Može li se HDZ, konačno, odmaknuti od svog modela u kojem je teško odrediti finu granicu stranačkih i državnih potreba

Skriveni financijski kanali

Budući da je u ratnim godinama Hrvatska bila izložena međunarodnom embargu na nabavu naoružanja konspirativni i od javnosti skriveni financijski kanali poslužili su i za sve ostale, pa tako i za stranačke namjene. Diskrecijsko i često autoritarno odlučivanje tadašnjih političkih čelnika o privatizaciji državne imovine stvorilo je podlogu za cijeli niz urbanih legendi. Naravno da nikada nećemo saznati kako je čileanski poduzetnik Andronico Lukšić zadužio domovinu svoga oca, ali znamo da je na vrlo začudan način stekao vlasništvo nad Karlovačkom pivovarom u vrijeme kada je ista bila na puškomet od jedinica pobunjenih Srba i JNA.

Kasnija vrlo lukrativna preprodaja pivovare Heinekenu nije previše uznemirila ideologe i promotore povezivanja “iseljene i domovinske Hrvatske” jer su u međuvremenu i mnogi odabrani predstavnici domovinske grane krenuli u rasprodaju svojih na sličan način stečenih udjela. U takvim vremenima očekivati transparentno financiranje vladajuće stranke bilo bi više nego naivno, a ponekad je i pretjerana znatiželja mogla izazvati cijeli niz osobnih nevolja.

Donacija uvjerovana visokim mjestom na listi

Oporbene stranke predvođene HSLS-om, eliminirane iz svakog stvarnog političkog odlučivanja, morale su svoje troškove uskladiti sa skromnim prihodima od članarina i donacijama ponekog simpatizera. Kada je pred izbore 1992. u vodstvo HSLS-a stigla donatorska ponuda uvjetovana visokim mjestom na stranačkoj listi koje je osiguravalo saborski mandat nastala je među poznavateljima prilika prava pomutnja.

Ponuda uspješnog poslovnog čovjeka, koji je kasnije svojim radom i političkim djelovanjem u potpunosti opravdao tako stečeni saborski mandat, žestoko je podijelila one koji su o istoj trebali donijeti odluku. Pobijedila je pragmatična struja koja je zagovarala tezu da će donacija omogućiti bitno jaču predizbornu kampanju i veći broj osvojenih saborskih mandata. HSLS je na kraju izborio 14 zastupničkih mjesta, a HDZ je saznavši za cijelu priču, istu redovno koristio u svojim napadima na tada daleko najjaču oporbenu stranku.

Nemoralne ponude iz devedestih

Ali u tadašnjim “revolucionarnim uvjetima” koje je nemilice nametala vladajuća stranka, naizgled neobična donacija ipak je omogućila pojačavanje važnih parlamentarnih glasova razuma i tolerancije. Krajem 1999., kada je bijeg s broda HDZ-a bio razmjeran stampedu napuštanja SKH-a deset godina ranije, u HSLS su počele stizati nemoralne ponude onih koji su svoja carstva sagradili zahvaljujući upravo modelu po kojem je privatizirana i Karlovačka pivovara.

Ponuđene donacije i prilozi nisu bili unaprijed uvjetovani, ali su neki od viđenijih kasnije otvoreno priznali da su se “bojali hapšenja” zbog predizborno bučno najavljivane revizije pretvorbe i privatizacije. Dosljedno svojoj proklamiranoj politici tadašnje vodstvo HSLS-a nije pred izbore 2000. prihvatilo ni jednu od navedenih ponuda iako je bilo lako moguće izbjeći njihovo javno objavljivanje. Vjerojatno su slične ponude dobivale i druge stranke buduće vladajuće koalicije, a o njihovom konačnom ishodu možemo još uvijek samo nagađati.

Britanskim strankama 6,1 milijun funti zajma

Nezavisni britanski izborni regulator The Electoral Commision na svojoj službenoj internetskoj stranici objavljuje sve podatke o donacijama i kreditima danim političkim strankama. Tako je sudionicima kampanja u upravo održanom referendumu o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije odobreno osam zajmova u ukupnom iznosu od 6,1 milijuna britanskih funti gdje je najmanji pojedinačni iznos 10 tisuća, a najveći 3 milijuna britanskih funti. Iz detaljno prezentiranih podataka možemo saznati da je britanski poduzetnik Arron Fraser Banks odobrio tri zajma u ukupnoj vrijednosti od 6 milijuna funti kampanji Leave.

EU Group Ltd., a Royal Bank of Scotland kredit od 750 tisuća funti stranci Liberalnih demokrata uz kamatnu stopu od 3 posto povrh osnovne za njeno redovno poslovanje. Britanski regulator za razliku od hrvatskog Državnog izbornog povjerenstva pozajmice i donacije tretira na istovjetan način polazeći od opravdane pretpostavke da bilo koji oblik financiranja političkih stranaka i njihovih predizbornih kampanja zahtjeva potpunu transparentnost.

Nedostatnost zakonskog okvira o financiranju

Afera s pozajmicama koje je HDZ uzimao od trgovačkih društava u nekoliko proteklih godina pokazuje s jedne strane svu nedostatnost zakonskog okvira kojim je regulirano financiranje rada političkih stranaka, a s druge nesposobnost samog stranačkog vodstva da se oslobodi nasljeđa u kojem miješanje državnih i stranačkih interesa nikada nije bilo krimen.

Uzimati pozajmice od trgovačkih društava naslonjenih na strani kapital, odnosno od onih kojima je naručitelj poslova država ili koji pak od iste dobivaju subvencije tipičan je grijeh crony ili rođačkog kapitalizma. Privatni sektor sigurno ne posuđuje novac političkim strankama zbog “dobre kamate” nego isključivo zbog ostvarenja nekog od svojih parcijalnih interesa. To nije sporno samo po sebi, ali javnost mora znati sve detalje financijskog i poslovnog aranžmana, bez obzira je li riječ o bankarskom kreditu ili osobnoj pozajmici.

Transparentno zastupanje legitimnih interesa

Britanskim političkim strankama i sudionicima u političkom životu od 1987. do danas odobreno je ukupno 527 zajmova vrijednih 91,6 milijuna funti, a u istom razdoblju primili su 39 404 privatne novčane donacije u iznosu od 576,9 milijuna funti. Hrvatska javnost zbog svih ranije navedenih i poznatih razloga nema nikakav uvid u istovrsne podatke za sudionike domaćeg političkog života.

Budući da je u međuvremenu ponestalo pivovara u državnom vlasništvu, a bedževi su odavno izašli iz mode domaćim političkim strankama samo je preostalo, ukoliko stvarno žele preživjeti, transparentno zastupanje legitimnih interesa pojedinih društvenih skupina. Jer jedino gore od samog primanja donacija i pozajmica iz dvojbenih izvora je njihovo prikrivanje.