Za vrijeme rata radila sam neku priču tamo u okolici pa sam stigla i u Voćin. Mještani su mi pričali o zvjerstvima Belih orlova koji su upali k njima, minirali kuće i posmicali 47 Hrvata, običnih seljana, među kojima je bilo 15 žena, a s njima i jednog starijeg čovjeka srpske nacionalnosti koji je samoubilački stao pred krvoloke braneći svoje susjede. Odveli su me do srušene crkve koja je podignuta prije 500 godina. Beli orlovi bili su paravojna formacija četničkog vojvode i u Haagu osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja poznata po najstrašnijim smaknućima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Za ratni zločin u Voćinu počelo se u Hrvatskoj suditi tek prošle godine. Voćin je jedna sekvenca priče o neaktivnosti hrvatskog Državnog odvjetništva u progonu ratnih zločinaca koji su ubijali i palili po Hrvatskoj.
‘Hrvatska je čekala nevjerojatnih 30 godina’
A najluđe u ovoj strašnoj epizodi je to što je, nakon četveromjesečne opsade toga kraja 1991. godine, okončane probojem hrvatskih obrambenih snaga, u Voćinu nađeno obilje materijalnih dokaza za sudski postupak. Forenzičari su na prizorištu zločina zatekli leševe, tragove i svjedoke. Ali Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević optuženi su za progone, razaranja i ubojstva, uključujući i Voćin – na Haaškom sudu. Hrvatska je čekala nevjerojatnih 30 godina. Izgovor koji se ponavlja i danas jest nedostupnost optuženih koji žive u Srbiji i kojegdje ili više nisu među živima, nemogućnost da se obave ispitivanja, protok vremena i tako dalje. Sinoć sam konačno pročitala tekstove o komemoraciji žrtvama u kojoj je sudjelovao i Pupovac.
I, uza sve ovo čega se sjećam, prvi put sam, mea culpa, saznala da je voćinska tragedija imala i svoj jezoviti nastavak. Dakle, nakon što je Voćin u prosincu 1991. oslobođen, otpočela su ubojstva lokalnih Srba koji su ostali u svojim kućama i dočekali hrvatsku vojsku. Dokumentacija kaže da je u samo nekoliko dana za odmazdu likvidirano 35 civila srpske nacionalnosti, 20 muškaraca i 15 žena.
‘Nije dobro ni za koga znati samo pola istine’
Ni za ta ”naša” ubojstva nitko nikada nije odgovarao. Kao ni za ”njihova”, tako ni za ”naša”. A hrvatska javnost – uključujući do maloprije i mene – na spomen Voćina ima asocijaciju samo na ratni pokolj nad nevinim hrvatskim žrtvama, za nevine srpske nikad nije čula. Nije dobro ni za koga znati samo pola istine. Pola istine je samoobmana. Samoobmana vodi u dezorijentaciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pupovac, Matić i drugi sudionici čina sjećanja na likvidacije u Voćinu, osudili su – kako i treba – i zločine protiv hrvatskog stanovništva, i zločine protiv srpskoga. Govoreći o ubojstvima voćinskih Hrvata, Pupovac je rekao da su ”ljudi koji su ovo počinili, prestali biti ljudi, a time i naši sunarodnjaci”. To bi trebalo biti opće shvaćanje, opća mudrost, a nije. A po onoj što je bilo prvo, kokoš ili jaje, neće ni biti dok se s kriminalcima žednima krvi ne raščisti na sudovima.
‘S kažnjavanjem zločina je kao i s odgojem djece’
Utoliko imaju pravo svi oni koji upiru prstom u naše Državno odvjetništvo, lijeno, sporo, nedjelatno i očigledno nesposobno da obavi što mu je posao. A šanse su sada tanke i sve tanje jer s kažnjavanjem zločina je kao i s odgojem djece, ako nisi činio što treba dok su bili mali, poslije uglavnom bude sasvim prekasno. Tako da se sada, trideset godina nakon svega, ostaje puno tih ”zašto”?
Možda se još može prihvatiti opravdanje da naši organi gonjenje do Belih orlova nisu mogli doći jer su izvan Hrvatske, a neki su u međuvremenu umrli. I da je ta stvar mogla napokon krenuti s mrtve točke tek kad su živuće okrivljene, po zahtjevu odavde, ispitali istražitelji u Beogradu. No zašto onda nikad nisu nađene i procesuirane barem osobe iz našeg sokaka koje su poslije oslobođenja Voćina osvetnički smaknule 35 civila srpske nacionalnosti? Je li ikad uopće pokrenuta istraga? Ako nije, zašto nije? Barem su ti bili ovdje i dostupni ako već oni drugi nisu. Ili se mislilo da na te zločince treba zažmiriti jer su naši?
Članak se nastavlja ispod oglasa
U svakom slučaju, posljedica je to da ubojice slobodno hodaju Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, ali hodaju i Hrvatskom. I onda je sasvim besmisleno osnivati komisije za ”suočavanje s prošlošću”.
Modrić: U Voćinu nisu pobijeni samo Hrvati. Tragedija je imala i svoj jezoviti nastavak za koji javnost ne zna, a trebala bi
Nije dobro ni za koga znati samo pola istine. Pola istine je samoobmana. Samoobmana vodi u dezorijentaciju
Zašto nikad nisu nađene i procesuirane barem osobe iz našeg sokaka koje su poslije oslobođenja Voćina osvetnički smaknule 35 civila srpske nacionalnosti? Je li ikad uopće pokrenuta istraga? Ako nije, zašto nije? Barem su ti bili ovdje i dostupni ako već oni drugi nisu. Ili se mislilo da na te zločince treba zažmiriti jer su naši?
Pretrčala sam ovih dana preko naslova da je Milorad Pupovac odao počast stradalnicima u jezivom pokolju nad civilima u Voćinu i okolnim selima krajem 1991. S njim je bio i specijalni izaslanik predsjednika Srbije Veran Matić. Bila je to 30-godišnjica. Pomislila sam, aha, evo lijepe i ljudske geste. Kad bi se barem sve nacionalne strane – kao sada tamo – bile u stanju pokloniti i ”tuđim” žrtvama. Postajali bismo zdravije društvo. Izvještaje sam spremila sa strane, čitat ću kad smognem vremena.
Za vrijeme rata radila sam neku priču tamo u okolici pa sam stigla i u Voćin. Mještani su mi pričali o zvjerstvima Belih orlova koji su upali k njima, minirali kuće i posmicali 47 Hrvata, običnih seljana, među kojima je bilo 15 žena, a s njima i jednog starijeg čovjeka srpske nacionalnosti koji je samoubilački stao pred krvoloke braneći svoje susjede. Odveli su me do srušene crkve koja je podignuta prije 500 godina. Beli orlovi bili su paravojna formacija četničkog vojvode i u Haagu osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja poznata po najstrašnijim smaknućima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Za ratni zločin u Voćinu počelo se u Hrvatskoj suditi tek prošle godine. Voćin je jedna sekvenca priče o neaktivnosti hrvatskog Državnog odvjetništva u progonu ratnih zločinaca koji su ubijali i palili po Hrvatskoj.
‘Hrvatska je čekala nevjerojatnih 30 godina’
A najluđe u ovoj strašnoj epizodi je to što je, nakon četveromjesečne opsade toga kraja 1991. godine, okončane probojem hrvatskih obrambenih snaga, u Voćinu nađeno obilje materijalnih dokaza za sudski postupak. Forenzičari su na prizorištu zločina zatekli leševe, tragove i svjedoke. Ali Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević optuženi su za progone, razaranja i ubojstva, uključujući i Voćin – na Haaškom sudu. Hrvatska je čekala nevjerojatnih 30 godina. Izgovor koji se ponavlja i danas jest nedostupnost optuženih koji žive u Srbiji i kojegdje ili više nisu među živima, nemogućnost da se obave ispitivanja, protok vremena i tako dalje. Sinoć sam konačno pročitala tekstove o komemoraciji žrtvama u kojoj je sudjelovao i Pupovac.
I, uza sve ovo čega se sjećam, prvi put sam, mea culpa, saznala da je voćinska tragedija imala i svoj jezoviti nastavak. Dakle, nakon što je Voćin u prosincu 1991. oslobođen, otpočela su ubojstva lokalnih Srba koji su ostali u svojim kućama i dočekali hrvatsku vojsku. Dokumentacija kaže da je u samo nekoliko dana za odmazdu likvidirano 35 civila srpske nacionalnosti, 20 muškaraca i 15 žena.
‘Nije dobro ni za koga znati samo pola istine’
Ni za ta ”naša” ubojstva nitko nikada nije odgovarao. Kao ni za ”njihova”, tako ni za ”naša”. A hrvatska javnost – uključujući do maloprije i mene – na spomen Voćina ima asocijaciju samo na ratni pokolj nad nevinim hrvatskim žrtvama, za nevine srpske nikad nije čula. Nije dobro ni za koga znati samo pola istine. Pola istine je samoobmana. Samoobmana vodi u dezorijentaciju.
Pupovac, Matić i drugi sudionici čina sjećanja na likvidacije u Voćinu, osudili su – kako i treba – i zločine protiv hrvatskog stanovništva, i zločine protiv srpskoga. Govoreći o ubojstvima voćinskih Hrvata, Pupovac je rekao da su ”ljudi koji su ovo počinili, prestali biti ljudi, a time i naši sunarodnjaci”. To bi trebalo biti opće shvaćanje, opća mudrost, a nije. A po onoj što je bilo prvo, kokoš ili jaje, neće ni biti dok se s kriminalcima žednima krvi ne raščisti na sudovima.
‘S kažnjavanjem zločina je kao i s odgojem djece’
Utoliko imaju pravo svi oni koji upiru prstom u naše Državno odvjetništvo, lijeno, sporo, nedjelatno i očigledno nesposobno da obavi što mu je posao. A šanse su sada tanke i sve tanje jer s kažnjavanjem zločina je kao i s odgojem djece, ako nisi činio što treba dok su bili mali, poslije uglavnom bude sasvim prekasno. Tako da se sada, trideset godina nakon svega, ostaje puno tih ”zašto”?
Možda se još može prihvatiti opravdanje da naši organi gonjenje do Belih orlova nisu mogli doći jer su izvan Hrvatske, a neki su u međuvremenu umrli. I da je ta stvar mogla napokon krenuti s mrtve točke tek kad su živuće okrivljene, po zahtjevu odavde, ispitali istražitelji u Beogradu. No zašto onda nikad nisu nađene i procesuirane barem osobe iz našeg sokaka koje su poslije oslobođenja Voćina osvetnički smaknule 35 civila srpske nacionalnosti? Je li ikad uopće pokrenuta istraga? Ako nije, zašto nije? Barem su ti bili ovdje i dostupni ako već oni drugi nisu. Ili se mislilo da na te zločince treba zažmiriti jer su naši?
U svakom slučaju, posljedica je to da ubojice slobodno hodaju Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, ali hodaju i Hrvatskom. I onda je sasvim besmisleno osnivati komisije za ”suočavanje s prošlošću”.