No, osim ovog zakona – koji je premijer izrijekom stavio na daljnje čekanje na neodređeni rok – kod nas je nužno donijeti i legislativu kojom će se striktno regulirati i pravo liječnika i medicinskih sestara na priziv savjesti. Taj je problem trebalo otvoriti odavno, ali morao se, kako vidimo, dogoditi tragični slučaj Čavajda da šira javnost postane svjesna gdje smo po tom pitanju.
Problem priziva savjesti
Kažem ”odavno” zato što se iz snoviđenja da su ženama kod nas i dalje zajamčena odavna stečena prava na prekid trudnoće pod određenim uvjetima – sada budimo sa zakašnjelom spoznajom da se zakon u praksi široko i cinično bojkotira. Ta nova stvarnost nastala je zato što već oko 60 posto ginekologa, sestara i babica u javnom zdravstvu odbija sudjelovati u prekidima trudnoće budući da su izjavili priziv savjesti.
Neke bolnice, na primjer zagrebački Sveti Duh, nemaju nijednog liječnika izvan priziva savjesti, u mnogima drugima takvi čine veliku većinu zaposlenog kadra. Među njima treba posebno spomenuti zagrebačku Petrovu, kliniku koja se zove ”za ženske bolesti i porode”, a gdje je priziv savjesti također pravilo s rijetkim iznimkama. Dakle, zakon se u Hrvatskoj derogira na mala vrata. Nema liječnika koji rade prekide trudnoće, nema prekida trudnoće.
Ministar umjesto za građane radi za politiku i lobije
Zato iz KBC-a u Ljubljani doznajemo da svake godine oko 200 žena iz Hrvatske dolazi k njima po zdravstvenu uslugu koju plaćaju iz svog džepa premda se ona kod kuće nalazi u zakonu i u ponudi HZZO-a, ali ju je često nemoguće dobiti. To su, dakako, samo one žene kojima financijske mogućnosti dopuštaju da se izlože velikom trošku dok se mnoge druge doživotne osiguranice javnog zdravstva snalaze tko zna kako.
Kad već spominjemo Sloveniju, treba za usporedbu istaknuti da je kod njih samo oko tri posto liječnika na ginekološkim odjelima pod prizivom savjesti dok je ovdje stvar toliko nabujala dok nismo pazili da joj se sada više ne vidi kraja. Ako postavimo logično pitanje znači li to da slovenski ginekolozi nemaju savjesti ili da je u Hrvatskoj nešto pošlo naopako, moramo doći do zaključka da je točno ovo drugo. I da je za takvo stanje odgovorna pozicija ministra koji mora brinuti da sustav funkcionira kako nalaže zakon. No, naši ministri, uključujući i Vilija Beroša, vode resor po kriterijima koji odgovaraju politici plus liječničkim lobijima, a ne građanima i građankama za čiji bi interes svi zajedno morali raditi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nužan je novi zakonski okvir
Društvo se protiv toga napokon mora pobuniti za svoje dobro kao što se buni sada, kad je pacijentica Mirela Čavajda upalila svjetlo pa smo postali svjesni okolnosti u koje smo dovedeni zahvaljujući sustavu koji ne radi, ne funkcionira i oduzima nam naša zdravstvena prava, a pritom je skup kao kuga. Utoliko, tko god može, plaća ono što mora sa strane, u privatnim kapacitetima, a tko ne može, neka se friga.
Dio tog sistema je i priziv savjesti u javnim bolnicama. Koliko čujemo, u privatnima ga nema. Kaže mi danas jedna liječnica da svi koji specijaliziraju ginekologiju moraju obaviti određeni broj pobačaja, što je i logično kad se školuju za tu struku. Ali kod mnogih nakon toga nastupa priziv savjesti. Zakon im je dao to pravo premda ono ni u jednoj drugoj struci ono ne postoji. No dobro. Sada je tako kako je.
Ali u javnom zdravstvu može se i tome lako doskočiti da vlasti imaju volje. Kao što je nemaju. A zato je nužan novi zakonski okvir koji će od ginekologa prilikom novih zapošljavanja u javnom zdravstvu tražiti prethodnu izjavu o prizivu savjesti. Ako se kandidat tako deklarira, njegov skor na natječaju automatski se mora smanjiti za značajan broj bodova. Tako je. Jer se time izuzima iz postupaka koji su garantirani zakonom i moraju se izvršavati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pravo pacijenta i pravo izbora
Svaki specijalist može otvoriti svoju privatnu ambulantu i tamo pružati usluge koje on hoće. Ali ako želi raditi u javnoj bolnici, morao bi se držati pravila koja diktiraju potrebe javnog zdravstvenog sektora. Jer u bolnicama se daju transfuzije, zamrzavaju se embriji, provode se postupci umjetne oplodnje, presađivanja organa s mrtve osobe, sterilizacije muškaraca i žena, izdaju se kontracepcijska sredstva, u posebnim programima testiraju se još neodobreni lijekovi i tako dalje.
Tko nije spreman sudjelovati u uobičajenim postupcima iz svoje domene – bez obzira ima li specijalizaciju iz ginekologije ili bilo čega – slobodan je da postane privatnik i organizira se po vlastitim željama i kriterijima. I drugo, sve mi pacijentice moramo imati pravo uvida u to dolazimo li k liječniku koji je pod prizivom savjesti ili k onome koji nije. Što onda uključuje i pravo izbora. Nadam se da će se civilno društvo s vremenom za to izboriti. Jer naše kćeri i unuke ne želimo vraćati u pećinu, kamo ovo zdravstvo upravo šalje Mirelu Čavajdu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ginekolozi s prizivom savjesti slobodni su postati privatnici. U javnim bolnicama im nije mjesto
Imamo sustav koji ne samo da ne funkcionira već nam i oduzima naša zdravstvena prava, a pritom je skup kao kuga
Dio tog sistema je i priziv savjesti u javnim bolnicama. Koliko čujemo, u privatnima ga nema. Kaže mi danas jedna liječnica da svi koji specijaliziraju ginekologiju moraju obaviti određeni broj pobačaja, što je i logično kad se školuju za tu struku. Ali kod mnogih nakon toga nastupa priziv savjesti. Zakon im je dao to pravo premda ono ni u jednoj drugoj struci ono ne postoji
U skandaloznoj izjavi Andreja Plenkovića, saznali smo jučer da se njegova vlada i parlamentarna većina ”u ovom trenutku nemaju namjeru” baviti nalogom Ustavnog suda još iz 2017. godine da se u roku od dvije godine novelira prastari zakon iz Jugoslavije o pravu na prekid trudnoće. Još nismo čuli da bi premijer jedne zemlje Europske unije, eksplicitno i u brk Ustavnom sudu svoje države, stresao da neće poštovati njegovu odluku, ali, evo, i taj smo rokenrol dočekali u Hrvatskoj.
No, osim ovog zakona – koji je premijer izrijekom stavio na daljnje čekanje na neodređeni rok – kod nas je nužno donijeti i legislativu kojom će se striktno regulirati i pravo liječnika i medicinskih sestara na priziv savjesti. Taj je problem trebalo otvoriti odavno, ali morao se, kako vidimo, dogoditi tragični slučaj Čavajda da šira javnost postane svjesna gdje smo po tom pitanju.
Problem priziva savjesti
Kažem ”odavno” zato što se iz snoviđenja da su ženama kod nas i dalje zajamčena odavna stečena prava na prekid trudnoće pod određenim uvjetima – sada budimo sa zakašnjelom spoznajom da se zakon u praksi široko i cinično bojkotira. Ta nova stvarnost nastala je zato što već oko 60 posto ginekologa, sestara i babica u javnom zdravstvu odbija sudjelovati u prekidima trudnoće budući da su izjavili priziv savjesti.
Neke bolnice, na primjer zagrebački Sveti Duh, nemaju nijednog liječnika izvan priziva savjesti, u mnogima drugima takvi čine veliku većinu zaposlenog kadra. Među njima treba posebno spomenuti zagrebačku Petrovu, kliniku koja se zove ”za ženske bolesti i porode”, a gdje je priziv savjesti također pravilo s rijetkim iznimkama. Dakle, zakon se u Hrvatskoj derogira na mala vrata. Nema liječnika koji rade prekide trudnoće, nema prekida trudnoće.
Ministar umjesto za građane radi za politiku i lobije
Zato iz KBC-a u Ljubljani doznajemo da svake godine oko 200 žena iz Hrvatske dolazi k njima po zdravstvenu uslugu koju plaćaju iz svog džepa premda se ona kod kuće nalazi u zakonu i u ponudi HZZO-a, ali ju je često nemoguće dobiti. To su, dakako, samo one žene kojima financijske mogućnosti dopuštaju da se izlože velikom trošku dok se mnoge druge doživotne osiguranice javnog zdravstva snalaze tko zna kako.
Kad već spominjemo Sloveniju, treba za usporedbu istaknuti da je kod njih samo oko tri posto liječnika na ginekološkim odjelima pod prizivom savjesti dok je ovdje stvar toliko nabujala dok nismo pazili da joj se sada više ne vidi kraja. Ako postavimo logično pitanje znači li to da slovenski ginekolozi nemaju savjesti ili da je u Hrvatskoj nešto pošlo naopako, moramo doći do zaključka da je točno ovo drugo. I da je za takvo stanje odgovorna pozicija ministra koji mora brinuti da sustav funkcionira kako nalaže zakon. No, naši ministri, uključujući i Vilija Beroša, vode resor po kriterijima koji odgovaraju politici plus liječničkim lobijima, a ne građanima i građankama za čiji bi interes svi zajedno morali raditi.
Nužan je novi zakonski okvir
Društvo se protiv toga napokon mora pobuniti za svoje dobro kao što se buni sada, kad je pacijentica Mirela Čavajda upalila svjetlo pa smo postali svjesni okolnosti u koje smo dovedeni zahvaljujući sustavu koji ne radi, ne funkcionira i oduzima nam naša zdravstvena prava, a pritom je skup kao kuga. Utoliko, tko god može, plaća ono što mora sa strane, u privatnim kapacitetima, a tko ne može, neka se friga.
Dio tog sistema je i priziv savjesti u javnim bolnicama. Koliko čujemo, u privatnima ga nema. Kaže mi danas jedna liječnica da svi koji specijaliziraju ginekologiju moraju obaviti određeni broj pobačaja, što je i logično kad se školuju za tu struku. Ali kod mnogih nakon toga nastupa priziv savjesti. Zakon im je dao to pravo premda ono ni u jednoj drugoj struci ono ne postoji. No dobro. Sada je tako kako je.
Ali u javnom zdravstvu može se i tome lako doskočiti da vlasti imaju volje. Kao što je nemaju. A zato je nužan novi zakonski okvir koji će od ginekologa prilikom novih zapošljavanja u javnom zdravstvu tražiti prethodnu izjavu o prizivu savjesti. Ako se kandidat tako deklarira, njegov skor na natječaju automatski se mora smanjiti za značajan broj bodova. Tako je. Jer se time izuzima iz postupaka koji su garantirani zakonom i moraju se izvršavati.
Pravo pacijenta i pravo izbora
Svaki specijalist može otvoriti svoju privatnu ambulantu i tamo pružati usluge koje on hoće. Ali ako želi raditi u javnoj bolnici, morao bi se držati pravila koja diktiraju potrebe javnog zdravstvenog sektora. Jer u bolnicama se daju transfuzije, zamrzavaju se embriji, provode se postupci umjetne oplodnje, presađivanja organa s mrtve osobe, sterilizacije muškaraca i žena, izdaju se kontracepcijska sredstva, u posebnim programima testiraju se još neodobreni lijekovi i tako dalje.
Tko nije spreman sudjelovati u uobičajenim postupcima iz svoje domene – bez obzira ima li specijalizaciju iz ginekologije ili bilo čega – slobodan je da postane privatnik i organizira se po vlastitim željama i kriterijima. I drugo, sve mi pacijentice moramo imati pravo uvida u to dolazimo li k liječniku koji je pod prizivom savjesti ili k onome koji nije. Što onda uključuje i pravo izbora. Nadam se da će se civilno društvo s vremenom za to izboriti. Jer naše kćeri i unuke ne želimo vraćati u pećinu, kamo ovo zdravstvo upravo šalje Mirelu Čavajdu.