Film “Zero Dark Thirty” gledao sam u prepunome kinu u jednome od predgrađa Los Angelesa. Toga vikenda u siječnju 2013. počela je distribucija filma koji je izazvao brojne kontroverze, ponajviše zbog prikazivanja scena mučenja pritvorenika čija su priznanja mogla pomoći u lovu na Osamu bin Ladena. Jessica Chastain, za ulogu analitičarke CIA-e Maye, dobila je Zlatni globus te nominaciju za Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu.
Columbia Pictures, distributer filma, odgodio je planirani početak prikazivanja filma za dva mjeseca zbog optužbi Republikanaca da se njegovim premijernim prikazivanjem u listopadu 2012. želi pomoći pobjedi Baracka Obame na predsjedničkim izborima koji su se održavali u studenome iste godine. Gledatelji u kino dvorani snažnim su pljeskom popratili scenu u kojoj jedan od pripadnika DEVGRU-a, specijalne jedinice američke mornarice, ubija Osamu bin Ladena, a na kraju filma uslijedio je dugotrajan aplauz cijele dvorane.
Nešto slično doživio sam u istome multipleksu nekoliko mjeseci ranije na kraju prikazivanja filma “Argo” u kojemu Ben Affleck kao agent CIA-e Tony Mendez uspješno spašava skupinu američkih diplomata na vrhuncu iranske talačke krize 1979. godine. Jedan i drugi film baziraju se na stvarnim događajima, filmski likovi nisu samo plod fikcije te je snažna identifikacija publike s radnjom filma zapravo očekivani rezultat odlične zanatske izvedbe samih autora i glumaca u tim filmovima.
Za većinu Amerikanaca rat je završio likvidacijom bin Ladena
Reakcije kino publike u tom predgrađu gdje žive uglavnom boljestojeći pripadnici druge i treće generacije imigranata koji i dalje dominantno glasaju za Demokrate, bile su samo simbolički pokazatelj tadašnje podrške javnosti vojnoj intervenciji u Afganistanu odnosno proklamiranome “Ratu protiv terorizma”, a koja je nakon likvidacije Osame bin Ladena 2. svibnja 2011. u pakistanskome gradu Abbottabadu počela rapidno kopniti.
Najveći dio američkih građana nije imao baš nikakvih dvojbi treba li poslati američku vojsku u Afganistan kako bi bio srušen tadašnji talibanski režim koji je pružao utočište Osami bin Ladenu u vrijeme kada je on planirao i organizirao krvave terorističke napade na američkome tlu, a u kojima je 11. rujna 2001. ubijeno 2977 građana, a njih 25.000 je ozlijeđeno.
Ali za veliku većinu američkih građana rat u Afganistanu završio je samom likvidacijom Osame bin Ladena, te je još u vrijeme predsjednika Baracka Obame bilo jasno vidljivo da tu većinu uopće ne zanima daljnji rat protiv talibana, a još manje “izgradnja afganistanske nacije” i njenih demokratskih institucija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Scenarij koji nikoga nije brinuo
Nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. bilo je jasno da će SAD povući svoje vojnike iz Afganistana premda će to značiti i neminovan povratak talibana na vlast u cijeloj zemlji. Pregovori u Dohi okončani su u veljači 2020. potpisivanjem mirovnoga ugovora između predstavnika Trumpove administracije i talibana. Prema tome sporazumu američka vojska trebala je u potpunosti napustiti Afganistan do svibnja ove godine, a administracija predsjednika Joea Bidena prolongirala je odlazak posljednjih vojnih jedinica do početka rujna.
Procjene američkih obavještajnih službi predviđale su opstanak na vlasti afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghania najduže do kraja ove godine, ali očito da ni SAD ni Europska unija nisu bili previše zabrinuti zbog takvoga scenarija. Sve do javnoga i posve mirnoga dolaska prvih talibana u Kabul krajem prošloga tjedna te panike i kaosa koji je sam taj ulazak izazvao, Zapad se ponašao kao da se pad Kabula uopće neće dogoditi.
Tek su nevjerojatne scene gomile prestravljenih ljudi na pisti kabulskoga aerodroma i slike nasmiješenih seoskih momaka u natikačama naoružanih kalašnjikovima u teretani predsjedničke palače zorno pokazale da su SAD i NATO grdno i teško popravljivo zabrljali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je Biden propustio reći?
Američki predsjednik Joe Biden bio je u pravu kada je kazao da produženi ostanak američkih trupa ne bi u bitnom promijenio stanje u Afganistanu i da SAD ne može sudjelovati u unutrašnjem građanskom ratu, ali je propustio kazati da i u tome kao i u svakome drugom građanskom ratu ipak postoje “dobri” i “loši” momci, a da su u ovom “dobri”, barem trenutačno, puno slabiji pa će svoje i živote svojih obitelji nastojati spasiti bijegom iz zemlje.
A upravo je u tome masovnom egzodusu svih onih koji su na ovaj ili onaj način radili za SAD, njegove saveznike i različite međunarodne organizacije, ključan problem. Dosadašnja afganistanska vlast nije željela dozvoliti pravovremenu pripremu za odlazak svih onih koje su zapadne zemlje izravno angažirale kako ne bi stvorila dodatnu paniku i još više oslabila svoj položaj.
Budućnost masovne emigracije iz Afganistana
U protekla dva desetljeća više od 300.000 afganistanskih civila radilo je za američku vojsku ili različite američke agencije. Samo manji broj njih uspio se kvalificirati za američku useljeničku vizu tako da bismo vjerojatno i u slučaju sporije i urednije predaje vlasti talibanima svjedočili masovnome bijegu iz zemlje stotina tisuća afganistanskih građana. Prema procjenama međunarodnih organizacija koje se bave izbjeglicama i migracijama, godišnje iz Afganistana, zemlje s 38 milijuna stanovnika, emigrira milijun njegovih građana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dio njih odlazi “samo” do Turske jer se žele nakon nekoliko godina vratiti kako bi mogli “kupiti” mladu i nastaviti život u Afganistanu. Hoće li te cirkularne migracije biti nastavljene ili uopće dozvoljene u Afganistanu pod vlašću talibana? Hoće li Paštuni koji su suniti, pod izlikom svoga tumačenja islama, nastaviti provoditi diskriminaciju i teror nad šijitima odnosno ostalim etničkim grupama?
Hoće li u državi u kojoj je godišnji BDP po stanovniku jedva nešto veći od 500 dolara, bijeda i glad natjerati u emigraciju i one koji inače nemaju ništa protiv talibanskog upravljanja Afganistanom? Europska unija ionako je najviše zabrinuta zbog mogućega novog vala izbjeglica, i to prvenstveno zbog jačanja ksenofobnih pokreta i stranaka u pojedinim europskim državama, a ne zbog financijskoga troška koje takve nekontrolirane migracije u prvim godinama donose.
Agilni hrvatski ministar vanjskih poslova
Hrvatska Vlada je u skladu sa svojim provincijalnim pogledom na ostatak svijeta najprije prebrojala preostale hrvatske državljane u Afganistanu i onda izrazila zabrinutost zbog mogućih novih izbjegličkih valova na balkanskoj ruti. Istovremeno je izrazila spremnost da Hrvatska primi 20 Afganistanaca kojima je život ugrožen zbog rada za hrvatski ili vojne kontingente drugih europskih država. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman uspio je u ovome tjednu ispunjenome važnim obavezama pronaći vremena i za veliki intervju Večernjem listu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Agilni ministar najprije je zajedno s Miloradom Dodikom uveličao rođendansku proslavu Dragana Čovića u Mostaru, zatim je izazvao veliku medijsku pažnju obranom vladine odluke o financiranju gradnje Kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu, da bi na kraju u razgovoru za Večernji list istaknuo kako je Zapad podcijenio “krhkost, fragmentiranost i složenost afganistanskoga društva koje se još uvelike dijeli po plemenskoj pripadnosti”.
Usporedba BiH s Afganistanom
Ako umjesto “afganistanskoga” i “plemenskoj” u tu rečenicu stavimo “bosansko-hercegovačkoga” i “nacionalnoj” dobili smo realan i stvaran opis stanja u susjednoj državi 25 godina nakon završenoga rata, a za to žalosno stanje u dobroj mjeri snose odgovornost i Hrvatska i Srbija. Hoće li jednoga dana SAD i Europska unija postati umorni od izgradnje institucija u BiH kao što su se umorili od takvoga posla u Afganistanu i ostaviti BiH da se zajedno sa svojim susjedima nosi s budućim izazovima?
Poneki su hrvatsku službenu politiku optuživali za njenu ulogu u Afganistanu, ali taj je grijeh stvarno minoran u odnosu na tri desetljeća, uz dva prekida, njenog odnosa prema BiH. Društvo koje se našlo na glamuroznoj rođendanskoj proslavi u Mostaru sigurno je zaslužno što je uopće moguće raditi usporedbu BiH s Afganistanom. U gore spomenutom autoriziranom razgovoru za Večernji list hrvatski talentirani ministar vanjskih poslova na pitanje novinara: “Zaoštravaju li se odnosi između Hrvatske i Crne Gore?” među ostalim Boku Kotorsku naziva “Zaljevom hrvatskih svetaca”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog takvih balkanskih ministara vanjskih nedjela ne treba sumnjati da je izreka koja se pogrešno pripisuje Winstonu Churchillu, a prema kojoj Balkan proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati i dalje aktualna. I nakon lekcije iz Kabula.
Mnogi su optuživali hrvatsku službenu politiku prema Afganistanu. Ali taj grijeh je minoran u odnosu na 30 godina s BiH
Hoće li se jednoga dana SAD i Europska unija umoriti od izgradnje institucija u BiH kao što su se umorili od takvoga posla u Afganistanu?
Ne treba sumnjati da je izreka koja se pogrešno pripisuje Winstonu Churchillu, a prema kojoj Balkan proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati i dalje aktualna. I nakon lekcije iz Kabula
Film “Zero Dark Thirty” gledao sam u prepunome kinu u jednome od predgrađa Los Angelesa. Toga vikenda u siječnju 2013. počela je distribucija filma koji je izazvao brojne kontroverze, ponajviše zbog prikazivanja scena mučenja pritvorenika čija su priznanja mogla pomoći u lovu na Osamu bin Ladena. Jessica Chastain, za ulogu analitičarke CIA-e Maye, dobila je Zlatni globus te nominaciju za Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu.
Columbia Pictures, distributer filma, odgodio je planirani početak prikazivanja filma za dva mjeseca zbog optužbi Republikanaca da se njegovim premijernim prikazivanjem u listopadu 2012. želi pomoći pobjedi Baracka Obame na predsjedničkim izborima koji su se održavali u studenome iste godine. Gledatelji u kino dvorani snažnim su pljeskom popratili scenu u kojoj jedan od pripadnika DEVGRU-a, specijalne jedinice američke mornarice, ubija Osamu bin Ladena, a na kraju filma uslijedio je dugotrajan aplauz cijele dvorane.
Nešto slično doživio sam u istome multipleksu nekoliko mjeseci ranije na kraju prikazivanja filma “Argo” u kojemu Ben Affleck kao agent CIA-e Tony Mendez uspješno spašava skupinu američkih diplomata na vrhuncu iranske talačke krize 1979. godine. Jedan i drugi film baziraju se na stvarnim događajima, filmski likovi nisu samo plod fikcije te je snažna identifikacija publike s radnjom filma zapravo očekivani rezultat odlične zanatske izvedbe samih autora i glumaca u tim filmovima.
Za većinu Amerikanaca rat je završio likvidacijom bin Ladena
Reakcije kino publike u tom predgrađu gdje žive uglavnom boljestojeći pripadnici druge i treće generacije imigranata koji i dalje dominantno glasaju za Demokrate, bile su samo simbolički pokazatelj tadašnje podrške javnosti vojnoj intervenciji u Afganistanu odnosno proklamiranome “Ratu protiv terorizma”, a koja je nakon likvidacije Osame bin Ladena 2. svibnja 2011. u pakistanskome gradu Abbottabadu počela rapidno kopniti.
Najveći dio američkih građana nije imao baš nikakvih dvojbi treba li poslati američku vojsku u Afganistan kako bi bio srušen tadašnji talibanski režim koji je pružao utočište Osami bin Ladenu u vrijeme kada je on planirao i organizirao krvave terorističke napade na američkome tlu, a u kojima je 11. rujna 2001. ubijeno 2977 građana, a njih 25.000 je ozlijeđeno.
Ali za veliku većinu američkih građana rat u Afganistanu završio je samom likvidacijom Osame bin Ladena, te je još u vrijeme predsjednika Baracka Obame bilo jasno vidljivo da tu većinu uopće ne zanima daljnji rat protiv talibana, a još manje “izgradnja afganistanske nacije” i njenih demokratskih institucija.
Scenarij koji nikoga nije brinuo
Nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. bilo je jasno da će SAD povući svoje vojnike iz Afganistana premda će to značiti i neminovan povratak talibana na vlast u cijeloj zemlji. Pregovori u Dohi okončani su u veljači 2020. potpisivanjem mirovnoga ugovora između predstavnika Trumpove administracije i talibana. Prema tome sporazumu američka vojska trebala je u potpunosti napustiti Afganistan do svibnja ove godine, a administracija predsjednika Joea Bidena prolongirala je odlazak posljednjih vojnih jedinica do početka rujna.
Procjene američkih obavještajnih službi predviđale su opstanak na vlasti afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghania najduže do kraja ove godine, ali očito da ni SAD ni Europska unija nisu bili previše zabrinuti zbog takvoga scenarija. Sve do javnoga i posve mirnoga dolaska prvih talibana u Kabul krajem prošloga tjedna te panike i kaosa koji je sam taj ulazak izazvao, Zapad se ponašao kao da se pad Kabula uopće neće dogoditi.
Tek su nevjerojatne scene gomile prestravljenih ljudi na pisti kabulskoga aerodroma i slike nasmiješenih seoskih momaka u natikačama naoružanih kalašnjikovima u teretani predsjedničke palače zorno pokazale da su SAD i NATO grdno i teško popravljivo zabrljali.
Što je Biden propustio reći?
Američki predsjednik Joe Biden bio je u pravu kada je kazao da produženi ostanak američkih trupa ne bi u bitnom promijenio stanje u Afganistanu i da SAD ne može sudjelovati u unutrašnjem građanskom ratu, ali je propustio kazati da i u tome kao i u svakome drugom građanskom ratu ipak postoje “dobri” i “loši” momci, a da su u ovom “dobri”, barem trenutačno, puno slabiji pa će svoje i živote svojih obitelji nastojati spasiti bijegom iz zemlje.
A upravo je u tome masovnom egzodusu svih onih koji su na ovaj ili onaj način radili za SAD, njegove saveznike i različite međunarodne organizacije, ključan problem. Dosadašnja afganistanska vlast nije željela dozvoliti pravovremenu pripremu za odlazak svih onih koje su zapadne zemlje izravno angažirale kako ne bi stvorila dodatnu paniku i još više oslabila svoj položaj.
Budućnost masovne emigracije iz Afganistana
U protekla dva desetljeća više od 300.000 afganistanskih civila radilo je za američku vojsku ili različite američke agencije. Samo manji broj njih uspio se kvalificirati za američku useljeničku vizu tako da bismo vjerojatno i u slučaju sporije i urednije predaje vlasti talibanima svjedočili masovnome bijegu iz zemlje stotina tisuća afganistanskih građana. Prema procjenama međunarodnih organizacija koje se bave izbjeglicama i migracijama, godišnje iz Afganistana, zemlje s 38 milijuna stanovnika, emigrira milijun njegovih građana.
Dio njih odlazi “samo” do Turske jer se žele nakon nekoliko godina vratiti kako bi mogli “kupiti” mladu i nastaviti život u Afganistanu. Hoće li te cirkularne migracije biti nastavljene ili uopće dozvoljene u Afganistanu pod vlašću talibana? Hoće li Paštuni koji su suniti, pod izlikom svoga tumačenja islama, nastaviti provoditi diskriminaciju i teror nad šijitima odnosno ostalim etničkim grupama?
Hoće li u državi u kojoj je godišnji BDP po stanovniku jedva nešto veći od 500 dolara, bijeda i glad natjerati u emigraciju i one koji inače nemaju ništa protiv talibanskog upravljanja Afganistanom? Europska unija ionako je najviše zabrinuta zbog mogućega novog vala izbjeglica, i to prvenstveno zbog jačanja ksenofobnih pokreta i stranaka u pojedinim europskim državama, a ne zbog financijskoga troška koje takve nekontrolirane migracije u prvim godinama donose.
Agilni hrvatski ministar vanjskih poslova
Hrvatska Vlada je u skladu sa svojim provincijalnim pogledom na ostatak svijeta najprije prebrojala preostale hrvatske državljane u Afganistanu i onda izrazila zabrinutost zbog mogućih novih izbjegličkih valova na balkanskoj ruti. Istovremeno je izrazila spremnost da Hrvatska primi 20 Afganistanaca kojima je život ugrožen zbog rada za hrvatski ili vojne kontingente drugih europskih država. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman uspio je u ovome tjednu ispunjenome važnim obavezama pronaći vremena i za veliki intervju Večernjem listu.
Agilni ministar najprije je zajedno s Miloradom Dodikom uveličao rođendansku proslavu Dragana Čovića u Mostaru, zatim je izazvao veliku medijsku pažnju obranom vladine odluke o financiranju gradnje Kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu, da bi na kraju u razgovoru za Večernji list istaknuo kako je Zapad podcijenio “krhkost, fragmentiranost i složenost afganistanskoga društva koje se još uvelike dijeli po plemenskoj pripadnosti”.
Usporedba BiH s Afganistanom
Ako umjesto “afganistanskoga” i “plemenskoj” u tu rečenicu stavimo “bosansko-hercegovačkoga” i “nacionalnoj” dobili smo realan i stvaran opis stanja u susjednoj državi 25 godina nakon završenoga rata, a za to žalosno stanje u dobroj mjeri snose odgovornost i Hrvatska i Srbija. Hoće li jednoga dana SAD i Europska unija postati umorni od izgradnje institucija u BiH kao što su se umorili od takvoga posla u Afganistanu i ostaviti BiH da se zajedno sa svojim susjedima nosi s budućim izazovima?
Poneki su hrvatsku službenu politiku optuživali za njenu ulogu u Afganistanu, ali taj je grijeh stvarno minoran u odnosu na tri desetljeća, uz dva prekida, njenog odnosa prema BiH. Društvo koje se našlo na glamuroznoj rođendanskoj proslavi u Mostaru sigurno je zaslužno što je uopće moguće raditi usporedbu BiH s Afganistanom. U gore spomenutom autoriziranom razgovoru za Večernji list hrvatski talentirani ministar vanjskih poslova na pitanje novinara: “Zaoštravaju li se odnosi između Hrvatske i Crne Gore?” među ostalim Boku Kotorsku naziva “Zaljevom hrvatskih svetaca”.
Zbog takvih balkanskih ministara vanjskih nedjela ne treba sumnjati da je izreka koja se pogrešno pripisuje Winstonu Churchillu, a prema kojoj Balkan proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati i dalje aktualna. I nakon lekcije iz Kabula.