U Hrvatskoj, svih ovih posljednjih trideset godina, postoji jedan mit. Onaj o ljevičarskoj Rijeci koja je netaknuta preživjela devedesete, ostala jedinim većim gradom koji je ostao čitavo vrijeme nacionalno izmiješan i otporan na nacionalizam te je takav, putem projekta Europske prijestolnice kulture, zagazio duboko u suvremenost, odnosno u 21. stoljeće.
Taj mit jednako su uzgajali i oni na desnici i oni na ljevici, s tim da su desničari, u čemu je prednjačio Nino Raspudić, papagajski ponavljali kako partija u tom gradu nije izgubila vlast od 1945. I doista, kad čovjek promatra rezultate izbora i ono što čelni ljudi grada javno zastupaju, ispada da mit funkcionira.
Frljićev mandat i crvena zvijezda na neboderu
Međutim, pukotine su odavno vidljive onima koji su bili spremni gledati, a široj javnosti su postale očite nakon provale histerije koja je pratila mandat Olivera Frljića na čelu riječkog HNK. To, naravno, ne znači da je taj agresivni nacionalizam većinska Rijeka, međutim on u njoj postoji i vrlo je primjetan, jednako kao što je premali broj ljudi s imenom i prezimenom uzeo Frljića u zaštitu.
Ovdje treba izuzeti tadašnjeg gradonačelnika Obersnela, koji to doista jeste napravio, međutim čitav taj mandat se zapravo okončao Frljićevim naprasnim odlaskom iz Rijeke, u kojem je bilo dovoljno međusobnog uvažavanja, da bude bez suvišnih riječi.
Na novi pak signal takvog raspoloženja nismo trebali dugo čekati, a povod je pronađen u umjetničkoj instalaciji Nemanje Cvijanovića na neboderu na Korzu te u uništavanju panoa s jugoslavenskom zastavom, sve u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture. Ono što povezuje sve te stvari jeste činjenica da je bila riječ ili o uličnom nasilju ili o medijskim napadima ljudi izvan institucija, što je jasno sugeriralo da to nije službena politika grada.
Serija ‘Fiume: Crno-crveno, Rijeka’
A onda se ovih dana pojavila dokumentarna serija ‘Fiume: Crno-crveno, Rijeka’ Vanje Vinkovića, emitirana na HRT-u, koja je uzbunila duhove u gradu, dovela do raznih novinskih tekstova i polemičkih tribina, ali je ostala izvan fokusa šire javnosti u zemlji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vinkovićeva serija koja je konceptualno i sadržajno postavljena tako kao da je posvećena osnovnoškolcima koji nemaju niti osnovne informacije, ne samo o riječkoj povijesti, već i o ideologijama 20. stoljeća, uz konfuzne sugovornike, nasumce ubačene arhivske snimke i općenito vrdoljakovski pristup te pretencioznu špicu s dvoglavim orlom na Korzu u središtu tog imaginarnog grada, zapravo dolazi s tridesetogodišnjim zakašnjenjem.
Docirajuća nakana redatelja Vinkovića
Navodim to jer joj je temeljna, docirajuća nakana, u kojoj autor, citirajući Orwella na početku tvrdi da će on konačno postaviti stvari na svoje mjesto i izreći istinu, u tome da kaže kako su totalitarne ideologije 20. stoljeća omele jedan ugodan građanski život austro-ugarskog razdoblja.
Crno-crvena Rijeka funkcionira tako kao poželjna povijesna sličica s jedne strane i kao savršeni proizvod vremena koje ima, kao jednak odmak od dva totalitarizma. No, kao što to obično biva u takvom diskursu, fašizam je tu tek uzgred, da bi se uklonio prigovor za obračun sa socijalističkim razdobljem koje se gotovo izjednačava sa staljinizmom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, Vinkovićeva serija, koliko god bila u trendu začetom s padom Berlinskog zida i zacementiranom posljednjih godina, ipak prezentira tek autorovo viđenje riječke prošlosti, uz očitu činjenicu da je HRT otkupio seriju motiviran suglasnošću s takvim viđenjem prošlosti.
Autorovo viđenje se gura kao službena povijest
Kad se, međutim takvo viđenje prošlosti grada prezentira u novom, raskošnom postavu muzeja grada, preseljenom u novi prostor Benčića, a sve u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture i uz punu podršku lokalnih vlasti, stvari postaju kompleksnije. Jer to više nije individualna stvar redatelja, već službena povijest, koja tvrdi doslovno isto što i serija.
Prvo što upada u oči kad se uđe u stalni postav jeste da je u njega uloženo strašno puno truda i novaca, zbog čega doista izgleda spektakularno. No, kad se krene grebati po sadržaju, možemo uočiti sljedeće. Ponajprije nevjerojatnu odu Habsburgovcima, kroz velike portrete i priču o zlatnom dobu grada. Potom slijedi najbolji dio postava posvećen prvom industrijskom dobu iz 19. i početka 20. stoljeća i njegovim dosezima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onda slijedi romantizacija fiumanskog autonomizma i oda dvoglavom orlu, koji se, kako tvrdi autor, kao Feniks vratio na Korzo, nakon svih totalitarizama. Potom ide rutinska crtica o D’Anunzijevom dobu, da bismo konačno došli do partizanske borbe, svedene donekle ispravno, na klasne odnose te, neproporcionalno, na poslijeratne obračune.
Revizionistički rječnik koji zaobilazi riječ oslobođenje
Ovdje moram zastati i reći da je odavno bilo vrijeme da se o egzodusu Talijana, kako iz Rijeke, tako i iz Pule i ostatka Istre ili iz Dalmacije, javno i slobodno progovori. Uostalom, to sam i osobno napravio u knjizi ‘Povijest poraženih’.
Ali, postoji bitna razlika između potrebe da se ta bitna povijesna činjenica iznese pred javnost, korektno i kontekstualizirano i toga da se čitavo socijalističko razdoblje, ali i antifašistička borba svedu na poslijeratne obračune. I k tome, tipičnim revizionističkim rječnikom, koji zaobilazi riječ oslobođenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako je Rijeka u socijalističkom razdoblju bila visoko industrijalizirani grad, autor postava tu činjenicu zaobilazi, navodeći kao bitne tek pomorske kompanije, ponajprije Jugoliniju i Jadroliniju, te muzičku scenu. Jasno je da su obje ove stvari identitetski oblikovale grad, ali to je u jednakoj mjeri napravila i industrija socijalističkog razdoblja, što je uostalom potvrđeno s Operom industriale, na otvorenju EPK.
Mit o crvenoj Rijeci sve više se pokazuje kao mit
Kako to na izložbi zapravo ne vidimo, posjetitelj ima dojam da su se komunisti obračunali s industrijom građanskog razdoblja i nisu ostavili ništa bitno u gradu koji se u tom razdoblju više nego udvostručio i urbanistički proširio. U svemu tome ima još jedna bitna stvar.
Ako je odlazak Talijana iz grada legitimna i bitna tema, a jeste, zbog čega onda nije tema činjenica da se broj Srba u gradu sa skoro 19 tisuća 1991. godine, sveo na niti 8,5 tisuća 2011., a da je gotovo 7 tisuća Jugoslavena potpuno iščeznulo. Posebno s obzirom na to da se i to dogodilo iz političkih razloga, kao i svojevremeni egzodus Talijana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imajući sve ovo u vidu, mit o crvenoj Rijeci pokazuje se sve više kao doista mit. A da je od te crvene Rijeke nešto doista i preživjelo svjedoči Muzej moderne i suvremene umjetnosti, smješten u istoj novouređenoj zgradi Benčića, praktično odmah do Muzeja grada. U tom muzeju, koji se nedavno bavio pitanjem migracija i izbjegličkom krizom, upravo traje izložba kustosice Janke Vukmir, o ožiljcima koje su devedesete ostavile na društvima istočne i jugoistočne Europe.
Trajno zaglavljeni u čežnji za pasatističkim fiumanstvom
Kako se u katalogu navodi: “Radovi na izložbi 90e: Ožiljci govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca.
Bilo da govore kritički, cinički ili humorno, bilo da koriste konvencionalne ili nove medije, i bilo da nastupaju izravno ili neizravno, diskretno ili glasno, predstavljeni radovi pričaju o vremenu i kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli, te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugim riječima, muzej suvremene i moderne umjetnosti otvara sve one teme koje u muzeju grada uporno izbjegavaju u problematizaciju suvremenih iskustava Rijeke, trajno zaglavljeni u čežnji za austrougarskim razdobljem i pasatističkim fiumanstvom. Stoga bi se stalni postav Muzeja grada mogao ispravno nazvati kao istoimena knjiga Viktora Ivančića, ‘Sviranje srednjem kursu’.
Mit o crvenoj Rijeci: Kako HRT-ova serija i nova postava u Muzeju grada guraju ideološku reviziju prošlosti
Markovina o seriji i izložbi koje su uzbunile duhove u gradu, dovele do raznih novinskih tekstova i polemičkih tribina
Vinkovićeva serija ‘Fiume: Crno-crveno, Rijeka’ konceptualno i sadržajno postavljena je tako kao da je posvećena osnovnoškolcima koji nemaju niti osnovne informacije, ne samo o riječkoj povijesti, već i o ideologijama 20. st., uz konfuzne sugovornike, nasumce ubačene arhivske snimke i općenito vrdoljakovski pristup
U Hrvatskoj, svih ovih posljednjih trideset godina, postoji jedan mit. Onaj o ljevičarskoj Rijeci koja je netaknuta preživjela devedesete, ostala jedinim većim gradom koji je ostao čitavo vrijeme nacionalno izmiješan i otporan na nacionalizam te je takav, putem projekta Europske prijestolnice kulture, zagazio duboko u suvremenost, odnosno u 21. stoljeće.
Taj mit jednako su uzgajali i oni na desnici i oni na ljevici, s tim da su desničari, u čemu je prednjačio Nino Raspudić, papagajski ponavljali kako partija u tom gradu nije izgubila vlast od 1945. I doista, kad čovjek promatra rezultate izbora i ono što čelni ljudi grada javno zastupaju, ispada da mit funkcionira.
Frljićev mandat i crvena zvijezda na neboderu
Međutim, pukotine su odavno vidljive onima koji su bili spremni gledati, a široj javnosti su postale očite nakon provale histerije koja je pratila mandat Olivera Frljića na čelu riječkog HNK. To, naravno, ne znači da je taj agresivni nacionalizam većinska Rijeka, međutim on u njoj postoji i vrlo je primjetan, jednako kao što je premali broj ljudi s imenom i prezimenom uzeo Frljića u zaštitu.
Ovdje treba izuzeti tadašnjeg gradonačelnika Obersnela, koji to doista jeste napravio, međutim čitav taj mandat se zapravo okončao Frljićevim naprasnim odlaskom iz Rijeke, u kojem je bilo dovoljno međusobnog uvažavanja, da bude bez suvišnih riječi.
Na novi pak signal takvog raspoloženja nismo trebali dugo čekati, a povod je pronađen u umjetničkoj instalaciji Nemanje Cvijanovića na neboderu na Korzu te u uništavanju panoa s jugoslavenskom zastavom, sve u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture. Ono što povezuje sve te stvari jeste činjenica da je bila riječ ili o uličnom nasilju ili o medijskim napadima ljudi izvan institucija, što je jasno sugeriralo da to nije službena politika grada.
Serija ‘Fiume: Crno-crveno, Rijeka’
A onda se ovih dana pojavila dokumentarna serija ‘Fiume: Crno-crveno, Rijeka’ Vanje Vinkovića, emitirana na HRT-u, koja je uzbunila duhove u gradu, dovela do raznih novinskih tekstova i polemičkih tribina, ali je ostala izvan fokusa šire javnosti u zemlji.
Vinkovićeva serija koja je konceptualno i sadržajno postavljena tako kao da je posvećena osnovnoškolcima koji nemaju niti osnovne informacije, ne samo o riječkoj povijesti, već i o ideologijama 20. stoljeća, uz konfuzne sugovornike, nasumce ubačene arhivske snimke i općenito vrdoljakovski pristup te pretencioznu špicu s dvoglavim orlom na Korzu u središtu tog imaginarnog grada, zapravo dolazi s tridesetogodišnjim zakašnjenjem.
Docirajuća nakana redatelja Vinkovića
Navodim to jer joj je temeljna, docirajuća nakana, u kojoj autor, citirajući Orwella na početku tvrdi da će on konačno postaviti stvari na svoje mjesto i izreći istinu, u tome da kaže kako su totalitarne ideologije 20. stoljeća omele jedan ugodan građanski život austro-ugarskog razdoblja.
Crno-crvena Rijeka funkcionira tako kao poželjna povijesna sličica s jedne strane i kao savršeni proizvod vremena koje ima, kao jednak odmak od dva totalitarizma. No, kao što to obično biva u takvom diskursu, fašizam je tu tek uzgred, da bi se uklonio prigovor za obračun sa socijalističkim razdobljem koje se gotovo izjednačava sa staljinizmom.
No, Vinkovićeva serija, koliko god bila u trendu začetom s padom Berlinskog zida i zacementiranom posljednjih godina, ipak prezentira tek autorovo viđenje riječke prošlosti, uz očitu činjenicu da je HRT otkupio seriju motiviran suglasnošću s takvim viđenjem prošlosti.
Autorovo viđenje se gura kao službena povijest
Kad se, međutim takvo viđenje prošlosti grada prezentira u novom, raskošnom postavu muzeja grada, preseljenom u novi prostor Benčića, a sve u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture i uz punu podršku lokalnih vlasti, stvari postaju kompleksnije. Jer to više nije individualna stvar redatelja, već službena povijest, koja tvrdi doslovno isto što i serija.
Prvo što upada u oči kad se uđe u stalni postav jeste da je u njega uloženo strašno puno truda i novaca, zbog čega doista izgleda spektakularno. No, kad se krene grebati po sadržaju, možemo uočiti sljedeće. Ponajprije nevjerojatnu odu Habsburgovcima, kroz velike portrete i priču o zlatnom dobu grada. Potom slijedi najbolji dio postava posvećen prvom industrijskom dobu iz 19. i početka 20. stoljeća i njegovim dosezima.
Onda slijedi romantizacija fiumanskog autonomizma i oda dvoglavom orlu, koji se, kako tvrdi autor, kao Feniks vratio na Korzo, nakon svih totalitarizama. Potom ide rutinska crtica o D’Anunzijevom dobu, da bismo konačno došli do partizanske borbe, svedene donekle ispravno, na klasne odnose te, neproporcionalno, na poslijeratne obračune.
Revizionistički rječnik koji zaobilazi riječ oslobođenje
Ovdje moram zastati i reći da je odavno bilo vrijeme da se o egzodusu Talijana, kako iz Rijeke, tako i iz Pule i ostatka Istre ili iz Dalmacije, javno i slobodno progovori. Uostalom, to sam i osobno napravio u knjizi ‘Povijest poraženih’.
Ali, postoji bitna razlika između potrebe da se ta bitna povijesna činjenica iznese pred javnost, korektno i kontekstualizirano i toga da se čitavo socijalističko razdoblje, ali i antifašistička borba svedu na poslijeratne obračune. I k tome, tipičnim revizionističkim rječnikom, koji zaobilazi riječ oslobođenje.
Iako je Rijeka u socijalističkom razdoblju bila visoko industrijalizirani grad, autor postava tu činjenicu zaobilazi, navodeći kao bitne tek pomorske kompanije, ponajprije Jugoliniju i Jadroliniju, te muzičku scenu. Jasno je da su obje ove stvari identitetski oblikovale grad, ali to je u jednakoj mjeri napravila i industrija socijalističkog razdoblja, što je uostalom potvrđeno s Operom industriale, na otvorenju EPK.
Mit o crvenoj Rijeci sve više se pokazuje kao mit
Kako to na izložbi zapravo ne vidimo, posjetitelj ima dojam da su se komunisti obračunali s industrijom građanskog razdoblja i nisu ostavili ništa bitno u gradu koji se u tom razdoblju više nego udvostručio i urbanistički proširio. U svemu tome ima još jedna bitna stvar.
Ako je odlazak Talijana iz grada legitimna i bitna tema, a jeste, zbog čega onda nije tema činjenica da se broj Srba u gradu sa skoro 19 tisuća 1991. godine, sveo na niti 8,5 tisuća 2011., a da je gotovo 7 tisuća Jugoslavena potpuno iščeznulo. Posebno s obzirom na to da se i to dogodilo iz političkih razloga, kao i svojevremeni egzodus Talijana.
Imajući sve ovo u vidu, mit o crvenoj Rijeci pokazuje se sve više kao doista mit. A da je od te crvene Rijeke nešto doista i preživjelo svjedoči Muzej moderne i suvremene umjetnosti, smješten u istoj novouređenoj zgradi Benčića, praktično odmah do Muzeja grada. U tom muzeju, koji se nedavno bavio pitanjem migracija i izbjegličkom krizom, upravo traje izložba kustosice Janke Vukmir, o ožiljcima koje su devedesete ostavile na društvima istočne i jugoistočne Europe.
Trajno zaglavljeni u čežnji za pasatističkim fiumanstvom
Kako se u katalogu navodi: “Radovi na izložbi 90e: Ožiljci govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca.
Bilo da govore kritički, cinički ili humorno, bilo da koriste konvencionalne ili nove medije, i bilo da nastupaju izravno ili neizravno, diskretno ili glasno, predstavljeni radovi pričaju o vremenu i kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli, te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo.”
Drugim riječima, muzej suvremene i moderne umjetnosti otvara sve one teme koje u muzeju grada uporno izbjegavaju u problematizaciju suvremenih iskustava Rijeke, trajno zaglavljeni u čežnji za austrougarskim razdobljem i pasatističkim fiumanstvom. Stoga bi se stalni postav Muzeja grada mogao ispravno nazvati kao istoimena knjiga Viktora Ivančića, ‘Sviranje srednjem kursu’.