Njemu se ne sviđa ni što su se u sudstvu i pravosuđu razvile obiteljske mreže supružnika, roditelja, djece i nećaka, pa hoće da se i to barem zna. A čini se da ima i nešto protiv gomile tužbi koje suci podnose protiv novinara tražeći odštete za navodne duševne boli pa i tu gura nos. Kaže da tužbe sudaca protiv medija ”nisu samo njihova osobna stvar jer je povod uvijek djelovanje suca u službenom svojstvu, a ono se uvijek tiče suda”.
Sudac Dobronić stekao je sa svojim zahtjevima dosta neprijatelja. Iz nekih sudova, na primjer iz zagrebačkog Visokog kaznenog suda, pokazali su mu frišku figu i s indignacijom odbili odgovoriti na njegov ”upitnik”. No trebalo bi pitati građane kako gledaju na ovu njegovu akciju čistih ruku i jasnih pravila budući da su oni ti čijim se novcem plaća pravosuđe. Građani.
‘Ni u jednoj javnoj ili državnoj službi ne može biti da svatko radi što hoće’
Uvjerena sam da bi se pokazalo da s te strane Dobroniću dolaze simpatije i podrška. Jer ni u jednoj javnoj ili državnoj službi ne može biti da svatko radi što hoće iako kod nas može. Ne može zato što se te službe financiraju iz proračuna, odnosno iz te zajedničke blagajne kojoj su, po zakonskim kvotama, dužni pridonositi svi građani, time njihovi faktični poslodavci.
Nijednoj javnoj službi ne bi smjelo biti dopušteno da za sebe izbori status države u državi jer ako žele raditi po svome, onda im nitko ne brani da izađu iz zaštićene zone i otvore svoj privatni biznis. To je neka abeceda.
Široko je polje upravi privatne kompanije da odluči što god hoće u granicama zakona. Ali za zaposlenike javnih službi morala bi vrijediti određena ograničenja budući da ih mi plaćamo da rade za nas, u interesu javnosti, i da su oni na to pristali. Tako da apsolutno ne drži vodu ova uvrijeđena pobuna dijela sudaca jer se Dobronić, kažu, plete u njihove privatne stvari.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Naravno da su sudački fuševi potencijalni izvor sukoba interesa’
Pa čak ni ja, kao obična novinarka, i to iz privatnog medija, nemam izliku privatnosti kad je riječ o javnom djelovanju. Ne smijem, na primjer, biti članica političke stranke – ne da bih htjela – ali i kad bih htjela, ne bih smjela. Ne smijem komentirati ništa gdje bi se eventualno moglo posumnjati u podijeljenu lojalnost, ne smijem pisati u fušu za drugog poslodavca itd.
No dio sudaca i te kako radi sa strane, sude u nogometnim sporovima, u raznim komorama i arbitražama i za takve gaže zarade godišnje dvostruku plaću. To smatraju svojim pravom, ali takva su interna pravila sami sebi ishodili ne pitajući nikoga, a ni nadležno Ministarstvo tu nikad nije imalo ništa reći.
Naravno da su sudački fuševi potencijalni izvor sukoba interesa i zato su u mnogim zemljama striktno ograničeni, a u nekima i zabranjeni. Saznajemo, recimo, da u Irskoj sudac ne smije uzeti honorar izvan suda. Kako to da se irski suci ne bune, a ovdje se bune pozivajući se na svoju ”intimu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Građani plaćaju suce za njihov puni radni kapacitet’
I, također naravno, građani plaćaju suce za njihov puni radni kapacitet, a ne za djelomični i polovični. Mnogi se odgovorni suci utoliko maksimalno trude. Ali oni koji rade više poslova, kako će stići obaviti primarni, i to kvalitetno? Onako kako se i očekuje od osobe kojoj je ukazana čast da sjedi u sudnici i odlučuje o ljudskim sudbinama. Možda bi bilo manje predmeta koji se vuku po 10 i 20 godina da se suci posvete samo sudovanju tamo gdje su zaposleni.
Gledala sam svojedobno TV prilog o tome koliko ljudi u Hrvatskoj čekaju da se u njihovim sporovima donesu pravomoćne presude. Jedan gospodin pokazao je svoj slučaj koji je tada bio pred sudom pune 22 godine. Predmet djeluje trivijalno, nikakva kvantna mehanika. Od roditelja je naslijedio stan u kome živi s obitelji, a netko mu to vlasništvo osporava. Teško da je ikome jasno zašto se to rješava 22 godine i zašto čovjek 22 godine mora plaćati advokata.
Drugi je rekao da se sudi jer 12 godina ne prima ni kune mirovine iako je odradio svoj radni staž. Opet nešto banalno. Ali navlače ga 12 godina. Jede li taj čovjek išta 12 godina dok se pravosuđe premišlja o njegovoj situaciji?
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Neka mi netko objasni što rade 22 godine oko jednog običnog stana’
Jasno, iz sudstva ćemo sad dobiti po glavi jer da ne razumijemo kakve oni sve probleme rješavaju i da olako i amaterski sudimo o poslu o kome nemamo pojma. Tako bude uvijek. Čak sunu i masne tužbe – ove o kojima govori Dobronić – jer im je s kritikom navodno povrijeđena osobnost. Ali neka mi netko onda objasni što rade 22 godine oko jednog običnog stana i sličnih trivijalija. Pa stvarno bi trebalo vidjeti je li takav sudac nesposoban, lijen ili možda radi izvansudske poslove pa ne stigne obaviti svoje temeljne.
No, isto kao u pravosuđu, kod nas je s ”privatlukom” slično i u državnim bolnicama, na sveučilištima i drugdje gdje se obavljaju javni poslovi za proračunske plaće. Očito je, međutim, da je samo predsjednik Vrhovnog suda zainteresiran i odlučan da se u njegovoj zoni odgovornosti stvari uljude i dovedu u red. Zato bi ga neki popili u čaši vode i nije rečeno da u tome neće uspjeti. Ali da je reforma pravosuđe potrebna, o tome nema zbora. Ministar Malenica trebao bi zato surađivati s Dobronićem, a čuje li ga uopće, vidjet ćemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šef Vrhovnog suda odlučan je da se stvari u pravosuđu uljude i dovedu u red. Zato bi ga neki popili u čaši vode
Pedsjednik Vrhovnog suda dirnuo je u osinje gnijezdo. Kao prvi čovjek sudbene vlasti, zabada i gnjavi tamo gdje nije zabadao nitko od njegovih prethodnika
Sudac Dobronić stekao je sa svojim zahtjevima dosta neprijatelja. Iz nekih sudova, na primjer iz zagrebačkog Visokog kaznenog suda, pokazali su mu frišku figu i s indignacijom odbili odgovoriti na njegov ''upitnik''. No trebalo bi pitati građane kako gledaju na ovu njegovu akciju čistih ruku i jasnih pravila budući da su oni ti čijim se novcem plaća pravosuđe. Građani.
Jadna li mu majka, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić dirnuo je u osinje gnijezdo. Kao prvi čovjek sudbene vlasti, zabada i gnjavi tamo gdje nije zabadao nitko od njegovih prethodnika, a bili su to Đuro Sessa, Branko Hrvatin i unatrag još niz drugih. Dio sudaca skandaliziran je njegovim zahtjevom da deklariraju svoje uhodane privatne poslove za koje neki od njih primaju goleme honorare, dakako uz solidnu državnu plaću.
Njemu se ne sviđa ni što su se u sudstvu i pravosuđu razvile obiteljske mreže supružnika, roditelja, djece i nećaka, pa hoće da se i to barem zna. A čini se da ima i nešto protiv gomile tužbi koje suci podnose protiv novinara tražeći odštete za navodne duševne boli pa i tu gura nos. Kaže da tužbe sudaca protiv medija ”nisu samo njihova osobna stvar jer je povod uvijek djelovanje suca u službenom svojstvu, a ono se uvijek tiče suda”.
Sudac Dobronić stekao je sa svojim zahtjevima dosta neprijatelja. Iz nekih sudova, na primjer iz zagrebačkog Visokog kaznenog suda, pokazali su mu frišku figu i s indignacijom odbili odgovoriti na njegov ”upitnik”. No trebalo bi pitati građane kako gledaju na ovu njegovu akciju čistih ruku i jasnih pravila budući da su oni ti čijim se novcem plaća pravosuđe. Građani.
‘Ni u jednoj javnoj ili državnoj službi ne može biti da svatko radi što hoće’
Uvjerena sam da bi se pokazalo da s te strane Dobroniću dolaze simpatije i podrška. Jer ni u jednoj javnoj ili državnoj službi ne može biti da svatko radi što hoće iako kod nas može. Ne može zato što se te službe financiraju iz proračuna, odnosno iz te zajedničke blagajne kojoj su, po zakonskim kvotama, dužni pridonositi svi građani, time njihovi faktični poslodavci.
Nijednoj javnoj službi ne bi smjelo biti dopušteno da za sebe izbori status države u državi jer ako žele raditi po svome, onda im nitko ne brani da izađu iz zaštićene zone i otvore svoj privatni biznis. To je neka abeceda.
Široko je polje upravi privatne kompanije da odluči što god hoće u granicama zakona. Ali za zaposlenike javnih službi morala bi vrijediti određena ograničenja budući da ih mi plaćamo da rade za nas, u interesu javnosti, i da su oni na to pristali. Tako da apsolutno ne drži vodu ova uvrijeđena pobuna dijela sudaca jer se Dobronić, kažu, plete u njihove privatne stvari.
‘Naravno da su sudački fuševi potencijalni izvor sukoba interesa’
Pa čak ni ja, kao obična novinarka, i to iz privatnog medija, nemam izliku privatnosti kad je riječ o javnom djelovanju. Ne smijem, na primjer, biti članica političke stranke – ne da bih htjela – ali i kad bih htjela, ne bih smjela. Ne smijem komentirati ništa gdje bi se eventualno moglo posumnjati u podijeljenu lojalnost, ne smijem pisati u fušu za drugog poslodavca itd.
No dio sudaca i te kako radi sa strane, sude u nogometnim sporovima, u raznim komorama i arbitražama i za takve gaže zarade godišnje dvostruku plaću. To smatraju svojim pravom, ali takva su interna pravila sami sebi ishodili ne pitajući nikoga, a ni nadležno Ministarstvo tu nikad nije imalo ništa reći.
Naravno da su sudački fuševi potencijalni izvor sukoba interesa i zato su u mnogim zemljama striktno ograničeni, a u nekima i zabranjeni. Saznajemo, recimo, da u Irskoj sudac ne smije uzeti honorar izvan suda. Kako to da se irski suci ne bune, a ovdje se bune pozivajući se na svoju ”intimu”.
‘Građani plaćaju suce za njihov puni radni kapacitet’
I, također naravno, građani plaćaju suce za njihov puni radni kapacitet, a ne za djelomični i polovični. Mnogi se odgovorni suci utoliko maksimalno trude. Ali oni koji rade više poslova, kako će stići obaviti primarni, i to kvalitetno? Onako kako se i očekuje od osobe kojoj je ukazana čast da sjedi u sudnici i odlučuje o ljudskim sudbinama. Možda bi bilo manje predmeta koji se vuku po 10 i 20 godina da se suci posvete samo sudovanju tamo gdje su zaposleni.
Gledala sam svojedobno TV prilog o tome koliko ljudi u Hrvatskoj čekaju da se u njihovim sporovima donesu pravomoćne presude. Jedan gospodin pokazao je svoj slučaj koji je tada bio pred sudom pune 22 godine. Predmet djeluje trivijalno, nikakva kvantna mehanika. Od roditelja je naslijedio stan u kome živi s obitelji, a netko mu to vlasništvo osporava. Teško da je ikome jasno zašto se to rješava 22 godine i zašto čovjek 22 godine mora plaćati advokata.
Drugi je rekao da se sudi jer 12 godina ne prima ni kune mirovine iako je odradio svoj radni staž. Opet nešto banalno. Ali navlače ga 12 godina. Jede li taj čovjek išta 12 godina dok se pravosuđe premišlja o njegovoj situaciji?
‘Neka mi netko objasni što rade 22 godine oko jednog običnog stana’
Jasno, iz sudstva ćemo sad dobiti po glavi jer da ne razumijemo kakve oni sve probleme rješavaju i da olako i amaterski sudimo o poslu o kome nemamo pojma. Tako bude uvijek. Čak sunu i masne tužbe – ove o kojima govori Dobronić – jer im je s kritikom navodno povrijeđena osobnost. Ali neka mi netko onda objasni što rade 22 godine oko jednog običnog stana i sličnih trivijalija. Pa stvarno bi trebalo vidjeti je li takav sudac nesposoban, lijen ili možda radi izvansudske poslove pa ne stigne obaviti svoje temeljne.
No, isto kao u pravosuđu, kod nas je s ”privatlukom” slično i u državnim bolnicama, na sveučilištima i drugdje gdje se obavljaju javni poslovi za proračunske plaće. Očito je, međutim, da je samo predsjednik Vrhovnog suda zainteresiran i odlučan da se u njegovoj zoni odgovornosti stvari uljude i dovedu u red. Zato bi ga neki popili u čaši vode i nije rečeno da u tome neće uspjeti. Ali da je reforma pravosuđe potrebna, o tome nema zbora. Ministar Malenica trebao bi zato surađivati s Dobronićem, a čuje li ga uopće, vidjet ćemo.