Možda valja podsjetiti tko je Tomislav Merčep, osuđeni ratni zločinac kojeg bi Škoro pomilovao
Merčep služi kaznu od sedam godina zatvora zbog ubojstva 43 civila u Pakračkoj Poljani
Predsjednički kandidat Miroslav Škoro izjavio je danas kako bi bio spreman pomilovati Tomislava Merčepa, ratnog savjetnika pokojnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića i zapovjednika postrojbe pričuvne policije u Pakračkoj poljani, kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske pravomoćno osudio na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina.
Zbog takvog stava predsjedničkog kandidata, valja detaljno podsjetiti na zvjerstva zbog kojih je Merčep osuđen na kaznu koju još uvijek odslužuje. Pod Merčepovim zapovjedništvom, utvrdio je sud, uhićena su 52 civila, a 43 su nakon toga ubijena. Zbog lošeg zdravstvenog stanja Merčep puno vremena, umjesto u zatvoru, provodi u toplicama, što mu je Ministarstvo branitelja osiguralo s obzirom na braniteljski status kojeg ima.
Kako je otkriven zločin u Pakračkoj Poljani?
Za zločine počinjene u Pakračkoj Poljani nad civilima srpske nacionalnosti krajem 1991., hrvatska javnost doznala je još 1997. kada je Miro Bajramović, jedan od pripadnika Merčepove postrojbe, o njima svjedočio u intervjuu za tadašnji tjednik Feral Tribune. Prema njegovim riječima Merčep je za sve to znao, iako nije osobno sudjelovao u likvidacijama. Dio žrtava ekshumiran je 1992. godine.
U Pakračkoj Poljani ubijeno je 40 osoba, nestalo je njih troje, dok ih je šestero preživjelo mučenja i zlostavljanja. Na popisu 43 žrtve zbog kojih je optužen Merčep nalaze se i članovi obitelji Zec, koje su 1991. godine ubili MUP-ovi rezervisti. Supružnici Mihajlo i Marija, te njihova malodobna kći Aleksandra ubijeni su u prosincu 1991. godine, a ubojice su vrlo brzo uhvaćene. Međutim, unatoč priznanjima, zbog proceduralnih pogreški su svi pušteni na slobodu.
Optužnica protiv Merčepa podignuta je tek 2011. godine. Tijekom sudskog procesa ispitani su i ljudi koji su zločin u Pakračkoj poljani preživjeli. Među njima je bio i Dušan Mioković koji je opisao kako je civile hvatala posebna postrojba po imenu “Jesenje kiše”. I sam je uhićen sredinom listopada 1991. godine. Zajedno s bratom odveden je u zatvor u Pakračkoj poljani. Ni danas ne zna razlog, ali pretpostavlja jer im je otac bio pravoslavac, a majka katolkinja.
Mučna svjedočenja preživjelih civila
“Najprije sam ušao u sobu u kojoj je bio Tomislav Merčep. Postavio mi je par pitanja. Zanimali su ga moji osobni podaci i gdje radim. Nakon toga sam izveden u hodnik, a jedan čovjek pitao me želim li vidjeti brata. Odveli su me k njemu u jednu sobu. Tamo je bilo još nekoliko osoba. Brat je bio izubijan a zidovi i pod bili su poprskani krvlju. Mene su počela ispitivati neka trojica. Spojili su me na struju. Užasno me to boljelo.
Zatim su mi skinuli odjeću s gornjeg dijela tijela i tukli me štrikom. Govorili su da je moj brat vukao minobacače s tim štrikom. Tukli su me dok nisam pao u nesvijest. Polili su me vodom. Kada sam se osvijestio odveli su me u sobu kod brata. Ušla su dvojica vojnika. Jedan me udario u glavu pa sam opet izgubio svijest. Kad sam se probudio bila je večer. Na sebi sam vidio vestu i kutiju cigareta. Brat mi je rekao da mi je to poslala žena. Svaku noć u sobu nam je dolazilo nekoliko vojnika i tuklo nas. To se događalo svaki dan idućih mjesec dana”, dio je uznemirujućeg iskaza Dušana Miokovića.
‘Više sam bio u nesvijesti nego budan’
Zatvorenici iz Pakračke Poljane bili su prisiljavani na teške poslove. Odvodili su ih u šumu tijekom zračnih napada i govorili im: “Nek vas vaši gađaju”. Dušan Mioković i njegov brat bili su 15-ak dana u Pakračkoj Poljani, a ostatak vremena u jednoj kući u Međuriću. “Bili smo zlostavljani svaki dan. Neki su bili i ubijeni. Što se tiče hrane toga se jako slabo sjećam, ali se dobro sjećam da nam je veliki problem predstavljao odlazak na WC. Ukoliko bi netko tražio da ode na WC svi bi u sobi dobili batina, a i taj bi nakon povratka bio sam izubijan. Ja sam na veliku nuždu, upravo zbog toga, otišao tek nakon 15 ili 16 dana i to nakon što sam zamolio jednog vojnika, koji mi se činio donekle razumnim, da me pusti”, svjedočio je.
“Više sam bio u nesvijesti nego budan. Cipele su mi bile pune krvi”, prisjećao se na suđenju Merčepu Dušanov brat Nikola Mioković. Obojica su bili u dvadesetim godinama. Nisu točno znali imena ljudi koji su ih mučili, no stražari su im rekli da se zovu “merčepovci” i da im je zapovjednik Merčep.
Tko je sve na sudu branio Merčepa?
Tijekom suđenja Merčepu bilo je i svjedoka koji su ga branili, poput sada već pokojnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, kojem je bio savjetnik. On je jednostavno na sudu rekao kako ne zna što je Merčep tada radio jer je imao drugih obaveza. Zaposlio je Merčepa u kolovozu 1991. na preporuku Josipa Manolića. Iako je Merčep bio građevinar, Manolić mu je rekao da je “naš čovjek i da ima razloga biti tu”. Vekić je potvrdio da je Merčep sudjelovao u borbama, no nikada formalno nije imenovan zapovjednikom postrojbe u Pakračkoj Poljani.
Ni Ivan Jarnjak, koji je tada bio zamjenik ministra unutarnjih poslova, nije izravno mogao povezati Merčepa sa zlodjelima koja su počinili pripadnici njegove postrojbe. Znao je doduše da policija istražuje ubojstvo obitelji Zec, te neke događaje u Pakračkoj Poljani. No problem je bio što je očevid tamo rađen za vrijeme ratnih djelovanja, a u izvješćima koja su dolazila s terena nije bilo nikakvih detalja.
Na samom kraju procesa svoj je iskaz dao i Igor Mikola, nekadašnji pripadnik pričuvne postrojbe MUP-a, koji je, zajedno s još nekoliko “merčepovaca” osuđen zbog zločina počinjenog u Pakračkoj Poljani. Dobio je pet godina zatvora.
Svalio krivnju na mrtvog ministra
Mikola je u sudnici odlučno ustvrdio kako Merčep nije zapovijedao tom postrojbom, već je ona bila pod zapovjedništvom Ivana Vekića, ondašnjeg ministra. Mikola je to izjavio nakon što je Vekić već preminuo. Još je dodao kako u Pakračkoj Poljani nije vidio ni logor ni uhićene civile. Za Merčepa je rekao da je u postrojbi bio “moral, a njemu osobno i autoritet”.
“Ljudi su ga poštivali i uvažavali, ali ne mogu reći jesu li ga slušali”, kazao je Mikola, dodavši da je on po Vekićevu nalogu bio odgovoran za Merčepovu sigurnost te da ga je pratio u svim akcijama.
Neki od ključnih ljudi tadašnjeg sustava izravno su u svojim iskazima optužili Merčepa. Tako je tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija izjavio da “nije imao dvojbe tko zapovijeda ljudima u Pakračkoj Poljani”, a Merčepovu zapovjednu ulogu potvrdio je u svom svjedočenju i bivši načelnik glavnog stožera Oružanih snaga RH Antun Tus.
Što je zaključio najviši sud u zemlji?
I Vrhovni sud RH je na kraju presudio da je Merčep odgovoran što zločin u Pakračkoj Poljani nije spriječen.
“Merčep nije spriječio ubijanja i mučenja građana Hrvatske srpske nacionalnosti koja su bila iznimno brutalna i bezobzirna. To je učinjeno u vrijeme najžešćih borbi hrvatskih branitelja protiv agresora, bivše JNA, te naoružanih vojnih i paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva potpomognutih dragovoljcima iz ostatka bivše Jugoslavije. No, ovakva kršenja međunarodnih ratnih pravila nisu mogla biti u funkciji obrane od agresora već upravo suprotno”, poručio je Vrhovni sud RH izričući prije dvije godine pravomoćnu presudu Merčepu.