Dani užasa ne prestaju. Devedeset i dvoje ljudi umrlo je samo u posljednja 24 sata od Covida-19 i svaka priča nakon toga u neku ruku je i neprimjereno narušavanje tišine. Jer, svaka od tih smrti je niz ljudskih i obiteljskih drama i trauma koje nikad neće zacijeliti do kraja.
A one se, evo, proizvode svakih petnaestak minuta, svakog dana. I neće tako skoro prestati.
Mrkli mrak nacionalne tragedije
U tom mrklom mraku nacionalne tragedije, čija će se težina moći ispravno odvagnuti tek kad sve ovo prođe i kad opasnost, bolest i smrt više ne budu – navika, ovih dana se ipak probija minimalno svjetlo optimizma.
Čini se, koliko god bilo pretjerano zaključivati na malom uzorku od tri dana, da brojke novozaraženih padaju i da je, možda, vrh drugog vala ostao negdje u prvim tjednima prosinca. Čini se da strože epidemiološke mjere, s kojima se neoprostivo čekalo da prođe vukovarska Kolona sjećanja, počinju davati rezultata.
Momački zabrljali s drugim valom
Hrvatska je, nema sumnje, momački zabrljala drugi val pandemije. Mnoge smrti, mnoge bolesti koje će ostaviti dugotrajne posljedice i mnoge egzistencijalne dvojbe koje će tek uslijediti jer zdravstvena kriza za sobom u blato recesije vuče i gospodarstvo, mogle su biti izbjegnute ili ublažene – da su se vladajući preko ljeta više bavili pripremama za drugi val, a manje pobjedom na izborima.
Ili da su, barem, kad je postalo jasno da vrag ozbiljno odnosi šalu, krenuli u strože mjere. Mogli su, makar, kopirati ono što su radile druge zemlje. Nisu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obranili titulu najgorih u EU
Rezultat toga je da je, po jučer objavljenim podacima Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti, Hrvatska obranila titulu najgore zemlje po incidenciji zaraze na 100.000 stanovnika u 14 dana, a po kumulativnoj stopi umrlih se popela na četvrto mjesto. S obzirom na to da broj umrlih počinje padati tek koji tjedan kasnije nego broj novozaraženih, dosta je izvjesno da će Hrvatska i po ovoj mračnoj statistici ući barem među tri najgore zemlje u EU.
Sreća je da kriza s Covidom-19 ipak ima vidljiviji rok isteka – za koji tjedan će se, naime, i u Europskoj uniji početi s cijepljenjem građana i tako konačno početi aktivnije suzbijati bolest koja je globalno dosad ubila oko 1,65 milijuna ljudi.
Biblijski nespremni
Kako je masovno i relativno brzo cijepljenje logistički složen zadatak, teško je suspregnuti uzdah sumnje kad je u pitanju provođenje te akcije u zemlji koja se toliko oslanja na improvizaciju, a tako malo na sustavni rad. U zemlji koja je, uostalom, drugi val dočekala i kroz njega prolazi gotovo biblijski nespremna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković i njegovi, nakon dobrog prvog i užasavajućeg drugog poluvremena, imaju ipak još jednu priliku. Brzo, efikasno i masovno cijepljenje moglo bi ne samo spasiti domaće gospodarstvo i tisuće života, nego i barem malo ublažiti gorak dojam kompletnog poraza i tragedije kroz koju Hrvatska prolazi ove traumatične jeseni.
Problem povjerenja
Organizacijsku pripremu cijepljenja, međutim, trebala bi provesti ekipa koja je, primjerice, tako dobro pripremila KB Dubravu da bude Covid bolnica da su u njoj najesen (pola godine nakon odluke o Covid bolnici) izbili – prosvjedi. Valjda će ovaj put biti fokusiraniji.
No, veći problem od tehničke logistike je – povjerenje. Godinama, pa i desetljećima medijski i politički sustavno onepismenjivano pučanstvo, sada bi trebalo odjednom više vjerovati politici i znanstvenicima koji cijeli život rade s cjepivima, nego priki na fejsbuku koji “ima čovika” i zna da je sve to prevara. A ako se ne cijepi 60-70 posto stanovništva, džaba se krečilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neobičan slučaj susjede Mare
Kad cijepljenje krene, vjerojatno će padati broj onih koji neće pristati na to da ih se ubrizgavanjem čipova napravljenih od abortirane djece pretvori u hodajuće antene za 5G kojima će Bill Gates moći pristupati kad mu se ćeifne.
Tako, jednostavno, funkcionira masovna psihologija – kad Kata vidi da susjeda Mara nakon cijepljenja nije umrla stravičnom smrću, a na nju se ne može spojiti ni mobitel, lakše će i ona riskirati s vražjom vakcinom.
Đikića za savjetnika
Samo, problem ne treba podcijeniti. Nepovjerenje je golemo, a potencijalne tehničke pogreške pri rukovanju cjepivom samo će povećati kaos. Bilo bi stoga sjajno kad bi prvi čovjek države, premijer Andrej Plenković barem sad, kad je to već propustio učiniti na vrijeme, odustao od grčevitog držanja za dogmu o isključivosti pristupa političkoj moći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad bi htio s opozicijom barem pokušati uskladiti zajedničku (disclaimer za premijera: zajednička nije samo ona koju Plenković predloži, a ostali postiđeno prihvate) strategiju oko pristupa akciji cijepljenja. I svakako u najuži savjetnički tim uzeti znanstvenika Ivana Đikića koji je tvrdoglavo uporno najavljivao jesenski kaos, a Vlada i Stožer su ga ritualno ignorirali.
Tko to tamo hvali cijepljenje?
Teško je, međutim, bez obzira što su tvrdoglavost i politikantstvo podebljali crne brojke koje sa stravom i gorčinom osluškujemo svakog dana, očekivati da su vladajući spremni na takav korak. Moglo se dosad jasno shvatiti – Stožer i Vlada su fenomenalni, praktično nepogrešivi, a za sve loše krivi su oporba&neodgovorni građani&virus.
Ne bi bilo zgoreg kad bi ipak prihvatili barem jednu jedinu i to potpuno znanstveno utemeljenu činjenicu. Vrijeme, naime, protječe. Ono što je vrijedilo u ožujku, danas može biti svoja suprotnost. Ukratko, nemojte ljudi, da na cijepljenje najviše pozivaju i o njemu biranim riječima govore Krunoslav Capak, Alemka Markotić i ostali članovi Stožera. Mogli bi se početi predomišljati i oni koji su već zavrnuli rukave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li, nekako, da cijepljenje što manje promoviraju Markotić, Beroš i ostali kojima ljudi ne vjeruju?
Neobičan slučaj susjede Mare ili kako provesti uspješno cijepljenje u Hrvatskoj
Tako, jednostavno, funkcionira masovna psihologija - kad Kata vidi da susjeda Mara nakon cijepljenja nije umrla stravičnom smrću, a na nju se ne može spojiti ni mobitel, lakše će i ona riskirati s vražjom vakcinom. No, problem povjerenja svejedno ne treba podcijeniti
Dani užasa ne prestaju. Devedeset i dvoje ljudi umrlo je samo u posljednja 24 sata od Covida-19 i svaka priča nakon toga u neku ruku je i neprimjereno narušavanje tišine. Jer, svaka od tih smrti je niz ljudskih i obiteljskih drama i trauma koje nikad neće zacijeliti do kraja.
A one se, evo, proizvode svakih petnaestak minuta, svakog dana. I neće tako skoro prestati.
Mrkli mrak nacionalne tragedije
U tom mrklom mraku nacionalne tragedije, čija će se težina moći ispravno odvagnuti tek kad sve ovo prođe i kad opasnost, bolest i smrt više ne budu – navika, ovih dana se ipak probija minimalno svjetlo optimizma.
Čini se, koliko god bilo pretjerano zaključivati na malom uzorku od tri dana, da brojke novozaraženih padaju i da je, možda, vrh drugog vala ostao negdje u prvim tjednima prosinca. Čini se da strože epidemiološke mjere, s kojima se neoprostivo čekalo da prođe vukovarska Kolona sjećanja, počinju davati rezultata.
Momački zabrljali s drugim valom
Hrvatska je, nema sumnje, momački zabrljala drugi val pandemije. Mnoge smrti, mnoge bolesti koje će ostaviti dugotrajne posljedice i mnoge egzistencijalne dvojbe koje će tek uslijediti jer zdravstvena kriza za sobom u blato recesije vuče i gospodarstvo, mogle su biti izbjegnute ili ublažene – da su se vladajući preko ljeta više bavili pripremama za drugi val, a manje pobjedom na izborima.
Ili da su, barem, kad je postalo jasno da vrag ozbiljno odnosi šalu, krenuli u strože mjere. Mogli su, makar, kopirati ono što su radile druge zemlje. Nisu.
Obranili titulu najgorih u EU
Rezultat toga je da je, po jučer objavljenim podacima Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti, Hrvatska obranila titulu najgore zemlje po incidenciji zaraze na 100.000 stanovnika u 14 dana, a po kumulativnoj stopi umrlih se popela na četvrto mjesto. S obzirom na to da broj umrlih počinje padati tek koji tjedan kasnije nego broj novozaraženih, dosta je izvjesno da će Hrvatska i po ovoj mračnoj statistici ući barem među tri najgore zemlje u EU.
Sreća je da kriza s Covidom-19 ipak ima vidljiviji rok isteka – za koji tjedan će se, naime, i u Europskoj uniji početi s cijepljenjem građana i tako konačno početi aktivnije suzbijati bolest koja je globalno dosad ubila oko 1,65 milijuna ljudi.
Biblijski nespremni
Kako je masovno i relativno brzo cijepljenje logistički složen zadatak, teško je suspregnuti uzdah sumnje kad je u pitanju provođenje te akcije u zemlji koja se toliko oslanja na improvizaciju, a tako malo na sustavni rad. U zemlji koja je, uostalom, drugi val dočekala i kroz njega prolazi gotovo biblijski nespremna.
Plenković i njegovi, nakon dobrog prvog i užasavajućeg drugog poluvremena, imaju ipak još jednu priliku. Brzo, efikasno i masovno cijepljenje moglo bi ne samo spasiti domaće gospodarstvo i tisuće života, nego i barem malo ublažiti gorak dojam kompletnog poraza i tragedije kroz koju Hrvatska prolazi ove traumatične jeseni.
Problem povjerenja
Organizacijsku pripremu cijepljenja, međutim, trebala bi provesti ekipa koja je, primjerice, tako dobro pripremila KB Dubravu da bude Covid bolnica da su u njoj najesen (pola godine nakon odluke o Covid bolnici) izbili – prosvjedi. Valjda će ovaj put biti fokusiraniji.
No, veći problem od tehničke logistike je – povjerenje. Godinama, pa i desetljećima medijski i politički sustavno onepismenjivano pučanstvo, sada bi trebalo odjednom više vjerovati politici i znanstvenicima koji cijeli život rade s cjepivima, nego priki na fejsbuku koji “ima čovika” i zna da je sve to prevara. A ako se ne cijepi 60-70 posto stanovništva, džaba se krečilo.
Neobičan slučaj susjede Mare
Kad cijepljenje krene, vjerojatno će padati broj onih koji neće pristati na to da ih se ubrizgavanjem čipova napravljenih od abortirane djece pretvori u hodajuće antene za 5G kojima će Bill Gates moći pristupati kad mu se ćeifne.
Tako, jednostavno, funkcionira masovna psihologija – kad Kata vidi da susjeda Mara nakon cijepljenja nije umrla stravičnom smrću, a na nju se ne može spojiti ni mobitel, lakše će i ona riskirati s vražjom vakcinom.
Đikića za savjetnika
Samo, problem ne treba podcijeniti. Nepovjerenje je golemo, a potencijalne tehničke pogreške pri rukovanju cjepivom samo će povećati kaos. Bilo bi stoga sjajno kad bi prvi čovjek države, premijer Andrej Plenković barem sad, kad je to već propustio učiniti na vrijeme, odustao od grčevitog držanja za dogmu o isključivosti pristupa političkoj moći.
Kad bi htio s opozicijom barem pokušati uskladiti zajedničku (disclaimer za premijera: zajednička nije samo ona koju Plenković predloži, a ostali postiđeno prihvate) strategiju oko pristupa akciji cijepljenja. I svakako u najuži savjetnički tim uzeti znanstvenika Ivana Đikića koji je tvrdoglavo uporno najavljivao jesenski kaos, a Vlada i Stožer su ga ritualno ignorirali.
Tko to tamo hvali cijepljenje?
Teško je, međutim, bez obzira što su tvrdoglavost i politikantstvo podebljali crne brojke koje sa stravom i gorčinom osluškujemo svakog dana, očekivati da su vladajući spremni na takav korak. Moglo se dosad jasno shvatiti – Stožer i Vlada su fenomenalni, praktično nepogrešivi, a za sve loše krivi su oporba&neodgovorni građani&virus.
Ne bi bilo zgoreg kad bi ipak prihvatili barem jednu jedinu i to potpuno znanstveno utemeljenu činjenicu. Vrijeme, naime, protječe. Ono što je vrijedilo u ožujku, danas može biti svoja suprotnost. Ukratko, nemojte ljudi, da na cijepljenje najviše pozivaju i o njemu biranim riječima govore Krunoslav Capak, Alemka Markotić i ostali članovi Stožera. Mogli bi se početi predomišljati i oni koji su već zavrnuli rukave.