Mladi ruski vojnici žrtve su ritualnog zvjerskog zlostavljanja. Tako brutalizirani čine najgore zločine u Ukrajini

Dana 25. listopada 2019. ročnik Ramil Šamstudinov otvorio je vatru na kolege vojnike, ubivši njih osmoricu, nakon, kako je rekao, dugotrajnog razdoblja premlaćivanja i prijetnji silovanjima. Tri jezive anegdote uvodu su u zastrašujuću pripovijest o barbarskim običajima široko rasprostranjenima u ruskoj vojsci. To može ponuditi odgovor i na pitanja o stravičnim zločinima koje su ruski vojnici počinili u Ukrajini.

Dedovščina, ritualizirano zlostavljanje

Svakih šest mjeseci otprilike 130.000 ruskih vojnih obveznika odazove se na godinu dana služenja vojnog roka. Tijekom tog razdoblja većina njih suočit će sa sadističkim zlostavljanjem. U Rusiji se to naziva dedovščinom. Riječ je o brutalnom režimu koji vlada unutar vojske. Dedovščina je niknula u sovjetsko doba, ali temeljito je ugrađena u modernu vojnu kulturu.

Zapadne vojske naporno su radile na smanjenju razmjera maltretiranja u svojim redovima. U tome su postigle određene uspjehe, mada nisu potpuno eliminirale takvo ponašanje. Ali, u ruskoj vojsci dedovščina je formativni dio vojnog identiteta. To je proces koji ostavlja ruske vojnike brutaliziranima i traumatiziranima te ih uči da drugima nanose bol.

Nitko nije uspio obuzdati teror

Priču o dedovščini i njezinim posljedicama za magazin Foreign Policy istražio je latvijski novinar Kristaps Andrejsons. Više sugovornika s kojima je Andrejsons razgovarao, a među njima je bilo i onih koji su vojsku služili u sovjetsko vrijeme, i onih s iskustvom iz modernih ruskih oružanih snaga, opisuje to maltretiranje ne samo kao nusproizvod službe, već kao promišljeni dio ruske vojne indoktrinacije.

Isti stav izražavaju komentatori diljem ruskog interneta. Godine 2006., kako je izvijestila Lenta.ru, tadašnji glavni tužitelj Rusije Vladimir Ustinov čak je u obraćanju upućenom predsjedniku Vladimiru Putinu i svojim kolegama tužiteljima priznao da “ne može ništa učiniti u vezi s kriminalom u oružanim snagama”.

Metoda za stvaranje zombija

Oni koji su izdržali ovo maltretiranje kažu da mu je najvažnija namjena slomiti mladiće koji ulaze u vojsku. Dedovščina ih pretvara u pokorne, zastrašene i poslušne zombije koji neće postavljati nepotrebna pitanja niti pokazati neovisno mišljenje ili inicijativu. Metode kojima se to postiže su brutalne.

Kao jedan od primjera navodi se “bušenje šperploče”, takozvana vježba za povećanje otpornosti i čvrstine, a zapravo oblik kolektivnog kažnjavanja.

Provodi se tako da vojnici stoje u jednom redu u stavu mirno. Autoritet, časnik, dočasnik ili stariji vojnik, prolazi pokraj formacije i udara svakog od vojnika u prsa kundakom AKM puške, tako snažno da se zatvarač pomakne, odnosno oružje se repetira. Vojnici koji su iskusili ovu “vježbu” kažu da nakon nje prsa ostaju crna od modrica koje traju najmanje tjedan dana.

U zračnim snagama vole ‘losa’

Tu je i vježba koja se naziva “los”, po velikim sjevernim jelenovima, posebno česta u ruskim zračnim snagama. Počinje tako što vojnik stavlja ruke na čelo s dlanovima okrenutim prema van, poput losovih raširenih rogova. Zlostavljač ga potom udara u središte prekriženih dlanova, koristeći se šakama, kundakom, stolicom ili bilo čime drugim što mu je pri ruci.

Mladi vojnik, “los” pritom mora ostati stajati. Ako ne uspije, slijede mu još teže batine i druge kazne. Postoje različite verzije ovoga mučenja, poput “samoubilačkog losa”, kada je ročnik prisiljen svom snagom zaletjeti se u udaljeni zid tako da mu “rogovi” udare u njega. Ako ne trči dovoljno brzo, slijedi mu još batina.

Nestaju sovjetske vojne tradicije

Još jedan bivši vojni obveznik na internetu je pisao o svojim iskustvima. “Strah. Nerazumijevanje. I opet strah. Sve dok vam se koljena ne počnu tresti. Čudan je to osjećaj. Iznenađen sam što je to toliko rasprostranjeno. Nismo bili ‘gosti tri dana’ po staroj vojnoj tradiciji. Pokupili su nas i pretukli do besvijesti već prve noći.”

Sintagma “gosti na tri dana” ovdje podrazumijeva nepisano pravilo koje je vrijedilo u sovjetsko vrijeme, a po kojem su ročnici bili tretirani s pretjeranom ljubaznošću i pristojnošću tri dana prije nego što bi počeo horor, čisto da se vidi kakvi su ljudi i kako će se ponašati u iznenadnim stresnim situacijama. Takve su ljubaznosti uglavnom nestale iz moderne ruske vojske.

Metode dedovščine preuzima policija

Ali to su samo uobičajene metode. Neki od načina na koje mlade ročnike pokušava slomiti još su mučniji pa oni koji su služili u sovjetskoj ili ruskoj vojsci rijetko žele govoriti o najgorim iskustvima koja su prošli. To nije iznenađujuće, jer se često radi o zlostavljanjima koja su na istoj razini okrutnosti kao najgore kazne u ponjatiji, ruskoj zatvorskoj kulturi.

Uznemirujuće je što se radi o metodama identičnim onima zabilježenim u slučajevima policijske torture u Rusiji. Nisu rijetka silovanja i prisiljavanje na prostituciju. Tu je i zloglasno sjedenje na boci, koje čečenske jedinice Ramzana Kadirova često koriste kako bi kaznile one koji im se suprotstavljaju.

Vojskom se širi zatvorska kultura

Kao što sugerira naziv, u doslovnom prijevodu “vladavina oldtajmera”, dedovščina se temelji na dominaciji veterana nad početnicima u vojsci. Iako je u svim vojskama oduvijek bilo maltretiranja, sovjetska dedovščina započela je odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada je vojska još uvijek bila nabujala zbog mobilizacije.

Naravno, vojno zapovjedništvo shvaćalo je da je šikaniranje glupa ideja, ali vojsci je jako nedostajalo ljudstva, zbog golemog broja žrtava koje je pretrpjela, pa nije bilo volje za obračun sa zlostavljačima novih vojnika. Zbog nedostatka ljudstva zatvorenici su također često ulazili u vojsku, što je dovelo do širenja njihovih nepisanih zakona, ponjatije, u oružanim snagama.

Eskaliralo je u doba Brežnjeva

Veterani koji su ostali u vojsci nakon rata u kojem je poginulo 8,7 milijuna njihovih suboraca i oko 19 milijuna sovjetskih civila, nisu bili pretjerano zainteresirani za obavljanje mirnodopskih vojnih zadataka, poput čišćenja i održavanja vojarni. Njihovi su časnici bili su skloni prema njima postupati s velikim poštovanjem, tako da se ovima toleriralo delegiranje neugodnih dužnosti novopečenim regrutima.

Veterani su također preuzeli na sebe da novake pouče vojnim običajima i disciplini, divljački ih tukući u slučajevima neposluha. Kad su veterani demobilizirani, njihove žrtve zauzele su njihova mjesta, formirajući trajni krug nasilja. To se samo pojačalo nakon što je Leonid Brežnjev 1968. skratio služenje vojnog roka s tri na dvije godine.

Potpuni raspad sistema u 21. stoljeću

Budući da se Sovjetski Savez do tada pretvorio u stagnirajuću birokratsku državu, smanjenje se provodilo se nemarno i nasumično. Oni koji su već odslužili jednu godinu morali su služiti još dvije, dok su novi regruti morali služiti samo dvije godine. To je kod starijih novaka izazvalo mržnju prema mlađima pa su počeli pojačavati nasilje i ponižavanje regruta. Ovi su potom isto činili sljedećoj generaciji ročnika.

Nakon uvođenja jednogodišnjeg sustava služenja vojske u još jednom polovičnom pokušaju vojne reforme sredinom 2000-ih, zlostavljanja su postala manje formalizirana. Međutim, to nije značilo zaustavljanje ili barem smanjenje razmjera nasilja, samo promjenu obrazloženja za batinanja i druga mučenja. Danas stariji vojnici naprosto tuku koga žele, a nekad koliko-toliko organizirano nasilje postalo je orgija kaotične brutalnosti.

Šikaniranje po nacionalnim osnovama

Još jedan oblik zlostavljanja je zemlijadstvo, šikaniranje po nacionalnoj ili regionalnoj osnovi. Počelo je kada su različite nacionalnosti Sovjetskog Saveza — a danas Ruske Federacije — formirale klike i okupile se kako bi se zajednički obračunale s “autsajderima”.

Priroda zemlijadstva nije se mnogo promijenila od sovjetske ere. Istina, u vojsci više nema Gruzijaca, Ukrajinaca ili Armenaca, ali još uvijek postoji mnogo manjina unutar Rusije, a njihove pripadnike vojska posebno rado novači. Najveći teret ruske invazije na Ukrajinu snose upravo manjine, posebno one iz istočnih regija.

Rasizam u SSSR-u

Unatoč tome što se predstavljao kao međunarodni radnički raj, Sovjetski Savez je bio sve osim toga. Ruska kultura je uvijek bila gurana kao superiorna kulturama drugih republika. One koje se nije smatralo pravim Rusima često se tretiralo kao građane drugog reda.

Stanovnici baltičkih republika uvijek su bili “zli simpatizeri nacista”, a Estonci su prikazivani kao spori i maloumni. Postojao je niz etničkih uvreda: ljudi s Kavkaza su bili černije, “crnci” ili “crnoguzi”; srednjoazijati su bili čerke, “cigloglavi”; Ukrajinci koholi, “kuruzaši”, i tako dalje. Ti su se stavovi zadržali u modernoj vojsci, postajući temelj za sukobe između etničkih Rusa, koji sebe smatraju superiornima, i svih ostalih.

Tako je zemlijadstvo za neke skupine postalo oblik zaštitnog saveza koji je štitio svoje članove od brutalnosti. Kristaps Andrejsons prenosi sjećanja svojeg oca, u čijoj su jedinici ljudi s Baltika preuzeli automehaničarsku radionicu, dok su oni s Kavkaza zauzeli kantinu. To je govorilo o njihovoj moći i brojnosti, jer je u kantini uvijek bilo toplo i imali su pristup dodatnoj hrani.

Manjine su meso

Nijedna od ovih skupina nije provodila mnogo vremena u vojarni, izbjegavajući tako dedovštinu koja se ondje događala. Udruživanje na ovaj način bilo je od vitalnog značaja, jer je inače ruski rasizam dovodio do toga da manjine budu izložene najgorem maltretiranju – kao u tragičnom slučaju Šamstudinova s početka ove priče, etničkog Tatara iz Tjumenske oblasti koji je pucao u druge vojnike.

Priča o tom slučaj svojevremeno je eksplodirao po cijelom ruskom internetu. Andrejsonsovi sugovornici složili su se da su Šamstudinova etnički Rusi vjerojatno posebno oštro zlostavljali, budući da je bio “azijskog izgleda”.

“Sigurno sam se nekome pokušao požaliti na batine ili se usudio nekome suprotstaviti. Loša ideja. Za vojsku su oni (ljudi koji nisu ruskog porijekla) meso. Njihovi domovi su daleko od Moskve ili Sankt Peterburga. Nikoga nije briga kada umru”, komentirao je taj slučaj ruski mornar koji trenutno služi na Sjevernom moru.

Okrutnost Japanaca u Drugom svjetskom ratu

Dedovščina se posebno intenzivira tijekom razdoblja mira, kada vojnici nemaju drugog posla, a tradicionalno se smanjuje tijekom rata. No, jedan tradicionalni aspekt koji se ne mijenja jest činjenica da se ona obično manifestira i u nasilju protiv civila.

Ukrajinski civili trpe ratne zločine brutaliziranih Rusa, baš kao što su Kinezi patili u rukama brutaliziranih imperijalnih Japanaca. I to je bilo militarizirano društvo, u kojem su ljude učili da njihovi životi pripadaju caru. Obuka je bila brutalna, a premlaćivanja, obično bez ikakvog razloga, bila su česta.

Oni koji su to prošli postali su brutalni i desenzibilizirani, sposobni opravdati svaku okrutnost. Slične paralele mogu se povući s južnokorejskom vojskom u Vijetnamskom ratu. I njihova je iznimno stroga interna disciplina i brutalna obuka dovela do okrutnog postupanja prema Vijetnamcima.

Danas je gore nego ikada

Usprkos onom pravilu da se dedovščina smanjuje u ratovima, nasilje unutar ruske vojske danas je gore nego u ranijim razdobljima. Postoje izvještaji o tome kako prolaze regruti koji se odbiju boriti u Ukrajini ili se naprosto loše ponašaju. Vojna policija takve premlaćuje, a zatim ih baca u jame za mučenje u kojima ih drže danima. Vojnici koji se vraćaju kući potom čine zločine, a nasilje u Rusiji se sve više normalizira.

To nije ništa novo – statistika koju je 1992. objavilo Ministarstvo pravosuđa SAD-a pokazala je da je 1989., kada je sovjetsko-afganistanski rat završio, ukupni broj zabilježenih zločina u SSSR-u porastao za 31,8 posto. A onda su došle devedesete, kada su veterani čečenskih ratova odigrali svoju ulogu u vrtoglavom rastu stope ubojstava dosegnutom 1994. i 2002. godine.

Zbog rata u Ukrajini još će jedna generacija mladih osjetiti strahote služenja vojske u Rusiji. Oporbeni novinari već govore o tome kako se zemlja promijenila i kako će nakon rata biti još manje ugodno mjesto za život. Za taj problem nema rješenja na vidiku.