Milanovićev ekonomski savjetnik analizirao je Vladine mjere; smatra da bi inspektorat trebao provjeravati poslodavce

Dr. Velibor Mačkić, 36, objavio je u Zakladi Friedrich Ebert rad pod naslovom 'Hrvatska zimmerfrei ekonomija'

ZADNJA IZMJENA: svi 22, 2020
Foto: Vjekoslav Skledar

Docent dr. Velibor Mačkić, 36, objavio je u Zakladi Friedrich Ebert stručni rad pod naslovom Hrvatska zimmerfrei ekonomija. Ta studija mladog znanstvenika koji je diplomirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a dodatno se obrazovao u Velikoj Britaniji, Grčkoj, Italiji, Nizozemskoj i Španjolskoj, dobiva na posebnom značaju budući da je Mačkić i savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za ekonomiju. Docent Mačkić nositelj je i kolegija Politička ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, predsjednik Upravnog odbora Akademije za politički razvoj i član Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo te je objavio više nagrađivanih znanstvenih radova.

Kakva će biti recesija u Hrvatskoj?

U svojoj najnovijoj studiji Mačkić predviđa da će “hrvatska ekonomija, čija je struktura većinom oslonjena na uslužne djelatnosti i poslove s javnim sektorom, najvjerojatnije doživjeti takozvanu L-recesiju”. A to znači da će imati nagli pad i dugi oporavak, za razliku od, primjerice, V recesije, koja podrazumijeva nagli pad, ali i brzi oporavak.

Mačkić smatra kako je “moguć ishod u kojem zbog strukture ekonomije pojedini sektori neće biti u stanju brzo nadoknaditi proizvodnju i promet jednom kad se ograničenja ekonomske aktivnosti djelomično ili u potpunosti uklone, a to se ponajprije odnosi na turizam, ugostiteljstvo i promet”.

S koje pozicije starta Hrvatska?

Mačkić ističe kako “ortački kapitalizam te struktura hrvatske ekonomije, koja je velikim dijelom uslužno orijentirana i čine je u dobrom dijelu obrti, te mala i srednja poduzeća, ne pružaju obećavajuću startnu poziciju. Pogotovo stoga što se vodi višegodišnja kampanja usmjerena na smanjenje troškova rada, primjerice, porezi na rad i kapital su ispod prosjeka EU, za razliku od poreza na potrošnju”.

Po Mačkiću ključan je problem hrvatske ekonomije nekonkurentnost na međunarodnom tržištu. Fokus je umjesto na stvaranju dodatne vrijednosti na poslovanju sa široko definiranim javnim sektorom te preraspodjelom sredstava temeljem bliskih veza s političkim elitama na nacionalnoj i lokalnoj razini.

Prijete li Hrvatskoj sudske tužbe?

Mačkić također ističe da je važno stvaranje “pravnog okvira unutar kojeg se odvijaju ekonomske aktivnosti u uvjetima pandemije COVID 19, jer mjere kojima se ograničavaju slobode poduzetnika i mobilnost građana, nisu bile izglasane u Saboru već ih je donio Stožer civilne zaštite”. To pitanje važno je urediti, smatra Mačkić, kako bi se minimizirale potencijalne sudske tužbe zbog zabrane poslovanja i izgubljene dobiti.

Docent Mačkić posebno upozorava na pitanje nejednakosti. “To je vrlo aktualna tema političke ekonomije na globalnoj razini, a na domaćem je terenu godinama predstavljana efemernom te prikazivana kao fenomen koji ne treba ozbiljno razmatrati ni adresirati parametarskim izmjenama u poreznom sistemu”. Pri tome Mačkić navodi niz primjera u kojima se ogleda nejednakost. “Prvi primjer predstavljaju horizontalne mjere očuvanja ekonomije u kojoj sektor turizma i pratećih djelatnosti, imaju izrazito sezonalni karakter”, objašnjava Mačkić.

Koji su kriteriji isplate pomoći?

“Drugi primjer predstavljaju kriteriji isplate novčane pomoći za plaće radnika poduzećima i poslovnim subjektima kojima je zabranjen rad jednako kao i one koji su zabilježili pad prihoda, ali još uvijek im nije zabranjen rad. Treći primjer neravnopravnosti predstavlja kriterij vlasništva po kojem se u nepovoljan položaj stavljaju poduzeća u privatnom i javnom vlasništvu, primjerice, autoprijevoznici, igre na sreću i domovi za starije i nemoćne osobe…”

Nejednakost je prisutna, upozorava Mačkić, i u različitom pristupu medicinskoj i zdravstvenoj zaštitnoj opremi unutar zemlje, a prisutna je i među građanima. Ogleda se i kao razlika između onih koji imaju mogućnost rada od kuće naspram onih koji moraju svakodnevno odlaziti na posao. Tome se pridodaje i sam dolazak na posao: vlastiti automobil naspram oslanjanja na reducirani javni prijevoz.

Jesu li mjere pomoći transparentne?

Velibor Mačkić upozorava kako je nejednakost u obrazovanju vidljiva preko dostupnosti internetske veze i informatičke opreme u slučaju obitelji s niskim dohotkom ili mnogočlanih obitelji. Potom ukazuje na važnost transparentnosti kao preduvjeta uspješnosti mjera koje su poduzete za spašavanje gospodarstva. “Već na samom početku postalo je jasno da je plan državnih potpora jednostavan i horizontalan: upumpaj novac na tržište i po mogućnosti što više i što prije.

U takvom scenariju ostalo je nejasno: kome je sve i u kojem iznosu država uplatila pomoć, je li novac u cjelokupnom iznosu isplaćen radnicima ili je zadržan, a ako je onda u kojem iznosu od strane poslodavaca. Jesu li poslodavci koji su zadržali novac za sebe, snosili sankcije zbog zlouporabe javnih sredstava? Transparentnost nije važna samo u početnim fazama osmišljavanja pomoći ili u provedbenoj fazi, već i prilikom ex post evaluacije procesa očuvanja ekonomije. U svim tim fazama, transparentnost osigurava javnu potporu i društvenu pravednost državne intervencije, omogućava kompletnoj ekonomiji koristi od “learning-by-doing” procesa i jamči odgovornost vlade u očima javnosti”, smatra docent Mačkić.

Što još ne znamo o isplaćenoj pomoći?

Nakon nejednakosti i transparentnosti, docent Mačkić posebno upozorava na pitanja odgovornosti, odnosno solidarnosti ili snošenja tereta u procesu očuvanja ekonomije.

“U paketu mjera koji je predložen i koji se provodi nije jasno koliki je udio vlastitih sredstava koja su uložili vlasnici poduzeća, na koji način je država osigurala pravedan povrat sredstava od intervencije i posljedičnog povećanja javnog duga svim poreznim obveznicima. Također, provodi li Državni inspektorat ili Hrvatski zavod za zapošljavanje kontrolu isplate plaća radnicima koje u obliku transfera isplaćuje centralna država iz proračuna i na koji je način regulirano pitanje isplata dividendi i dobiti u tim poduzećima?”

Koja nam se rješenja trenutno nude?

Velibor Mačkić smatra i kako relativno ograničeni fiskalni kapacitet i pretjerana izloženost ekonomije sektoru turizma, u kojem se očekuju veliki gubici, predstavljaju razlog za oprez. Komparativna analiza predloženih mjera na tri ključna tržišta i s obzirom na veličinu ekonomskih subjekata upućuje da su na tržištu rada na raspolaganju četiri opcije.

“Prva je ‘zamrzavanje’, u kojoj se radnik šalje kući, iako zadržava radno mjesto i isplaćuje mu se većina plaće od strane države, takozvani danski primjer. Druga opcija je korištenje skraćenog radnog vremena u kojoj država i poslodavac zajednički sufinanciraju plaću radnika koji nastavlja raditi.

Najbolji primjer predstavlja takozvana Kurzarbeiter shema koja se koristi u Njemačkoj i Austriji. Dok bi prva opcija predstavljala jasnu socijaldemokratsku mjeru u zemljama s relativno velikim fiskalnim kapacitetom, druga je primjer konzervativnog, kršćansko-demokratskog vođenja ekonomske politike u krizi kad svi solidarno snose svoj dio tereta, radnici, poslodavci i država.

Što se još može dogoditi zbog ove krize?

Treća opcija, u duhu liberalnih ideja, predviđa otpuštanje radnika i njihovu prijavu na burzu, čime se aktiviraju državni transferi. U trenutku oporavka ekonomskih aktivnosti radnici hvataju bolje pregovaračke pozicije i eventualno završavaju u boljoj poziciji u odnosu na onu prije krize.

Četvrta opcija predstavlja ponašanje krda i temelji se na isplati dijela plaće bez jasnih kriterija, zabrani poslovanja, padu prihoda… Riječ je o prikrivenoj privremenoj nezaposlenosti koja stvara pritisak na sistem javnih financija uslijed nedostatka jasne strategije na tržištu rada. Ona omogućava gomilanje rada, što smanjuje rizik za poslodavca oko kvantitete i kvalitete potrebnih radnika jednom kad se ciklus oporavi”.

Treba li solidarno rješavati krizu?

Istodobno, upozorava Mačkić, na tržištu finalnih dobara mogu se identificirati tri strategije. “Prva predstavlja upumpavanje novca bez ikakvih kriterija kako bi se petrificirala trenutačna struktura, uz nadu da će kriza brzo proći, što će omogućiti povratak na poslovanje ‘business-as-usual’. Strategija slijedi iz uvjerenja kako vlasništvo ništa ne znači bez funkcionirajućeg tržišta koje imovini daje tržišnu vrijednost te se stoga može pripisati (neo)liberalima.

Strategija u kojoj vlasnik snosi dio odgovornosti u unaprijed dogovorenom programu očuvanja ekonomije, pripada političkoj obitelji kršćanskih demokrata jer podrazumijeva solidarno sudjelovanje svih dioničara i dionika procesa. Socijaldemokratska opcija podrazumijeva pak novi model države u kojem kontraciklička ekonomska politika vlade podrazumijeva i dokapitalizaciju poduzeća uz jasan plan djelomičnog ili potpunog izlaska iz vlasništva u fazi oporavka ekonomske aktivnosti”, objašnjava.

Možemo li ipak kontrolirati javni dug?

Docent Mačkić kaže kako na taj način država može kontrolirati razinu javnog duga prodajući udjele u vlasništvu po višoj cijeni i kupujući ih po nižoj. Na taj način ponašat će se odgovorno spram poreznih obveznika te imati na raspolaganju nekoliko opcija za transformaciju ekonomije.

“Država može dio ili sve udjele prodati institucionalnim investitorima, ali može i osnovati narodni fond ako je riječ o udjelima u sektoru koji se temelji na renti od prirodnih resursa. Istodobno njegujući odgovornost spram poreznih obveznika, kao i pravednu raspodjelu dobiti i gubitaka, zavisno od poslovnog ciklusa u kojem se poduzeće ili industrija nalazi, ova opcija otvara i mogućnost zaštite nacionalne sigurnosti, primjerice, onemogućavajući strana preuzimanja strateških industrija”. Proces očuvanja ekonomije, naglašava docent Mačkić, par excellence je primjer političke ekonomije i važnosti ideologije, interesa i institucija.

Što ako je netko zlorabio pomoć države?

“Način na koji se javna sredstva troše, s kojim ciljem te postoji li jasna procedura evaluacije danih potpora i eventualnih sankcija za zloupotrebe nije samo pitanje akademske rasprave već prvorazredno pitanje javne politike. Pretjeranu izloženost ekonomije industriji s relativno niskom dodanom vrijednošću, koja je usto izrazito sezonalna i podložna eksternim šokovima, valja izbjegavati u nadolazećem vremenu.

Izlišno je isticati kako se uz navedeni sektor veže i niz klijentelističkih, koruptivnih i kronističkih aktivnosti koje sve odreda drže Hrvatsku zarobljenom u suboptimalnom ekvilibriju”, naglašava.

Kakva nam država sada zapravo treba?

Docent Mačkić zalaže se da vizija treba biti jasna i usmjerena izgradnji inkluzivnije, diverzificiranije i održivije ekonomija 21. stoljeća, koja se gradi na konkurentskim, a ne komparativnim prednostima.

“Rješenja moraju služiti interesima društva u dugom roku i moraju uzeti u obzir specifičnosti strukture hrvatske ekonomije. Razdoblje u kojem se nalazimo, ali i ono koje je pred nama, podrazumijevat će novu ulogu države u ekonomiji. Taj novi model države temeljit će se na poduzetničkoj, regulatornoj i socijalnoj državi koja sudjeluje u preuzimanju rizika, potiče investicijski ciklus i upravlja agregatnom potražnjom. To je država koja će nam omogućiti očuvanje ekonomske aktivnosti u kratkom roku, te njene strukturne promjene, s naglaskom na nove tehnologije…”

Može li Hrvatska ikako izbjeći korupciju?

Mačkić smatra kako država mora osigurati da će se koristi od javne intervencije vratiti natrag javnosti, te istodobno obvezati i vlasnike poduzeća da preuzmu svoj dio tereta.

“To je solidarno, pravedno, odgovorno i efikasno ponašanje države, koja mora postaviti jasne kontrolne mehanizme u procesu očuvanja ekonomije. U kratkom roku mora održati razinu agregatne potražnje, te se u srednjem roku okrenuti smanjivanju akumuliranog javnog duga. Transparentnost je pritom conditio sine qua non jer je trenutno država najveći poslodavac, te se njezina uloga u očuvanju ekonomije može opravdati samo ako se potvrdi da nije bilo zlouporaba u tom procesu uslijed klijentelizma, kronizma i korupcije kao sastavnih dijelova hrvatskog modela kapitalizma”.

Treba li država nekako uvjetovati pomoć?

Novac koji se isplaćuje poduzećima u svrhu očuvanja ekonomije u kratkom roku, upozorava Mačkić, mora biti vezan uz određene uvjete.

“Privatni vlasnici moraju uložiti i dio vlastitih sredstava u tom procesu, a dokapitalizacija od strane države u sektorima koji predstavljaju jasan interes Hrvatske. Uz, dakako, ograničavanje maksimalnog iznosa kapitala te uz obvezu djelomičnog ili potpunog izlaska iz vlasništva u uzlaznoj fazi ciklusa ili kreiranja narodnog fonda. Zabrana otpuštanja radnika u razdoblju od 12 mjeseci nakon primljene pomoći te nastavak obrazovanja radnika i poboljšavanje radnih uvjeta. I na kraju daljnja ulaganja poduzeća u obnovljive izvore energije i u inovacije”.

Pozitivni signali tržištima kapitala

Tako postavljen proces dokapitalizacije određenih sektora ili poduzeća po Mačkiću bi mogao imati i pozitivne učinke.

“Šalje se pozitivan signal međunarodnim tržištima kapitala kako država zna na koji način će potrošiti sredstva i kako će otplatiti posuđeni novac. Potaknut će se i dio vlasnika da aktiviraju svoja sredstva kako bi minimizirali ili posve otklonili državnu intervenciju. Otvara se mogućnost stvaranja narodnog fonda, slično onome što imaju Norveška, Saudijska Arabija i Rusija temeljem svojim prirodnih resursa. Preko njega bi se financirala ili bolja socijalna zaštitna mreža svih građana ili poticala transformacija ekonomije.

Srednjoročne mjere koje stoje pred nositeljima javnih politika su svakako pitanje transformacije hrvatske ekonomije, koje je primarno briga fiskalne, a ne monetarne politike, te izgradnja transparentne i efikasne javne uprave koja će služiti kao temelj takve ekonomije. Dok će prvo zavisiti i od mogućnosti koje će nam se otvarati unutar EU i rekalibracije globalizacije, drugo je u cijelosti naša politička odluka”, pojašnjava.

Možemo li na sve samo zatvoriti oči?

Mačkić zaključuje svoju studiju tvrdnjom kako je s obzirom na strukturu hrvatske ekonomije, ključni naglasak na izgradnji institucija koje će osigurati povjerenje koje je bitno pri formiranju zadruga, kooperativa i klastera kako bi u kratkom roku ekonomija mogla postići efekte ekonomije obujma.

“To je pretpostavka uključivanja u globalni lanac vrijednosti na višim razinama. Sve navedeno podrazumijeva suglasnost oko novog modela države u ekonomiji te prihvaćanje da se ciljevi postižu koordiniranom akcijom javnog i privatnog sektora.

Naravno, sve ovo se može zanemariti i nastaviti s praksom ‘business-as-usual’. Zatvoriti oči, začepiti uši i nos, čekati da kriza prođe te pronaći ravnotežu na nižoj razini proizvodnje i dohotka s posljedičnim rezanjem plaća u javnom sektoru koje se opravdava solidarnošću. Možemo odlučiti nastaviti živjeti u takvoj ekonomiji od recesije do recesije, uvijek čekajući kad će nas pozitivan ciklus zemalja centra EU povući prema gore. I to je legitimna opcija, o kojoj se Meša Selimović već jednom očitovao: Živjeti muci u inat, kako bi rekli moji bosanski seljaci“.

Mladen Pleše
Novinar
659 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program