Nije ovo prvi skandal

Mnogi su zgroženi, ali neki pritom nisu pretjerano iznenađeni: nevladine organizacije, koje se bave pitanjem transparetnosti, političke odgovornosti i lobiranja, već godinama upozoravaju na previše labava financijska pravila i manjkavu kontrolu. Mediji se, pak, pitaju je li ovo sve ili će se priča nastaviti rasplitati i potencijalno zahvatiti još koje zvučno ime u Bruxellesu ili Strasbourgu.

Dok se većina slaže da se radi o moguće i najgorem korupcijskom skandalu u EU parlamentu dosad, ne treba zaboraviti da ovo nije prvi takav skandal. Napominje to i Igor Vidačak, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Vidačak se godinama bavi temom lobiranja u europskim institucijama i autor je knjige “Lobiranje: interesne skupine i kanali utjecaja u EU”.

Pritom podsjeća na slučajeve otprije desetak godina, poput ostavke europskog povjerenika Johna Dallija koji je bio prisiljen odstupiti zbog skandala „vezanog uz duhansku industriju te povezanosti s pokušajem podmićivanja i trgovanja utjecajem“. Ili poznati slučaj “cash for amendments” kada su istraživački novinari razotkrili nekolicinu zastupnika Europskog parlamenta spremnih primiti honorar u zamjenu za podršku amandmanima na europsku uredbu o kojoj se tada pregovaralo.

Povijest se (rado) ponavlja

“Nekako se povijest ponavlja i čini se da europske institucije nisu do kraja izvukle lekcije iz prethodnih grešaka”, kaže Vidačak. Aktualni slučaj je, po njemu, “odraz nespremnosti europskih institucija da postrože regulatorni okvir za lobiranje”.

Iako je zadnjih nekoliko godina bilo napretka – primjerice, u pogledu pokretanja registra transparentnosti te objave s kim se, kada i na koju temu sastaju dužnosnici EU institucija – utjecaj postojeće regulative je “još uvijek vrlo ograničen”. Postoji niz rupa koje znaju vješto iskoristiti razni akteri koji love u mutnom, napominje.

Odgovornost zastupnika

Registar transparetnosti – koji je u suštini baza podataka o organizacijama koje nastoje utjecati na propise i politike Europske unije – manjkav je, smatra Vidačak, jer, primjerice, vlade država koje nisu članice EU, kao što je u ovom slučaju Katar, ne moraju prijaviti svoje lobističke aktivnosti. No, još veći problem vidi u neodgovornosti samih zastupnika Europskog parlamenta.

Pravila utvrđena Poslovnikom o radu Europskog parlamenta predviđaju da predsjednici parlamentarnih odbora, izvjestitelji te izvjestitelji u sjeni moraju objavljivati s kim se i zašto sastaju, ali su i drugi eurozastupnici pozvani da to čine – pozvani, ne i obavezni.

“Dio zastupnika je to radio, ali otprilike polovica to uopće nije radila. Skoro polovica hrvatskih zastupnika, na primjer, uopće ne objavljuje te sastanke”, napominje Vidačak pozivajući se na podatke iz nedavnog izvješća Transparency Internationala.

Analiza tisuća sastanaka

Početkom prosinca ta je organizacija objavila analizu o 28 tisuća sastanaka koje su zastupnici u Europskom parlamentu objavili između lipnja 2019. i srpnja ove godine. Pokazalo se da je tek nešto više od polovice zastupnika – a ima ih 705 – koristilo sustav kroz koji se objavljuju takvi sastanci te da se podaci značajno razlikuju ovisno o tome kojoj političkoj skupini zastupnik pripada i iz koje zemlje članice dolazi.

Najviše transparetnosti pokazali su, primjerice, eurozastupnici iz Luksemburga, Švedske i Danske, a među političkim grupacijama najdosljedniji su bili članovi skupine Zelenih. Prema tom izvješću, 58 posto hrvatskih eurozastupnika je u spomenutom razdoblju objavilo barem jedan sastanak – drugim riječima, 42 posto nije.

Zašto dio hrvatskih zastupnika izbjegava objavljivati proaktivno i sustavno svoje sastanke? Iako im to, ponovimo, doista nije obveza. No, nije ni luksemburškim, švedskim i danskim parlamentarcima pa ipak to čine.

‘Odraz političke kulture’

“Mislim da je dijelom riječ o aljkavosti, ali i da je to odraz naše političke kulture u kojoj još nisu ukorijenjeni standardi proaktivne transparentnosti dužnosnika i gdje se regulacija lobiranja još uvijek nije prepoznala kao prioritet. O tome nismo nikada imali ozbiljnu javnu raspravu”, kaže Vidačak koji je prije deset godina bio član radne skupine koja je radila na nacrtu zakon o lobiranju.

Riječ je o jednom od onih propisa koji nikako da ugledaju svjetlo dana. Radna skupina bila je osnovana još 2012., no prema službenom dokumentu nekadašnjeg Ministarstva pravosuđa otprije šest godina, s radom na nacrtu zakona stalo se „dok se ne izradi komparativna analiza regulacije lobiranja“. Analiza je napravljena i danas je još uvijek dostupna na webu, ali sa zakonom nije bilo pomaka. Nova radna skupina osnovana je u lipnju prošle godine, pa se na zakonu opet radi.

Što će donijeti zakon?

Vidačak, koji nije u novoj radnoj skupini, ali je bio u onoj otprije deset godina, prisjeća se da je tada bilo prijedloga da se u zakon ugradi obaveza da ministri i drugi dužnosnici moraju objavljivati svoje sastanke. “To tada nije prolazilo, a nisam siguran ni da bi prošlo danas. Ali, vidjet ćemo što će donijeti novi zakon”.

Kad se kaže sastanak, ne misli se na konferenciju za novinare, niti na sastanke na koje su ionako pozvani mediji – kada se, na primjer, svečano potpisuju ugovori ili kada se pregovara o plaćama u državnim službama. Misli se na sastanke koji ne bi bili javni, nakon njih nema priopćenja niti bi na njih bile pozvane kamere. Ali je ipak bitno da javnost zna s kojom se organizacijom ili pojedincem dužnosnik sastao, kada je sastanak bio i koja je bila tema.

‘To bi bio minimum’

Takve objave pokazuju “koji akteri i interesne skupne imaju mogućnost određenog utjecaja na donositelje odluka”, što je, valja napomenuti, potpuno legalno i legitimno (i u mnogim zemljama zakonom regulirano). Telegramov sugovornik, koji godinama proučava, piše, a sada i predaje o lobiranju, smatra da bi to u hrvatskim prilikama bio nužan iskorak: “Mislim da je to minimalan napor koji bi trebali uložiti dužnosnici u Vladi i Saboru”.

Europski parlament godinama je bio na glasu kao obična parlaonica, a nikako kao središte političke moći unutar Europske unije. Ta moć, barem je takva bila prevladavajuća percepcija, leži u Vijeću, tijelu u kojem su predstavnici država članica EU-a, uglavnom ministri. Ako bi netko htio utjecati na odluke, zar ne bi bilo logičnije da pokuša utjecati kroz Vijeće, a ne kroz parlament?

Golemi lobistički stroj

No, profesora s kojim smo razgovarali nimalo ne iznenađuje što se upravo parlament našao u središtu skandala. Parlament je, kaže, izrastao zadnjih desetljeća u moćnog igrača jer je ipak riječ o instituciji koja, skupa s Vijećem EU (gdje sjede predstavnici vlada država članica), donosi propise. “Kroz parlament svake godine prolazi 100 do 150 zakonodavnih akata koji izravno utječu na poslovanje kompanija, pa i vrlo moćnih korporacija, i raznih organizacija i samih građana”, objašnjava.

Svaki od njegovih 705 zastupnika je stoga potencijalni kanal utjecaja “jer mogu na dnevni red stavljati određene teme ili predlagati amandmane na prijedloge propisa i tako mijenjati odluke institucija EU”. Podsjeća pritom na “vrlo kontroverznu kampanju” koja se prije nekoliko godina vodila oko izmjene direktive o duhanskim proizvodima.

Pojedine multinacionalne kompanije tada su angažirale doslovno stotine lobista da pokušaju unutar Europskog parlamenta utjecati na finalni izgled tog propisa. “Velike korporacije ne oklijevaju uložiti velike financijske i ljudske resurse u lobiranje u Europskom parlamentu, pogotovo kad iz Europske komisije, kao predlagatelja zakonodavstva, ne dolazi za njih povoljan prijedlog”, ističe Vidačak.

U SAD-u se sve zna

Što se točno dogodilo u ovom, aktualnom slučaju, utvrdit će istraga, no Vidačak smatra da su neke lekcije već poznate. Prvo, kaže, treba proširiti obavezu objave sastanaka na širi krug dužnosnika i službenika u EU institucijama na svim razinama. Drugo, treba propisima obuhvatiti i lobiranje država koje nisu članice EU-a. U SAD-u je, podsjeća, puno lakše pratiti lobističke aktivnosti stranih vlada zbog strožih pravila izvještavanja o lobiranju.

Tako se, na primjer, moglo godinama lako pratiti koga su angažirale hrvatske vlade da bi, uime Hrvatske, zagovarao određene interese u Washingtonu. Zahvaljujući polugodišnjim izvješćima, redovito objavljivanim na stranicama američke administracije, znalo se točno i koliko su te usluge plaćene.

Viktor Orban likuje

“Također, trebalo bi konačno uspostaviti neovisno etičko povjerenstvo koje će pratiti slučajeve potencijalnog sukoba interesa i fenomena revolving doors. Radi se o zapošljavanju bivših dužnosnika i osoblja europskih institucija u lobističkom i privatnom sektoru nakon odlaska iz institucija”, napominje dalje Vidačak. To neovisno povjerenstvo Ursula von der Leyen obećala je još 2019., kada je preuzimala dužnost predsjednice Europske komisije, ali do sada se ništa nije dogodilo.

Aktualna korupcijska afera stavila je EU parlament u krajnje neugodnu situaciju, što su već iskoristili političari s europske desnice koji su godinama na udaru kritika iz Bruxellesa zbog vladavine prava. Mađarski premijer Viktor Orban se na Twitteru narugao parlamentu koji je nedavno ustvrdio da se Mađarska pod njegovim vodstvom više ne može smatrati demokracijom. Afera, sasvim je jasno, ozbiljno šteti imidžu europskih institucija.

Lekcije za Hrvatsku

Ipak, “ako se ovaj skandal iskoristi za poboljšanje prakse i strožu regulaciju lobiranja, onda mislim da neće biti trajne štete za percepciju javnosti o radu EU institucija”, procjenjuje Vidačak. Nažalost, nastavlja, “svjedoci smo da se na razini država članica događaju i puno gori skandali na koje se ne reagira”.

Stoga se nada da će ovaj slučaj biti poziv državama članicama koje nisu regulirale lobiranje, a ima ih još dosta, da to konačno učine. Uključujući Hrvatsku. “Po tko zna koji put, ponovno se razlači proces izrade nacrta zakona o lobiranju, i to već dvije godine. Nadam se da će ovaj put ugledati svjetlo dana i da ćemo o tome voditi ozbiljnu raspravu. U svakom slučaju, lekcije iz ovog skandala vrlo su poučne. Nadam se da će neka od rješenja, koja se nude kao odgovor na ovu krizu, biti preuzeta i u Hrvatskoj”, zaključuje.