Hoće li na kraju turbofolk Hrvatska predvođena Thompsonom i HTV-om dovesti Zorana Milanovića na vlast?
SDP bi za eventualnu pobjedu na izborima mogao zahvaliti HTV-u
Pobijedi li Zoran Milanović na rujanskim izborima, SDP će morati, među ostalima, zahvaliti Hrvatskoj televiziji. Kako zbog zaista neprofesionalnog političkog informiranja (takvo televizijsko politkanstvo nismo vidjeli od smrti predsjednika Tuđmana), tako, i još više, radi prijenosa kulturnoumjetničkog dijela proslave Dana pobjede na kninskom stadionu.
Količina kiča koju je HTV te večeri servirao hrvatskim građanima usporediva je samo s koncertima hrvatskih ili srpskih turbo folk zvijezda. Scenaristi večernje proslave Dana pobjede artikulirali su, zapravo, gotovo cjelovitu sliku turbo folk Hrvatske, iz koje su iskakali tek poneki pristojni detalji, poput recitacije briljantne Šoljanove pjesme Vukovarski arzuhal.
Bešćutno poniženje Dana pobjede
Budući da je prijenos iz Knina trajao jedno tri sata, te da je emitiran na prvom programu, u udarnom televizijskom terminu, lako je zaključiti kako sadašnje vodstvo HRT-a – te je ljude postavila HDZ-ova i Mostova vlast u odlasku – našu zemlju zaista vidi kao turbo folk ambijent u kojem je jedini kriterij poželjnog ukusa što češće isticanje imenice Hrvatska, i priloga hrvatski, a vjerojatno i bilo čega drugo što počinje sa hr. Pravo je čudo da hrtovi nisu bili službeni psi kninske proslave, te da se hrenovke nisu dijelile kao službeni specijalitet (ovaj vic s hrtovima i hrenovkama nije originalan: izmislili su ga momci iz Feral Tribunea negdje u ljeto1990. godine, dok su još bili duhoviti).
Takva eksplozija najgoreg nacionalističkog neukusa, kojom je Hrvatska televizija zapravo bešćutno ponizila sam Dan pobjede, vjerojatno je ujedinila one gledatelje, koji se ne slažu s turbo folk paradigmom Republike Hrvatske, u odluci da 11. rujna ne glasuju za Hrvatsku demokratsku zajednicu, očiglednog ideološkog sponzora turbo folk Hrvatske .
Slavljenje folklora u formi kiča
Valjda nitko, tko pripada pristojnom građanskom, političkom i svjetonzorskom centru (o ljevici da ne govorimo), ne može glasovati za vrijednosti koje su se prošlog petka navečer promovirale na Hrvatskoj televiziji. Evo koje su to vrijednosti.
Prva jest slavljenje folklora u formi kiča. Naime, žanr kojim se bavi Marko Perković Thompson zove se pastirski rock. U vrijeme kad je Bijelo Dugme izmislilo taj žanr, prije više od četiri deseljeća, on je bio donekle inovativan i pomalo subverzivan. Danas je, međutim, riječ o mainstream estradnoj glazbi, gdje se rutinski rokerski aranžamani i rifovi spajaju s najjednotavnijim motivima narodnog, često istočnog melosa.
Zarazno sredstvo širenja nacionalne mržnje
Bez kompozitora Bregovićeva talenta, pastirski se rock nužno pretvara u Rozgu ili Cecu Ražnjatović s wah wah pedalama i gromoglasnim bubnjevima. Onog trenutka kad se taj pastirski rock/rokerski turbo folk spoji s nacionalističkim motivima on postaje ili efikasna ratnička himna (kao u pjesmi Bojna Čavoglave), ili zarazno sredstvo širenja nacionalne mržnje, ili, ako se kroz pastirski rock pokušava objašnjavati nacionalna povijest, nešto najgrotesknije što se pojavilo na hrvatskoj glazbenoj sceni.
A taj i takav Thompson bio je glavni sadržaj i poveznica svih drugih zbivanja u HRT-ovu igrokazu posvećenom Danu pobjede.
Posvemašnji protuprofesionalizam
Druga vrijednost, koju je HRT afimirao prošlog petka jest posvemašnji protuprofesionalizam. HRT-ovi su voditelji gostima postavljali isključivo prigodničarska i bezsadržajna pitanja, a vrhunac krajnje proizvoljnog i amaterskog odnosa prema poslu simbolizirala je egzaltirana gospođa u plavoj haljini, koja je u jednom trenutku, obračajući se gledateljima, zanosno zakliktala rodu i hrvatstvu.
Takve smo ispade navikli slušati i gledati još jedino u prijenosima važnh sportskih utkamica, no ondje su provale voditeljskih strasti dio zakonitosti žanra.
Treća vrijednost, koja je obilježila HRT-ov prijenost večernje svečanosti u povodu Dana pobjede, jest teško podnošljiv višak nacionalizma. Snažan nacionalni osjećaj i patriotizam jesu dobre i važne kategorije, jer one zaista pomažu pojedinom narodu u preživljavanju, ali i u svakodenvnom funkcioniranju.
Jedina javna identitetska parola: Bog i Hrvati
No, kad snažan nacionalni osjećaj preraste u jedini sadržaj koji se promovira unutar određene zemlje, dolazi do čitavog niza devijacija. Primjerice, trebaju li javni identiteti svih onih djevojaka i svih onih dječaka, koji su zaneseno pjevali Thompsonove stihove, zaista biti svedeni samo na nacionalni i vjerski sadržaj?
Što će još te mlade ljude činiti ravnopravnim i samostalnim pojedincima unutar zajednice, osim njihova preintenizvnog nacionalizma i ceremonijalnog iskazivanja pripadnosti vjeri. Želimo li zaista stvarati naraštaje i naraštaje ljudi, čija će jedina javna identitetska parola glasiti Bog i Hrvati?
Privid da je Thompson poluzabranjen
Naravno da sentimenti s proslave u Kninu, kakva se prije održavala u Čavoglavama, nisu karakteristični za cijelu Hrvatsku (jer da jesu, HDZ i Most dobivali bi nekih 80 posto na biralištima). Duh Thompsonovih proslava Oluje specifičan je za jedan dio hrvatskog stanovništva i on je, ustvari, sve donedavno predstavljao stanovitu supkulturu, utemeljenu na mješavini trash glazbe i žestokih nacionalističkih osjećaja, čemu je posebnu privlačnost davao privid da je sam Thompson poluzabranjen, ili, barem, polulegalan.
Hrvatska je televizija, međutim, prošlog petka, prenoseći Thompsonov kninski koncert u udarnom terminu na Prvom programu, tu ne tako neobičnu supkulturu pretvorila u samu središnjicu hrvatske popularne nacionalne kulture.
Svi smo postali neka vrsta undergrounda
HTV je, dakle, Thompsona, pjevača–političara s prirodne kulturne i društvene margine (jer je njegova glazba nesumnjivo trash i jer su njegovi politički stavovi radikalni), promovirala u službeno mjerilo popularnog ukusa u našoj zemlji.
Svi koji ne volimo Thompsona i ne dijelimo političke stavove koji, na kraju, nužno dovode do paljenja zastava (a u nekim drugim okolnostima i do paljenja kuća), odjednom smo, htjeli mi to ili ne, postali neka vrsta undergrounda prema takvoj, novoj, državnoj paradigmi hrvatske popularne kulture.
Što je, naravno, više nego dobro.