Može li pogled na kartu svijeta objasniti Putinove poteze u Ukrajini i Siriji?
Ugledni časopis Atlantic uvjeren je da zemljopis diktira ruskom politikom
Vladimir Putin tvrdi da je religiozan, veliki pobornik ruske pravoslavne crkve. Ako je tako, može svakodnevno pitati: “Bože, zašto nisi stavio planine na istoku Ukrajine”, smatra The Atlantic.
Da je Bog postavio planine na istoku Ukrajine, velika Europska ravnica ne bi bila tako neodoljiv izazov za napadače koji su pokušali pokoriti Rusiju tijekom povijesti. Kako stvari stoje, Putin, kao i ostali ruske vođe prije njega, vjerojatno smatra da mora barem pokušati kontrolirati ravnice na ruskom zapadu. Tako je s krajobrazima diljem svijeta, fizičke karakteristike ograđuju političke vođe, smanjuju njihovu mogućnost izbora i manevarski prostor. Zempljopisna pravila su posebno jasna u Rusiji, gdje je moć teško zadržati i gdje su vođe stoljećima napadom kompenzirale poteškoće u obrani.
Rusija je zagonetka
Vođe zapadnih država naizgled imaju problema u dešifriranju Putinovih motiva, a posebno što se tiče Ukrajine i Sirije. Putin je prikazivan na način iznimno sličan opisu Rusije što ga je nobelovac Winston Churchill izrekao 1939. godine. “Rusija je zagonetka omotana tajnom unutar enigme”, rekao je Churchill. Međutim, možda je potrebno Putinove poteze promatrati kroz prizmu prijašnjih ruskih vođa i njihovih pokušaja obračuna sa zemljopisom. Što ako Putinovi motivi nisu tako misteriozni? Što ako ih možete jasno iščitati jednim pogledom na kartu?
Za Rusiju, površinom najveću državu na svijetu koja zauzima velike dijelove Europe i Azije, proteže se preko šuma, jezera, rijeka, planina i smrznutih stepa, problemi dolaze kopnom i s mora. U proteklih 500 godina, Rusija je nekoliko puta napadnuta sa zapada. Poljaci su došli preko Europske ravni 1605., zatim Šveđani pod Karlom XII 1707. godine, potom Napoleon s Francuzima 1812. godine i naposljetku dva puta su njemačke vojske posjetile ruski teritorij.
U oba svjetska rata, Nijemci su pokušali pokoriti Rusiju. U Poljskoj je Europska ravnica široka petstotinjak kilometara od Baltičkog mora do Karpata, ali nakon toga se širi na više od dvije tisuće kilometara u blizini ruske granice. Od granice do Moskve nema bitnijih uzvisina. Zbog toga je Rusija, u nekoliko navrata, pokušala okupirati Poljsku. Naime, relativno uski prostor omogućio bi Rusima zaustavljanje invazije daleko prije granice koju je puno teže obraniti.
Napoleonova greška
S druge strane, prostranost Rusije pruža i zaštitu; dok neka vojska dođe do Moskve, linije potpore su gotovo neodrživo duge. Što je opskrbna ruta dulja to je izloženija napadima. Napoleon je tu pogriješio 1812. godine, a Adolf Hitler je ponovio tu grešku 1941. godine, oba puta s katastrofalnim posljedicama.
Jednake strateške važnosti, i jednako bitno za planove ruskih čelnika tijekom povijesti, nedostatak je toplovodne luke s izravnim pristupom oceanima. Većina ruskih luka na Arktiku zamrzava se barem nekoliko mjeseci svake godine. Vladivostok, najveća ruska luka na Tihom oceanu, okružena je Japanskim morem, kojim dominiraju i upravljaju Japanci. Ovakvo stanje stvari ne samo da zaustavlja ili ograničava rusku inozemnu trgovinu već sprječava Rusiju da postane globalna pomorska sila zato što nema pristup trgovačkim rutama tijekom cijele godine.
Kijevski Rus
Koncept Rusije datira iz devetog stoljeća i federacije istočnoslavenskih plemena pod nazivom Kijevska Rus sa središnjicom u Kijevu i ostalim gradovima duž Dnjepra u današnjoj Ukrajini. Mongoli su učestalo napadali to područje s juga i istoka, da bi ga u 13. stoljeću i pokorili. Rusija se zatim preselila u okolicu grada Moskve. Ova rana Rusija, pod nazivom Moskovska Kneževina, a poslije i Velika Moskovska Kneževina, bila je neobranjiva. U blizini nema planina ili pustinja i tek nekoliko rijeka.
Prvi car, Ivan Grozni, primijenio je teoriju da je napad najbolja obrana. Prvo je učvrstio potporu kod kuće, a zatim se okrenuo susjedima. Ivan je proširio svoj teritorij do Urala na istoku, Kaspijskog mora na jugu i Arktika na sjeveru. Nedugo nakon toga, Rusija dobiva pristup Crnom moru. Između Kaspijskog i Crnog mora nalazi se Kavkasko gorje kao prirodna barijera. Ivan je izgradio vojnu bazu u Čečeniji kako bi odvratio bilo kojeg napadača, bilo mongolsku Zlatnu hordu, bilo Otomansko carstvo ili Perzijance.
Nitko ne napada s Arktika
Rusija je tada imala djelomični bedem, ali i unutrašnjost u koju se može povući dogodili se proboj toga bedema. Nitko ih neće napasti iz Arktika ili prelaziti Uralsko gorje kako bi došao do njih. Zemlja je postajala ono što danas poznajemo kao Rusiju. Dođe li neko u iskušenje za osvajanjem s južne ruske granice, bolje mu je da ima veliku vojsku i jako duge opskrbne rute, ali i mogućnost za probijanje južnih obrana.
Tijekom osamnaestog stoljeća, Rusija je proširila svoj teritorij na zapad. Okupirali su Ukrajinu i izbili na Karpate, zauzeli većinu pribaltičkih zemalja: Latviju, Litvu i Estoniju. Sada imaju veliki obrambeni prsten oko Moskve, od Arktika preko Baltika do Ukrajine i Karpata, preko Crnog Mora, Kavkaza i Kaspijskog mora putem Urala natrag do Arktika.
NATO ante portas
Krajem Drugog svjetskog rata 1945. godine Rusija je okupirala teritorij oduzet Njemačkoj u središnjoj i Istočnoj Europi. Dijelovi tog teritorija postaju sastavnice Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, a neke zemlje ulaze u sastav Varšavskog pakta. Ovog puta nisu bili Mongoli pred vratima, nakon 1949. godine bio je NATO ante portas. Raspadom Sovjetskog saveza 1991. godine, ruska granica u Europi nastaje kod Estonije, Latvije, Bjelorusije, Ukrajine, Gruzije i Azerbajdžana, a NATO se svakodnevno približava primanjem novih članica u istočnoj Europi.
Dvije najveće ruske brige, ranjivost na kopnu i nedostatak toplovodne luke, spojile su se u Ukrajini 2014. godine. Sve dok je proruska vlast bila u Kijevu, Rusija je bila uvjerena da će bedem na Europskoj ravnici ostati stajati. Čak i neutralna Ukrajina, Ukrajina koja će obećati da neće pristupiti NATO savezu ili Europskoj uniji i koja će poštivati ugovor o najmu luke Sevastopolj na Krimu bila bi prihvatljiva.
Ali kad su prosvjedi u Ukrajini svrgnuli Viktora Janukoviča i kad je došla zapadno orijentirana vlast u Kijev, Putin je imao izbor. Mogao je poštivati ukrajinski teritorijalni integritet ili se poslužiti modelom prijašnjih ruskih vlastodržaca. Odabrao je sebi svojstven napad kao obranu. Prisvojio je Krim kako bi osigurao pristup jedinoj ruskoj toplovodnoj luci i pokušao je spriječiti dolazak NATO-a na rusku granicu.
Ruska pomorska baza
Slične okolnosti natjerale su Rusiju na vojnu intervenciju u Siriji. Tartus je ruska vojna baza na sredozemnoj obali Sirije. Padne li ruski saveznik Bašar al-Asad, nove vlasti mogu odlučiti da ne žele rusku vojsku na svom teritoriju. Putin izgleda smatra da je rizik suprotstavljanja NATO na drugom kraju svijeta vrijedan svega.
Rusija nije završila s Ukrajinom, niti sa Sirijom. Od Velike Moskovske Kneževine, do Sovjetskog Saveza i sada Putina, svaki ruski vođa susreće se s istim problemima. Bez obzira na ideologiju osobe na vlasti, luke se i dalje zamrzavaju, a Europska ravnica i dalje je ravna.