Možda vam je promaknulo, predsjednica je odlikovala moćnog Borasovog prorektora; ovo je zanimljiva povijest njihova odnosa
Donosimo pozadinu odnosa predsjednice i Ante Čovića kojeg je odlikovala na samom kraju svog mandata
U samom fotofinišu svog predsjedničkog mandata, Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila je posljednju rundu odlikovanja zaslužnim pojedincima za njihov doprinos razvoju i ugledu Republike Hrvatske. Među 40 zaslužnih pojedinaca, udruga i ustanova, Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića odlikovan je i filozof Ante Čović, prorektor Sveučilišta u Zagrebu za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju te jedan od najbližih i najmoćnijih suradnika rektora Damira Borasa.
Predsjednica na odlasku odlikovala je Čovića, profesora novoosnovanog Fakulteta hrvatskih studija, za osobite zasluge za znanost u području filozofije i bioetike te njihovo promicanje u Republici Hrvatskoj i svijetu, ističući u svom govoru na Pantovčaku znanstvenike “koji kroz obrazovne ustanove mlade uvode u svijet znanosti”. Obrazloženje na temelju kojeg je Čoviću dodijeljeno odlikovanje, kao i odakle je ono došlo, javnosti u ovome trenutku nije poznato.
Odlikovanje prorektoru Sveučilišta na kojemu pohađa doktorat
Odlikujući prorektora Čovića, predsjednica se našla u pomalo neobičnoj situaciji; naime, Grabar-Kitarović aktualna je studentica doktorskog studija na Sveučilištu u Zagrebu (upisala ga je krajem 2015. na Fakultetu političkih znanosti i tek joj predstoji završiti ga), dok je Čović jedna od ključnih osoba na Sveučilištu, radeći uz bok rektoru Borasu. Ovaj mozaik složenosti odnosa na relaciji Pantovčak-Sveučilište potpun je uz informaciju o tome da je upravo rektor Boras predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović napisao preporuku za doktorski studij, i to kao svojoj bivšoj studentici s Filozofskog fakulteta.
Rektor u tome nije vidio ništa sporno, a prozivke za sukob interesa nazvao je tada “izvještačenim i ishitrenim razmišljanjima”. Poznanstvo i suradnja Grabar-Kitarović i odlikovanog prorektora Čovića seže, pak, u rane devedesete kada je s portugalskog prevodila tekstove za časopis Filozofska istraživanja kojem je glavni i odgovorni urednik tada bio upravo Čović. Grabar-Kitarović tako je, prema dostupnim podacima Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 1991. godine za Biblioteku Filozofska istraživanja s portugalskog prevela knjigu ‘Optuženik Heidegger: esej o opasnosti filozofije’, autora Željka Loparića.
Prvi poslodavac u Ministarstvu znanosti 1992.
Iste je godine za Čovićeva Filozofska istraživanja s portugalskog prevela Loparićev članak ‘Konačnost uma: zapažanja o Kantovu logocentrizmu’, a s engleskog je za isti časopis prevela članak Toma Rockmorea punoga naziva ‘Merleau-Ponty, Marx i marksizam: problem povijesti’.
Osim toga, predsjednica u svojoj službenoj biografiji navodi kako je 1992. svoju karijeru započela u tadašnjem Ministarstvu znanosti i tehnologije. Kako piše Večernji list još 2015., nakon što je Čović 1991. postao ministar znanosti, tehnologije i informatike u vladi demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića, “povukao je Kolindu u međunarodni odjel Ministarstva”. Iz tadašnjeg Čovićevog ministarstva uslijedio je njen daljnji karijerni put prema Ministarstvu vanjskih poslova i diplomaciji.
Osporavana znanstvena karijera
Predsjednica je Čovića odlikovala Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za njegove osobite zasluge u filozofiji i bioetici te njihovo promicanje u Hrvatskoj i svijetu. Naime, nakon što je početak Čovićeve znanstvene karijere obilježila tema marksizma kao filozofije svijeta, Čovićev ključni znanstveni opus dolazi iz područja (integrativne) bioetike, grane filozofije koja tematizira odnos čovjeka prema životu. Integrativna bioetika kao širok interdisciplinarni pristup filozofskim pitanjima, Telegram je već pisao, žestoko je kritizirana od dijela znanstvenika i to s tezama da ima obilježja pseudoznanosti.
O Čovićevoj znanstvenoj karijeri raspravljao je i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja. Tvrde kako prema tzv. Harzing’s Publish of Perish softveru “prof. Čović u 45 godina rada ima ukupno 167 citata i h faktor 6, što bi ga prema Pravilniku Sveučilišta u Rijeci (kakvo Sveučilište u Zagrebu nema), označilo kao osrednjeg znanstvenika”. Za usporedbu su iz Sindikata naveli podatak kako priznati hrvatski filozof mlađe generacije Pavel Gregorić po istoj metodi “u upola kraćem radnom vijeku ima 386 citata”.
Profesura pod lupom
Spomenimo i kako je etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta, gdje je Čović proveo najveći dio karijere, početkom 2019. predložilo da mu se oduzme zvanje redovitog profesora; u postupku koji su proveli zaključili su kako Čović “nije ispunio propisane uvjete za izbor u zvanje redovitog profesora velikim dijelom zato što je godinama kršio osnovne i općeprihvaćene norme akademske etike”, tvrdeći kako radovi ključni za izbor u zvanje “prije objavljivanja nisu bili podvrgnuti neophodnoj i nepristranoj stručnoj evaluaciji”.
Do oduzimanja Čovićeva zvanja ipak nije došlo jer je krajnja instanca, nacionalni Matični odbor za polje filozofije i teologije, odbacio mišljenje i prijedlog Filozofskog fakulteta. Tu je odluku potpisao predsjednik odbora Lino Veljak, ujedno Čovićev dugogodišnji suradnik i član povjerenstva koje je 2005. odlučivalo baš o osporavanom Čovićevom izboru u zvanje redovitog profesora.
Ključna funkcija na Sveučilištu i nakon sedamdesete
Nakon sage oko njegova profesorskog zvanja, u rujnu prošle godine otvorilo se i pitanje njegova nastavka rada na Sveučilištu, s obzirom da je napunio 70. godinu života. Zahvaljujući interesantnom i prijepornom lupingu, o kojem je Telegram opširno izvijestio, Čović i nakon 70. rođendana radi kao redoviti profesor u trajnom zvanju te obnaša prorektorsku funkciju ključnu za kadrovsku politiku zagrebačkog sveučilišta.
Osim najnovijeg predsjedničinog odlikovanja, Čović je dobitnik Nagrade Grada Zagreba za znanost (2014.) te državnih priznanja ‘Spomenice domovinskog rata’ (1993.) i ‘Povelje Hrvatskog sabora za izniman doprinos u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske’ (2010.).