome ima li Hrvatska 30 godina nakon pokolja obitelji Zec ispravan stav prema tom slučaju.
Zapravo, ne samo da je pitanje na mjestu, ono je ključno. Bez obzira na to što ga je predsjednik Republike, drčno i onkraj elemenatrnog ukusa, postavio praktički ne očekujući odgovor, jer je, eto, preživjeli dio obitelji bio u Vladi i dobio odštetu. Štoviše, ako Hrvatska na išta danas o ovom slučaju treba odgovoriti, to je upravo na pitanje o tome što još treba. Jer, treba još jako, jako puno toga.
Ulica i škola u Zagrebu
Za početak, ono što je u ovom trenutku najlakše – zbog rasporeda snaga u Gradskoj skupštini – Aleksandri Zec treba dati ulicu u Zagrebu (oko toga, eto, kako je rekao jučer sam Milanović, ni on nema ništa protiv). Bilo bi dobro da ime 12-godišnjeg djeteta koje su ubili hrvatski psi rata nosi i neka od zagrebačkih škola – priča o sudbini ove obitelji je jedna od lekcija koju treba učiti djecu u ovom gradu. Da se, je li, kako se ono lijepo kaže – ne ponovi.
Ono što treba nakon toga postaje malo kompliciranije. Ali treba, svejedno treba. Naime, ubojstvo obitelji Zec na zagrebačkom Sljemenu samo je posebno mučan, ali tek jedan detalj ratova iz devedesetih godina. Desetci tisuća obitelji na ovim je prostorima pogođeno ratnim zločinima koji su radile sve zaraćene strane (ako ćemo prebrojavati – a i to treba – najviše, bez ikakve sumnje, srpska). Ali, slučaj obitelji Zec je ipak posebniji od svih zbog onog što se dogodilo poslije. Zbog trenutka u kojem se ratni zločin, zapravo, pretvorio u izdaju.
Toksični miraz
Hrvatska se, naime, svojski potrudila zaštiti počinitelje. Napredovali su. Neki od njih dobili su i još imaju državna odlikovanja. U odluci suda u kojoj se, zbog proceduralne greške, odbacuju njihova priznanja, stoji, kako kaže mirovni aktivist Zoran Pusić, bilješka “Ne se žaliti”, potpisana s V. Š. U toj raboti sudjelovao je tadašnje sudstvo, DORH, vrh politike.
Sudjelovala je, zapravo, Republika Hrvatska, kojoj je time stigma užasnog zločina ostavljena u nasljedstvo, kao toksični miraz za sva vremena. Moguće je da postoji bolji opis izdaje nacionalnih interesa od ovog, ali je grijeh struktura u zaštiti ubojica obitelji Zec vrlo, vrlo visoko na toj listi.
Identificirati, locirati i procesuirati
Stoga, što još treba? Pa valjalo bi, ako govorimo o ispravnom stavu Hrvatske kao države prema ovom slučaju, identificirati, locirati i procesuirati one koji su u ovom zločinu i ovoj izdaji na bilo koji način sudjelovali. Valjalo bi se, ako govorimo o HDZ-u, kao stranci koja je sponzorirala ovu konkretnu izdaju, za nju javno ispričati. Valjalo bi da netko baš iz te stranke, po mogućnosti njen predsjednik, klekne na neku od sljedećih godišnjica na Adolfovcu u sljemenskoj noći i zamoli za oprost.
Valjalo bi, kad već pričamo o tome što još treba, da tamo bude i predsjednik Republike, Zoran Milanović. S ružom u ruci.