Podići djecu je teška industrija. Dok su moja bila skroz mala, pa u osnovnoj školi, pa u gimnaziji, svaki dan sam ustajala i lijegala s grižnjom savjesti. Ždereš se zbog djece, jer ujutro nestaneš i nisi im dovoljno na raspolaganju, posao te pojede i vremenski, i fizički, i mentalno. A djeci je najpotrebnije da s njima provodiš vrijeme, da izrezujete sličice od papira, da se igrate skrivača i da lunjate po šumi. Ali dok servisiraš tehnikalije oko obroka, odjeće, zadaća i svega ostaloga, za to obično ne ostane ništa vremena. A onda sam se grizla i zbog posla jer ni tamo nisam bila cijela nego popola. Mogla bih više i bolje da stalno ne mislim kako ću odjuriti doma.
Sve zaposlene majke na svijetu, od Kanade, do Rusije i Tanzanije, točno znaju o čemu govorim. Konstantni naleti krivice iz oba pravca. Sve se tako grizemo. Ali svejedno mislim da je Bandićeva politika roditeljstva za plaću nakrivo nasađena i duboko pogrešna. Sad ju je vlast novog gradonačelnika Tomaševića obustavila do daljnjega. Ispravno. Treba nešto drugo.
Dobivati za djecu plaću – zvuči nakaradno
Da prvo kažem, onako skroz iz krvotoka i fluidno, ne proizvodimo djecu s idejom da ćemo za to od grada ili države dobivati mjesečnu novčanu apanažu koja će nam osigurati da budemo kod kuće i da se ne moramo zaposliti. Zar ne? Djecu imamo jer ih želimo. Dakako da je potrebno i važno da društvo roditeljima na svaki način, pa i financijski, pomogne da djecu podignu u kvalitetne ljude i funkcionalne građane.
Djeca puno koštaju, treba im logistika dok mnogi u Hrvatskoj nemaju dovoljno novca ni za osnovne dječje potrebe, a kamoli za sportske aktivnosti, satove violine, jezike i ljetovanja. A djeci treba i nešto više nego što su sendvič, pileća juha i zimska jakna. Ali dobivati za djecu plaću, to – neka se ne uvrijedi nitko od tih 5586 Bandićevih roditelja-odgojitelja – nekako zvuči loše i nakaradno.
Kakva je to poruka?
Znam mladu ženu sa srednjom školom koja je u nekoliko godina planski rodila troje djece računajući na to da će, kad se zbroje zagrebačka naknada na ime trećeg djeteta i svi drugi dječji poticaji, zarađivati oko sedam tisuća kuna na mjesec. Toliku plaću teško igdje može dobiti sa svojim kvalifikacijama. A onda će uz to moći raditi i povremene poslove kojima se inače bavi.
To je dobra računica. Ali – najprije – nije jako poštena prema zaposlenim roditeljima koji imaju jedno ili dvoje djece, pa i s njima kubure, financijski i na svaki drugi način. Jer vrtić nije jeftin, dadilja još manje ako ne dobiješ mjesto. A još se i grizeš što radiš do pet, pri čemu bude dana kad se mora još ostati. A onda, što društvo radi tim majkama, jer očevi su u toj ulozi neusporedivo rjeđi, kojima poručuje: samo rađajte, to je dovoljan doprinos od vas? Kakva je to poruka?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problemi oko kojih treba puno razmišljati
I što će biti s tim ženama kada djeca dorastu do kraja mjere, za 15 godina? Zašto su išle u školu? Jesu li imale neke druge ambicije i snove prije nego su ih Bandić i pritisak okoline navukli da stoje doma, peru i kuhaju, i da s vremenom postanu nervozne i apatične jer su se svele na maternicu sustava. Gdje će se te žene poslije zaposliti? Mogu odmah zapaliti svoje svjedodžbe i diplome jer neće nigdje. Mogu peglati po kućama. A tada će imati tek četrdesetak godina.
Kako god gledaš, treba, znači, nešto drugo. Možda teoretski nije loš prijedlog Mosta da im se refundira za četiri sata dnevno, a da preostala četiri budu negdje zaposlene i tako ipak ostanu u tijeku sa svojim profesijama. Ali nije baš realno da bi poslodavci htjeli angažirati roditelje odgojitelje na pola radnog vremena. A opet se postavlja i pitanje što s djecom dok ”odgojitelj” radi. Treba, dakle, puno misliti oko toga i računati. A država je ta koja je zadužena da donese poticajne politike za sve obitelji, tako da ista prava imaju u Zagrebu, u Rovinju, u Tovarniku i u Civljanima Donjim.
Mjere moraju biti pravedne
Čast gradovima i općinama ako imaju financijske snage za dodatne mjere, ali one trebaju biti pravedne, smislene i u duhu vremena. Što se tiče Bandićeve provincijalne mjere, navodno populacijske, posebno treba naglasiti da se ona uopće nije populacijski isplatila. Broj djece rođene u Zagrebu ostao je navlas isti od 2016. kad je uvedeno financiranje kategorije roditelja-odgojitelja. Boom je izostao. A porezni obveznici, koji su za taj Bandićev populizam prve godine platili 21 milijun kuna, lani su za istu stvar iskeširali već 440 milijuna. I opet badava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I Plenković je demografiju, kao vrlo važnu stvar, pozicionirao u Ministarstvo, taj sektor vodi posebna državna tajnica. Ali nitko ne zna tko je ona, ni što ona radi, premda prvenstveno s te strane trebaju doći pametne demografske politike za sve. One svakako ne bi smjele biti inspirirane mrklim patrijarhatom u kome žena služi za četiri zida i za rađanje pa ćemo je u tom okviru i nagrađivati. Na ekstremnom kraju tog pristupa je crna burka. Zvuči drastično, ali razmislimo malo.
Dobivati za djecu plaću, to - neka se ne uvrijede roditelji/odgojitelji - nekako zvuči loše i nakaradno
Bandićeva politika roditeljstva za plaću nakrivo je nasađena i duboko pogrešna
Da prvo kažem, onako skroz iz krvotoka i fluidno, ne proizvodimo djecu s idejom da ćemo za to od grada ili države dobivati mjesečnu novčanu apanažu koja će nam osigurati da budemo kod kuće i da se ne moramo zaposliti. Zar ne? Djecu imamo jer ih želimo
Podići djecu je teška industrija. Dok su moja bila skroz mala, pa u osnovnoj školi, pa u gimnaziji, svaki dan sam ustajala i lijegala s grižnjom savjesti. Ždereš se zbog djece, jer ujutro nestaneš i nisi im dovoljno na raspolaganju, posao te pojede i vremenski, i fizički, i mentalno. A djeci je najpotrebnije da s njima provodiš vrijeme, da izrezujete sličice od papira, da se igrate skrivača i da lunjate po šumi. Ali dok servisiraš tehnikalije oko obroka, odjeće, zadaća i svega ostaloga, za to obično ne ostane ništa vremena. A onda sam se grizla i zbog posla jer ni tamo nisam bila cijela nego popola. Mogla bih više i bolje da stalno ne mislim kako ću odjuriti doma.
Sve zaposlene majke na svijetu, od Kanade, do Rusije i Tanzanije, točno znaju o čemu govorim. Konstantni naleti krivice iz oba pravca. Sve se tako grizemo. Ali svejedno mislim da je Bandićeva politika roditeljstva za plaću nakrivo nasađena i duboko pogrešna. Sad ju je vlast novog gradonačelnika Tomaševića obustavila do daljnjega. Ispravno. Treba nešto drugo.
Dobivati za djecu plaću – zvuči nakaradno
Da prvo kažem, onako skroz iz krvotoka i fluidno, ne proizvodimo djecu s idejom da ćemo za to od grada ili države dobivati mjesečnu novčanu apanažu koja će nam osigurati da budemo kod kuće i da se ne moramo zaposliti. Zar ne? Djecu imamo jer ih želimo. Dakako da je potrebno i važno da društvo roditeljima na svaki način, pa i financijski, pomogne da djecu podignu u kvalitetne ljude i funkcionalne građane.
Djeca puno koštaju, treba im logistika dok mnogi u Hrvatskoj nemaju dovoljno novca ni za osnovne dječje potrebe, a kamoli za sportske aktivnosti, satove violine, jezike i ljetovanja. A djeci treba i nešto više nego što su sendvič, pileća juha i zimska jakna. Ali dobivati za djecu plaću, to – neka se ne uvrijedi nitko od tih 5586 Bandićevih roditelja-odgojitelja – nekako zvuči loše i nakaradno.
Kakva je to poruka?
Znam mladu ženu sa srednjom školom koja je u nekoliko godina planski rodila troje djece računajući na to da će, kad se zbroje zagrebačka naknada na ime trećeg djeteta i svi drugi dječji poticaji, zarađivati oko sedam tisuća kuna na mjesec. Toliku plaću teško igdje može dobiti sa svojim kvalifikacijama. A onda će uz to moći raditi i povremene poslove kojima se inače bavi.
To je dobra računica. Ali – najprije – nije jako poštena prema zaposlenim roditeljima koji imaju jedno ili dvoje djece, pa i s njima kubure, financijski i na svaki drugi način. Jer vrtić nije jeftin, dadilja još manje ako ne dobiješ mjesto. A još se i grizeš što radiš do pet, pri čemu bude dana kad se mora još ostati. A onda, što društvo radi tim majkama, jer očevi su u toj ulozi neusporedivo rjeđi, kojima poručuje: samo rađajte, to je dovoljan doprinos od vas? Kakva je to poruka?
Problemi oko kojih treba puno razmišljati
I što će biti s tim ženama kada djeca dorastu do kraja mjere, za 15 godina? Zašto su išle u školu? Jesu li imale neke druge ambicije i snove prije nego su ih Bandić i pritisak okoline navukli da stoje doma, peru i kuhaju, i da s vremenom postanu nervozne i apatične jer su se svele na maternicu sustava. Gdje će se te žene poslije zaposliti? Mogu odmah zapaliti svoje svjedodžbe i diplome jer neće nigdje. Mogu peglati po kućama. A tada će imati tek četrdesetak godina.
Kako god gledaš, treba, znači, nešto drugo. Možda teoretski nije loš prijedlog Mosta da im se refundira za četiri sata dnevno, a da preostala četiri budu negdje zaposlene i tako ipak ostanu u tijeku sa svojim profesijama. Ali nije baš realno da bi poslodavci htjeli angažirati roditelje odgojitelje na pola radnog vremena. A opet se postavlja i pitanje što s djecom dok ”odgojitelj” radi. Treba, dakle, puno misliti oko toga i računati. A država je ta koja je zadužena da donese poticajne politike za sve obitelji, tako da ista prava imaju u Zagrebu, u Rovinju, u Tovarniku i u Civljanima Donjim.
Mjere moraju biti pravedne
Čast gradovima i općinama ako imaju financijske snage za dodatne mjere, ali one trebaju biti pravedne, smislene i u duhu vremena. Što se tiče Bandićeve provincijalne mjere, navodno populacijske, posebno treba naglasiti da se ona uopće nije populacijski isplatila. Broj djece rođene u Zagrebu ostao je navlas isti od 2016. kad je uvedeno financiranje kategorije roditelja-odgojitelja. Boom je izostao. A porezni obveznici, koji su za taj Bandićev populizam prve godine platili 21 milijun kuna, lani su za istu stvar iskeširali već 440 milijuna. I opet badava.
I Plenković je demografiju, kao vrlo važnu stvar, pozicionirao u Ministarstvo, taj sektor vodi posebna državna tajnica. Ali nitko ne zna tko je ona, ni što ona radi, premda prvenstveno s te strane trebaju doći pametne demografske politike za sve. One svakako ne bi smjele biti inspirirane mrklim patrijarhatom u kome žena služi za četiri zida i za rađanje pa ćemo je u tom okviru i nagrađivati. Na ekstremnom kraju tog pristupa je crna burka. Zvuči drastično, ali razmislimo malo.