Što bi, iskreno, pomislili da je News Bar ili bilo koji drugi satirični portal tamo negdje prije pet-šest godina objavio kako je novinar osuđen jer je njegova kolumna u moćnog suca s političkim ambicijama izazvala “nezadovoljstvo, frustracije i ljutnju”? Da je izdavač novina izgubio spor zbog objave autoriziranog intervjua u kojem se, pritom, na niti jednom mjestu ne spominje ime tužitelja?
Da je sud presudio satiričkom tekstu jer se u njemu ne iznose istinite činjenice? Da javna televizija diže masne tužbe protiv vlastitih novinara, ali i strukovnog novinarskog udruženja jer ukazuju na goleme probleme u njenom radu?
Da na sve to resorna ministrica autoritativno kaže – i ne pocrveni pritom! – da posljednje presude medijima i novinarima ne vidi kao prijetnju slobodnom novinarstvu? Iskreno?
Dobra zezancija i loš SF
Slegnuli bi ramenima i kazali kako su cure i dečki malo previše otišli u karikaturu i kako im uratci nisu dovoljno dobri. Kvalitetna zezancija, naime, može biti samo ona koja nije previše nestvarna, a ovakve ludosti navedene u gornjim recima su tad, prije samo nekoliko godina izgledale poput ne baš uvjerljive distopijske SF priče.
Danas, godine 2019. u zemlji Europske unije, sve ovo je “običan dan u uredu”, svakodnevnica koju u mahnitom smjenjivanju afera bizarnih po svojoj sveobuhvatnosti, težini i nedostatku i najmanjeg obzira, prolazi bez nekog većeg odjeka.
Utjerivanje profesionalizma u kosti
Hrvatska, eto, ima resornu ministricu koja misli da je stanje na HRT-u dobro, a situacija oko tužbi protiv vlastitih novinara i HND-a – nesretna. Koja ima razumijevanja za poziciju službenog Prisavlja, optuženog za cenzuru. Koja se, pače, pita kako se od takve ozbiljne optužbe braniti u javnom prostoru? Kojoj ne pada ni na okrajak pameti da za takvu vrstu obrane nije nužno angažirati odvjetničke timove i zastrašivati preostale zaposlenike tužbama u stotinama tisuća kuna, nego bi, možda, lupimo bezveze, napamet i ovlaš, bilo uvjerljivije u javnom prostoru argumentirano javno istupiti u obranu profesionalnosti vlastitog programa koji, uostalom, kao takav sam dovoljno govori o neutemeljenosti optužbi?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska, dakle, a to nije nažalost satirično pretjerivanje, ima javnu radio-televiziju koja očito svoj ugled može utjerati javnosti u kosti jedino sudskim tužbama i ministricu koja, eto, drži da je ta situacija pomalo nesretna. Ali, očito nikako i prijeteća za slobodu medija. Kao što nema nikakvih problema ni s višegodišnjim otezanjem Ministarstva kulture s raspisivanjem natječaja u kojem bi se sredstva za rad dodijelila neprofitnim medijima. Istina, novac koji je osiguran iz europskih fondova bi lako zbog toga mogao propasti, ali, Bože moj… propada štošta u ovoj zemlji, brodogradilišta, rafinerije, kupnja aviona… pa smo sve dedramatizirali i guramo dalje.
Što bi moglo proći krivo?
E sad, ta i takva ministrica, u toj zemlji koja djeluje kao da je ispala iz loše satire i goreg SF romana, najavljuje kako će Vlada “regulirati odgovornosti za govor mržnje u medijima i na društvenim mrežama”, kako će “stisnuti” Facebook, Google i ostale, a odgovornost za komentare pod tekstove prebaciti na urednike u medijima. Ovdje doista nema ničeg što miriše na to da bi moglo poći – krivo.
Možda je, doduše, ministrica ipak na pravom putu, samo iz razloga političke taktike ne želi otkriti karte do kraja. Jer, doista, kad malo bolje razmislite, posljednje presude novinarima i medijima, kao što to kaže Nina Obuljen Koržinek i nisu prijetnja slobodnim medijima. Ne radi se, stvarno, tek o pukoj prijetnji novinarstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacionalna sigurnost
Ovo je golemi problem za sudstvo, jer se građani pitaju za elementarni zdrav razum ljudi koji su u stanju potpisati slične presude. Problem je za ugled cijelog pravosuđa, egzistencijalna prijetnja pravnoj državi i to u situaciji kad se Europska unija, nekako osjetljiva na pitanja pravne države, ozbiljno lomi oko vlastite budućnosti, sa solidnim izgledima da se razdvoji na jače integriranu, takozvanu prvu brzinu u kojoj će biti većina zapadnih demokracija i slabije, ako ikako pridružene članice, predvođene zemljama koje će izgledati poput današnje Poljske ili Mađarske. Takva preslagivanja, lako moguće, mogla bi izazvati i tektonske poremećaje na uvijek stabilnom Balkanu i cijelu regiju gurnuti u novo razdoblje barutne neizvjesnosti.
U tom kontekstu, ocijeniti sudski intonirane i državno ignorirane udare na slobodu medija u ovoj zemlji bilo bi silno, silno neodgovorno. Radi se o potencijalnom poigravanju s neposrednom budućnosti i nacionalnom sigurnosti zemlje. Stoga je dvojba radi li se kod Obuljen Koržinek o ministrici beznadno zalutaloj na funkciji, u prostoru i u vremenu, ili pak o osobi koja cinično potpisuje javnu dozvolu za odstrel slobode izražavanja, možda suvišna.
Jer, moguće je da se radi o visprenoj i dalekovidnoj političarki, svjesnoj svih ugroza koje vrebaju mladu demokraciju iza prvog sljedećeg zavoja. Ili to, ili jednostavno živimo u neprobavljivo lošoj satiričkoj zajebanciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministrica bezbrižno uvjerava da nema cenzure, pritom najavljujući nove cenzure. Što bi uopće moglo poći krivo?
Ministrica kulture silno se trudi slikati nam stvarnost satiričnim tonovima bezbrižnosti
E sad, ta i takva ministrica, u toj zemlji koja djeluje kao da je ispala iz loše satire i goreg SF romana, najavljuje kako će Vlada “regulirati odgovornosti za govor mržnje u medijima i na društvenim mrežama”, kako će “stisnuti” Facebook, Google i ostale, a odgovornost za komentare pod tekstove prebaciti na urednike u medijima. Ovdje doista nema ničeg što miriše na to da bi moglo poći - krivo.
Što bi, iskreno, pomislili da je News Bar ili bilo koji drugi satirični portal tamo negdje prije pet-šest godina objavio kako je novinar osuđen jer je njegova kolumna u moćnog suca s političkim ambicijama izazvala “nezadovoljstvo, frustracije i ljutnju”? Da je izdavač novina izgubio spor zbog objave autoriziranog intervjua u kojem se, pritom, na niti jednom mjestu ne spominje ime tužitelja?
Da je sud presudio satiričkom tekstu jer se u njemu ne iznose istinite činjenice? Da javna televizija diže masne tužbe protiv vlastitih novinara, ali i strukovnog novinarskog udruženja jer ukazuju na goleme probleme u njenom radu?
Da na sve to resorna ministrica autoritativno kaže – i ne pocrveni pritom! – da posljednje presude medijima i novinarima ne vidi kao prijetnju slobodnom novinarstvu? Iskreno?
Dobra zezancija i loš SF
Slegnuli bi ramenima i kazali kako su cure i dečki malo previše otišli u karikaturu i kako im uratci nisu dovoljno dobri. Kvalitetna zezancija, naime, može biti samo ona koja nije previše nestvarna, a ovakve ludosti navedene u gornjim recima su tad, prije samo nekoliko godina izgledale poput ne baš uvjerljive distopijske SF priče.
Danas, godine 2019. u zemlji Europske unije, sve ovo je “običan dan u uredu”, svakodnevnica koju u mahnitom smjenjivanju afera bizarnih po svojoj sveobuhvatnosti, težini i nedostatku i najmanjeg obzira, prolazi bez nekog većeg odjeka.
Utjerivanje profesionalizma u kosti
Hrvatska, eto, ima resornu ministricu koja misli da je stanje na HRT-u dobro, a situacija oko tužbi protiv vlastitih novinara i HND-a – nesretna. Koja ima razumijevanja za poziciju službenog Prisavlja, optuženog za cenzuru. Koja se, pače, pita kako se od takve ozbiljne optužbe braniti u javnom prostoru? Kojoj ne pada ni na okrajak pameti da za takvu vrstu obrane nije nužno angažirati odvjetničke timove i zastrašivati preostale zaposlenike tužbama u stotinama tisuća kuna, nego bi, možda, lupimo bezveze, napamet i ovlaš, bilo uvjerljivije u javnom prostoru argumentirano javno istupiti u obranu profesionalnosti vlastitog programa koji, uostalom, kao takav sam dovoljno govori o neutemeljenosti optužbi?
Hrvatska, dakle, a to nije nažalost satirično pretjerivanje, ima javnu radio-televiziju koja očito svoj ugled može utjerati javnosti u kosti jedino sudskim tužbama i ministricu koja, eto, drži da je ta situacija pomalo nesretna. Ali, očito nikako i prijeteća za slobodu medija. Kao što nema nikakvih problema ni s višegodišnjim otezanjem Ministarstva kulture s raspisivanjem natječaja u kojem bi se sredstva za rad dodijelila neprofitnim medijima. Istina, novac koji je osiguran iz europskih fondova bi lako zbog toga mogao propasti, ali, Bože moj… propada štošta u ovoj zemlji, brodogradilišta, rafinerije, kupnja aviona… pa smo sve dedramatizirali i guramo dalje.
Što bi moglo proći krivo?
E sad, ta i takva ministrica, u toj zemlji koja djeluje kao da je ispala iz loše satire i goreg SF romana, najavljuje kako će Vlada “regulirati odgovornosti za govor mržnje u medijima i na društvenim mrežama”, kako će “stisnuti” Facebook, Google i ostale, a odgovornost za komentare pod tekstove prebaciti na urednike u medijima. Ovdje doista nema ničeg što miriše na to da bi moglo poći – krivo.
Možda je, doduše, ministrica ipak na pravom putu, samo iz razloga političke taktike ne želi otkriti karte do kraja. Jer, doista, kad malo bolje razmislite, posljednje presude novinarima i medijima, kao što to kaže Nina Obuljen Koržinek i nisu prijetnja slobodnim medijima. Ne radi se, stvarno, tek o pukoj prijetnji novinarstvu.
Nacionalna sigurnost
Ovo je golemi problem za sudstvo, jer se građani pitaju za elementarni zdrav razum ljudi koji su u stanju potpisati slične presude. Problem je za ugled cijelog pravosuđa, egzistencijalna prijetnja pravnoj državi i to u situaciji kad se Europska unija, nekako osjetljiva na pitanja pravne države, ozbiljno lomi oko vlastite budućnosti, sa solidnim izgledima da se razdvoji na jače integriranu, takozvanu prvu brzinu u kojoj će biti većina zapadnih demokracija i slabije, ako ikako pridružene članice, predvođene zemljama koje će izgledati poput današnje Poljske ili Mađarske. Takva preslagivanja, lako moguće, mogla bi izazvati i tektonske poremećaje na uvijek stabilnom Balkanu i cijelu regiju gurnuti u novo razdoblje barutne neizvjesnosti.
U tom kontekstu, ocijeniti sudski intonirane i državno ignorirane udare na slobodu medija u ovoj zemlji bilo bi silno, silno neodgovorno. Radi se o potencijalnom poigravanju s neposrednom budućnosti i nacionalnom sigurnosti zemlje. Stoga je dvojba radi li se kod Obuljen Koržinek o ministrici beznadno zalutaloj na funkciji, u prostoru i u vremenu, ili pak o osobi koja cinično potpisuje javnu dozvolu za odstrel slobode izražavanja, možda suvišna.
Jer, moguće je da se radi o visprenoj i dalekovidnoj političarki, svjesnoj svih ugroza koje vrebaju mladu demokraciju iza prvog sljedećeg zavoja. Ili to, ili jednostavno živimo u neprobavljivo lošoj satiričkoj zajebanciji.