Kandidatura sveučilišne profesorice i aktualne ministrice obrazovanja na predstojećim parlamentarnim izborima malo je koga iznenadila. Blaženka Divjak doslovno je jedina karta na koju HNS može igrati; ona je spremno pristala biti njihov nestranački “adut” na izborima pa ćemo od ministrice u narednim tjednima slušati što (još) treba popravljati u resoru kojem je na čelu posljednje tri godine.
Ako je suditi prema njenim jučerašnjim i današnjim istupima, Divjak će u kampanji poseban naglasak staviti na dugogodišnjeg protivnika, rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa. Taktika je to koja djeluje vrlo oportuno; kao u slučaju Milana Bandića i Zdravka Mamića, za pronalazak bilo kakve hvale adresirane na rektora potrebno je poslužiti se mikroskopom, uz veliku mogućnost da ni takva tražilica neće polučiti rezultat.
Britkost sačuvana za kampanju
“Nismo uspjeli učiniti veće iskorake u visokom obrazovanju zahvaljujući akademskim klikama koje su sprječavale promjene, rektorima, srećom, ne svima”, rekla je jučer Divjak na RTL-u i na dodatno pitanje jasno dala do znanja se radi baš o Borasu, “često predvodniku u reakciji koja nije primjerena, a koji umjesto da daje priliku najboljima, zapravo čuva sinekure”. Danas je nastavila, istaknuvši Rijeku kao dobar primjer, a Sveučilište u Zagrebu kao jedno od onih gdje se “drže klijentelizma” i “čuvaju sinekure”.
Još uvijek je pred nama puno posla kako bi visoko obrazovanja postalo relevantno i više doprinosilo razvoju gospodarstva…
Gepostet von Blaženka Divjak am Dienstag, 9. Juni 2020
Aktualna ministrica, dobro upućena u svu problematiku začahurene akademske klike, u svojim izjavama zaista može biti u pravu. Samo, ona je posljednje tri godine šefica resora koji brine i o visokom obrazovanju, onom u kojem caruju “zli rektori” o kojima ovih dana nikad oštrije govori. Takvu britkost na jeziku ministrica je očito čuvala za sam kraj mandata i predizbornu kampanju; na primjer, kada je rektor Boras u nezapamćenom potezu tužio studenta Luku Kovača, Divjak je putem Facebook statusa tek dojavila da je – tužna. Puno je oštrija danas, kada se na račun kritike Borasa, bori za ulazak u Sabor.
Tri godine pozicije za donošenje nužnih zakona
Pritom, pucajući iz svih oružja, navodi što sve njena administracija nije uspjela odraditi zbog klipova koje su joj, kako objašnjava, podmetali Boras i njemu slični. U tužaljci o hrvatskom visokom obrazovanju sada govori kako “treba donijeti zakone” koji će modernije i progresivnije definirati sustav. Međutim, ona je posljednje tri godine bila u poziciji da te zakone i donese; štoviše, krenula je zaista ambiciozno. U svom je prvom ministarskom potezu hladno uklonila iz procedure tzv. Lex Boras, višestruko i bolno problematičan Zakon o znanosti koji je predložila administracija njenog prethodnika Barišića.
Potom je s Ruđera u Ministarstvo dovela Tomu Antičića s gotovo jedinstvenom misijom izrade novog Zakona o znanosti. Nakon više od 100 iteracija, Zakon nikada nije došao do javnog savjetovanja, iako su iz Ministarstva predviđali njegovo donošenje u prvoj polovici 2020. Zatim se u akademsko-urbani mit prometnula priča o neslavno propalom, novom Zakonu o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju koji se doslovce na nekoliko sati pojavio u javnom savjetovanju, potom netragom nestao i od tada ga više nitko nije vidio. Tek sada, tri godine mandata poslije, čujemo jasno i glasno da su ministrici i njenom timu “akademske klike sprječavale promjene”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oslobađajuće iskustvo koje je izostalo
No, kako se to točno događalo i zašto Blaženka Divjak tijekom trogodišnjeg mandata o tome nije vrlo jasno govorila, svaki put kad se tako nešto dogodilo? Za znanstvenu bi zajednicu to zasigurno bilo oslobađajuće iskustvo. Putem je, primjerice, mogla pojašnjavati odakle i kako je stišću. Radi li to direktno Boras? Je li na neki način ucijenjena? Stopira li joj koalicijski partner na čelu s Plenkovićem zakonska rješenja jer tako traži neki akademski moćnik naklonjen HDZ-u? Na što je sve pristajala ili žmirila zbog neizdrživog stiska “rektora koji čuvaju svoje sinekure”?
Zašto nije, jednog za drugim, donosila dva ključna visokoškolska zakona? Zašto Ministarstvo i dalje isplaćuje plaće profesorima koji su po svim zakonima odavno trebali biti u mirovini? Divjak svoju kampanju za ulazak u Sabor temelji na “reformi visokog obrazovanja”, koju posljednje tri godine, uz bok s HDZ-om, nije uspjela provesti. Sada, tek u kampanji, doznajemo da je podbacila jer ju je netko u tome aktivno sprječavao, a ona je o svemu šutjela.
I zato će teško, na agendi reforme visokog obrazovanja, ubrati pokoji izborni bod. Upućeni u temu već su odavno razočarani njenim propuštanjem visokog školstva kroz prste, no možda je i kraj mandata slabašna prilika za vrlo otvoren i iskren razgovor o “akademskim klikama koje sprečavaju promjene”. I ključno, prilika za odgovor na pitanje – zašto je tri godine šutjela?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministrica Divjak u kampanju kreće hrabrim napadima na Borasa i 'akademsku kliku'. Ali, zašto je 3 godine šutjela?
HNS-ova kandidatkinja će u kampanji poseban naglasak staviti na dugogodišnjeg protivnika
Divjak svoju kampanju za ulazak u Sabor temelji na "reformi visokog obrazovanja", koju posljednje tri godine, uz bok s HDZ-om, nije uspjela provesti. Sada, tek u kampanji, doznajemo da je podbacila jer ju je netko u tome aktivno sprječavao, a ona je o svemu šutjela. No možda je i kraj mandata slabašna prilika za vrlo otvoren i iskren razgovor o "akademskim klikama koje sprečavaju promjene"
Kandidatura sveučilišne profesorice i aktualne ministrice obrazovanja na predstojećim parlamentarnim izborima malo je koga iznenadila. Blaženka Divjak doslovno je jedina karta na koju HNS može igrati; ona je spremno pristala biti njihov nestranački “adut” na izborima pa ćemo od ministrice u narednim tjednima slušati što (još) treba popravljati u resoru kojem je na čelu posljednje tri godine.
Ako je suditi prema njenim jučerašnjim i današnjim istupima, Divjak će u kampanji poseban naglasak staviti na dugogodišnjeg protivnika, rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa. Taktika je to koja djeluje vrlo oportuno; kao u slučaju Milana Bandića i Zdravka Mamića, za pronalazak bilo kakve hvale adresirane na rektora potrebno je poslužiti se mikroskopom, uz veliku mogućnost da ni takva tražilica neće polučiti rezultat.
Britkost sačuvana za kampanju
“Nismo uspjeli učiniti veće iskorake u visokom obrazovanju zahvaljujući akademskim klikama koje su sprječavale promjene, rektorima, srećom, ne svima”, rekla je jučer Divjak na RTL-u i na dodatno pitanje jasno dala do znanja se radi baš o Borasu, “često predvodniku u reakciji koja nije primjerena, a koji umjesto da daje priliku najboljima, zapravo čuva sinekure”. Danas je nastavila, istaknuvši Rijeku kao dobar primjer, a Sveučilište u Zagrebu kao jedno od onih gdje se “drže klijentelizma” i “čuvaju sinekure”.
Aktualna ministrica, dobro upućena u svu problematiku začahurene akademske klike, u svojim izjavama zaista može biti u pravu. Samo, ona je posljednje tri godine šefica resora koji brine i o visokom obrazovanju, onom u kojem caruju “zli rektori” o kojima ovih dana nikad oštrije govori. Takvu britkost na jeziku ministrica je očito čuvala za sam kraj mandata i predizbornu kampanju; na primjer, kada je rektor Boras u nezapamćenom potezu tužio studenta Luku Kovača, Divjak je putem Facebook statusa tek dojavila da je – tužna. Puno je oštrija danas, kada se na račun kritike Borasa, bori za ulazak u Sabor.
Tri godine pozicije za donošenje nužnih zakona
Pritom, pucajući iz svih oružja, navodi što sve njena administracija nije uspjela odraditi zbog klipova koje su joj, kako objašnjava, podmetali Boras i njemu slični. U tužaljci o hrvatskom visokom obrazovanju sada govori kako “treba donijeti zakone” koji će modernije i progresivnije definirati sustav. Međutim, ona je posljednje tri godine bila u poziciji da te zakone i donese; štoviše, krenula je zaista ambiciozno. U svom je prvom ministarskom potezu hladno uklonila iz procedure tzv. Lex Boras, višestruko i bolno problematičan Zakon o znanosti koji je predložila administracija njenog prethodnika Barišića.
Potom je s Ruđera u Ministarstvo dovela Tomu Antičića s gotovo jedinstvenom misijom izrade novog Zakona o znanosti. Nakon više od 100 iteracija, Zakon nikada nije došao do javnog savjetovanja, iako su iz Ministarstva predviđali njegovo donošenje u prvoj polovici 2020. Zatim se u akademsko-urbani mit prometnula priča o neslavno propalom, novom Zakonu o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju koji se doslovce na nekoliko sati pojavio u javnom savjetovanju, potom netragom nestao i od tada ga više nitko nije vidio. Tek sada, tri godine mandata poslije, čujemo jasno i glasno da su ministrici i njenom timu “akademske klike sprječavale promjene”.
Oslobađajuće iskustvo koje je izostalo
No, kako se to točno događalo i zašto Blaženka Divjak tijekom trogodišnjeg mandata o tome nije vrlo jasno govorila, svaki put kad se tako nešto dogodilo? Za znanstvenu bi zajednicu to zasigurno bilo oslobađajuće iskustvo. Putem je, primjerice, mogla pojašnjavati odakle i kako je stišću. Radi li to direktno Boras? Je li na neki način ucijenjena? Stopira li joj koalicijski partner na čelu s Plenkovićem zakonska rješenja jer tako traži neki akademski moćnik naklonjen HDZ-u? Na što je sve pristajala ili žmirila zbog neizdrživog stiska “rektora koji čuvaju svoje sinekure”?
Zašto nije, jednog za drugim, donosila dva ključna visokoškolska zakona? Zašto Ministarstvo i dalje isplaćuje plaće profesorima koji su po svim zakonima odavno trebali biti u mirovini? Divjak svoju kampanju za ulazak u Sabor temelji na “reformi visokog obrazovanja”, koju posljednje tri godine, uz bok s HDZ-om, nije uspjela provesti. Sada, tek u kampanji, doznajemo da je podbacila jer ju je netko u tome aktivno sprječavao, a ona je o svemu šutjela.
I zato će teško, na agendi reforme visokog obrazovanja, ubrati pokoji izborni bod. Upućeni u temu već su odavno razočarani njenim propuštanjem visokog školstva kroz prste, no možda je i kraj mandata slabašna prilika za vrlo otvoren i iskren razgovor o “akademskim klikama koje sprečavaju promjene”. I ključno, prilika za odgovor na pitanje – zašto je tri godine šutjela?