Zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora, nevladine organizacije koja služi kao paravan za politički monopol HDZ-a nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, koje se ovog vikenda uz prisustvo Andreja Plenkovića održalo u Mostaru nije donijelo u političkom i sadržajnom smislu ništa novo.
Na taj način se lišio odgovornosti i izloženosti, a zadržao stvarnu političku moć. Iako između njih nema nikakvih, a ponajmanje ideoloških sličnosti, istu stvar je desetljećima radio i Marin Jurjević Baja, dugogodišnji čelni čovjek splitskog SDP-a koji se nikad nije kandidirao za gradonačelnika, niti je nosio listu vlastite partije na izborima.
Ključno pitanje za buduću poziciju Hrvata
U sadržajnom pak smislu, na sjednici usvojena Deklaracija HNS-a ponovila je ono što hrvatska nacionalna politika u BiH već duže vrijeme javno zastupa, a to su odanost teritorijalnom integritetu i institucijama Bosne i Hercegovine, ravnopravnost i konstitutivnost naroda, reforma izbornog zakona za članove predsjedništva i popunjavanje Doma naroda, opredijeljenost za europske vrijednosti i članstvo u Europskoj uniji i NATO-u te zahtjev za decentralizacijom BiH i političko pozicioniranje između separatizma i unitarizma, kako se navodi, odnosno u stvarnosti između Banja Luke i Sarajeva.
Dakle, sve lijepo zvuči i ništa nije neočekivano, ali nas dovodi do ključnog pitanja za budućnost i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, ali i za buduću poziciju Hrvata u cjelini, je li i u kojim okolnostima moguća politička emancipaciju Hrvata od koncepta i politike HNS-a? Odgovor na to pitanje u ovom trenutku je nažalost negativan, a traži vremena i prostora za objašnjenje u kojim okolnostima može biti pozitivan.
Uloga Crkve u masovnoj podršci HDZ-u
Prvo, nije nikakva tajna da su Hrvati najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini i samim tim su od početka bili politički homogeniji od Srba i Bošnjaka. Druga stvar, povijesno nasljeđe i utjecaj crkve odigrali su presudnu ulogu u masovnoj podršci HDZ-u.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treće, vidljivi politički rascjep između Hrvata u Bosni i onih u Hercegovini završio je tako što su bosanski Hrvati praktično doživjeli demografski slom, da bi se s vremenom umnogome priklonili HDZ-u, a oni preostali koji ne dijele tu politiku su previše malobrojni da bi nešto bitno mogli promijeniti po tom pitanju. Drugim riječima, postoje još uvijek neke male stranke i Hrvatsko narodno vijeće kojem je najsnažniji pečat dao Ivo Komšić, ali njihov utjecaj je jedva prisutan.
I na kraju dolazimo do pitanja lijevih i građanskih politika te svega onoga što podrazumijevamo pod sintagmom problem Željka Komšića.
Ideja o ukidanju konstitutivnosti naroda
Naime, da mi je netko prije samo pet godina rekao da će postojati ozbiljni politički projekti čiji je glavni zahtjev u ukidanju konstitutivnosti naroda, iskreno bi se nasmijao. I očito bi se prevario, jer ta ideja je potpuno legitimizirana u krugu oko Komšića i posve se u javnom prostoru normalizirala priča o većini i manjini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što i Srbe i Hrvate stavlja u poziciju da jednostavno, čak i kad bi bilo takvih tendencija, nemaju nikakvog izbora, doli da naprave jedan politički blok. Pridodamo li tome sve isključiviju atmosferu koja u svakome tko upozori na ovo, pa makar godinama bio izraziti protivnik Tuđmanove politike i HDZ-a, prepoznaje hrvatskog nacionalistu, dolazimo do toga u koliko nezavidnoj poziciji se našla bilo kakva realna alternativa među Hrvatima.
Pri čemu je čitav ovaj proces iskorištavanja malobrojnosti Hrvata za njihovo preglasavanje, pored toga što je besraman i formiran zapravo na nacionalističkoj državotvornoj platformi, iako se lažno predstavlja kao nenacionalistički, zapravo besmislen.
Tragedija lijevih i građanskih stranaka
Nemoguće je ustavno promijeniti daytonsku Bosnu i Hercegovinu bez da se svi konstitutivni narodi i međunarodna zajednica oko toga dogovore. A samim tim je i čitava kampanja ove vrste i inzistiranje na Željku Komšiću iz inata, ne samo kontraproduktivna, nego je njezin jedini rezultat pogoršanje međunacionalnih odnosa u Federaciji BiH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što nas na kraju dovodi do tragedije lijevih i građanskih stranaka, ponajprije SDP-a i Naše stranke, koje i dalje imaju višenacionalni sastav članstva pa i nekakvu rudimentarnu podršku i među dijelom Srba i Hrvata, ali koje su, što zbog opće društvene atmosfere, što zbog činjenice da im je uvjerljivo najveći glasački bazen među Bošnjacima, što zbog nedostatka lidera koji bi bili spremni riskirati, zapravo odustali od pokušaja da se ukorijene među hrvatskim biračima u Hercegovini. A sve, unatoč tome što su svaki put rezultati izbora pokazali da bi taj pokušaj imao smisla.
I sada imamo situaciju homogenizacije oko jednog naopakog i nacionalističkog hadezeovog projekta i gotovo nikakav prostor za alternativu te što je najtužnije, još manji prostor za preživljavanje istinskog zajedničkog društva u Bosni i Hercegovini. Dragan Čović je jednostavno iskoristio priliku i okolnosti koje su mu se pružile, a drugih okolnosti na vidiku nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mogu li se Hrvati u BiH emancipirati od HNS-a, organizacije koja služi kao paravan za politički monopol HDZ-a?
Ključno pitanje za budućnost i hrvatske politike u BiH, ali i za buduću poziciju Hrvata u cjelini
Sada imamo situaciju homogenizacije oko jednog naopakog i nacionalističkog hadezeovog projekta i gotovo nikakav prostor za alternativu te što je najtužnije, još manji prostor za preživljavanje istinskog zajedničkog društva u Bosni i Hercegovini
Zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora, nevladine organizacije koja služi kao paravan za politički monopol HDZ-a nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, koje se ovog vikenda uz prisustvo Andreja Plenkovića održalo u Mostaru nije donijelo u političkom i sadržajnom smislu ništa novo.
Dragan Čović se još jednom pokazao najmudriji od tzv. nacionalnih lidera jer se praktično povukao sa svih javnih funkcija i na glavnu pozornicu u Federaciji i državi gurnuo novu generaciju hadezeovaca, a sebi zadržao ključni politički utjecaj kroz glavnu poziciju u HNS-u.
Na taj način se lišio odgovornosti i izloženosti, a zadržao stvarnu političku moć. Iako između njih nema nikakvih, a ponajmanje ideoloških sličnosti, istu stvar je desetljećima radio i Marin Jurjević Baja, dugogodišnji čelni čovjek splitskog SDP-a koji se nikad nije kandidirao za gradonačelnika, niti je nosio listu vlastite partije na izborima.
Ključno pitanje za buduću poziciju Hrvata
U sadržajnom pak smislu, na sjednici usvojena Deklaracija HNS-a ponovila je ono što hrvatska nacionalna politika u BiH već duže vrijeme javno zastupa, a to su odanost teritorijalnom integritetu i institucijama Bosne i Hercegovine, ravnopravnost i konstitutivnost naroda, reforma izbornog zakona za članove predsjedništva i popunjavanje Doma naroda, opredijeljenost za europske vrijednosti i članstvo u Europskoj uniji i NATO-u te zahtjev za decentralizacijom BiH i političko pozicioniranje između separatizma i unitarizma, kako se navodi, odnosno u stvarnosti između Banja Luke i Sarajeva.
Dakle, sve lijepo zvuči i ništa nije neočekivano, ali nas dovodi do ključnog pitanja za budućnost i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, ali i za buduću poziciju Hrvata u cjelini, je li i u kojim okolnostima moguća politička emancipaciju Hrvata od koncepta i politike HNS-a? Odgovor na to pitanje u ovom trenutku je nažalost negativan, a traži vremena i prostora za objašnjenje u kojim okolnostima može biti pozitivan.
Uloga Crkve u masovnoj podršci HDZ-u
Prvo, nije nikakva tajna da su Hrvati najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini i samim tim su od početka bili politički homogeniji od Srba i Bošnjaka. Druga stvar, povijesno nasljeđe i utjecaj crkve odigrali su presudnu ulogu u masovnoj podršci HDZ-u.
Treće, vidljivi politički rascjep između Hrvata u Bosni i onih u Hercegovini završio je tako što su bosanski Hrvati praktično doživjeli demografski slom, da bi se s vremenom umnogome priklonili HDZ-u, a oni preostali koji ne dijele tu politiku su previše malobrojni da bi nešto bitno mogli promijeniti po tom pitanju. Drugim riječima, postoje još uvijek neke male stranke i Hrvatsko narodno vijeće kojem je najsnažniji pečat dao Ivo Komšić, ali njihov utjecaj je jedva prisutan.
I na kraju dolazimo do pitanja lijevih i građanskih politika te svega onoga što podrazumijevamo pod sintagmom problem Željka Komšića.
Ideja o ukidanju konstitutivnosti naroda
Naime, da mi je netko prije samo pet godina rekao da će postojati ozbiljni politički projekti čiji je glavni zahtjev u ukidanju konstitutivnosti naroda, iskreno bi se nasmijao. I očito bi se prevario, jer ta ideja je potpuno legitimizirana u krugu oko Komšića i posve se u javnom prostoru normalizirala priča o većini i manjini.
Što i Srbe i Hrvate stavlja u poziciju da jednostavno, čak i kad bi bilo takvih tendencija, nemaju nikakvog izbora, doli da naprave jedan politički blok. Pridodamo li tome sve isključiviju atmosferu koja u svakome tko upozori na ovo, pa makar godinama bio izraziti protivnik Tuđmanove politike i HDZ-a, prepoznaje hrvatskog nacionalistu, dolazimo do toga u koliko nezavidnoj poziciji se našla bilo kakva realna alternativa među Hrvatima.
Pri čemu je čitav ovaj proces iskorištavanja malobrojnosti Hrvata za njihovo preglasavanje, pored toga što je besraman i formiran zapravo na nacionalističkoj državotvornoj platformi, iako se lažno predstavlja kao nenacionalistički, zapravo besmislen.
Tragedija lijevih i građanskih stranaka
Nemoguće je ustavno promijeniti daytonsku Bosnu i Hercegovinu bez da se svi konstitutivni narodi i međunarodna zajednica oko toga dogovore. A samim tim je i čitava kampanja ove vrste i inzistiranje na Željku Komšiću iz inata, ne samo kontraproduktivna, nego je njezin jedini rezultat pogoršanje međunacionalnih odnosa u Federaciji BiH.
Što nas na kraju dovodi do tragedije lijevih i građanskih stranaka, ponajprije SDP-a i Naše stranke, koje i dalje imaju višenacionalni sastav članstva pa i nekakvu rudimentarnu podršku i među dijelom Srba i Hrvata, ali koje su, što zbog opće društvene atmosfere, što zbog činjenice da im je uvjerljivo najveći glasački bazen među Bošnjacima, što zbog nedostatka lidera koji bi bili spremni riskirati, zapravo odustali od pokušaja da se ukorijene među hrvatskim biračima u Hercegovini. A sve, unatoč tome što su svaki put rezultati izbora pokazali da bi taj pokušaj imao smisla.
I sada imamo situaciju homogenizacije oko jednog naopakog i nacionalističkog hadezeovog projekta i gotovo nikakav prostor za alternativu te što je najtužnije, još manji prostor za preživljavanje istinskog zajedničkog društva u Bosni i Hercegovini. Dragan Čović je jednostavno iskoristio priliku i okolnosti koje su mu se pružile, a drugih okolnosti na vidiku nema.