BiH ne može stopirati Pelješki; mi ga možemo iskoristiti i riješiti pitanje granica koje se vuče od Tuđmana
BiH nas, naravno, oko mosta ne može pritiskati kao Slovenija oko Pirana, no problem razgraničenja trebat će riješiti prije ili kasnije
Zaključci Badinterove komisije bili su jasni: administrativne granice između bivših jugoslavenskih republika priznaju se kao državne granice. Jedna od međunarodnopravnih posljedica primjene tog načela bila je ta da je sukob, koji je dotad mogao biti tretiran kao građanski rat, postao međudržavni sukob, a postrojbe JNA i različite srpske paramilitarne trupe na teritorijima republika koje su proglasile samostalnost postale su okupacijske snage. No, dugo nakon što su ratovi na teritoriju biše Jugoslavije okončani, jednostavna načelna rješenja Badinterove komisije nisu provedena u djelo.
Ni s jednom od susjednih bivših jugoslavenskih republika Hrvatska još nije riješila pitanje granica. Dosad je najdramatičniji bio sukob sa Slovenijom oko utvrđivanja granice na moru u Piranskom zaljevu. Slovenija je odbila priznati kako stanje koje je zatečeno u trenutku disolucije Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine, tako i primjenu odredaba Konvencije o pravu mora.
Iskoristivši činjenicu da je već bila članica EU, Slovenija je Hrvatskoj onemogućavala ulazak u EU sve dok ova nije pristala na potpisivanje Arbitražnog sporazuma koji je unaprijed zajamčio ispunjavanje slovenskih zahtjeva koji nisu bili u skladu ni s rješenjima Badinterove komisije ni s međunarodnim pravom mora. Za ishod arbitraže presudnim se pokazao pojam poveznice (junction) koji je uvršten u Arbitražni sporazum premda međunarodno pravo mora ne poznaje taj pojam.
Slovenske destruktivne namjere
Nakon što je otkriveno slovensko nedopušteno miješanje u arbitražni postupak, Hrvatska je 2015. godine istupila iz arbitraže i, logično, odbila provesti presudu Arbitražnog suda izrečenu 29. lipnja ove godine. Čekanjem da istekne šestomjesečni rok za provedbu presude Hrvatska se diplomacija, čini se, nada da će se nastaviti davno započeti pregovori o granici koje će Slovenija nazivati pregovorima o načinima implementacije arbitražne presude.
Koliko bi teški mogli biti ti pregovori, pokazuju najave da se Slovenija neće ustezati da ulazak Hrvatske u Schengen uvjetuje pristankom na provedbu presude, čime bi ponovila ucjenjivački scenarij primijenjen u okviru pretpristupnih pregovora. S obzirom na trenutni nedostatak razumijevanja ključnih članica EU za hrvatsko istupanje iz sporazuma i za hrvatske vanjskopolitičke inicijative koje su u koliziji s nastojanjima da se EU profilira kao ozbiljan igrač na globalnom planu, realno je pretpostaviti da bi Slovenija mogla biti uspješna u ostvarivanju svojih destruktivnih namjera.
Problemi zbog Pelješkog mosta
Kao da problemi sa Slovenijom nisu dovoljno težak izazov za hrvatsku diplomaciju, neki političari iz BiH ovog su ljeta odlučili podsjetiti da ni s njima neće biti lako. Pritom je u nastupima nekih istaknutih političara iz redova SDA bio uočljiv slovenski rukopis, kako je to rekao akademik Davorin Rudolf. Neki od lidera SDA zaprijetili su onemogućavanjem gradnje Pelješkog mosta ako Hrvatska ne bude poštivala načela prava mora i ako Bosni ne omogući poveznicu s otvorenim morem, upravo onakvu poveznicu kakvu je presuda Arbitražnog suda dodijelila Sloveniji ne poštujući odredbe Konvencije o pravu mora.
Mnogo toga zasad nije jasno. Nije poznato kako bi to BiH, čak ako bi unutar ionako nefunkcionalnih struktura vlasti te države bilo moguće donijeti odluku protiv realizacije tog zajedničkog hrvatskog i europskog projekta, mogla spriječiti izgradnju mosta.
Nije jasno ni to da li predstavnici SDA žele da se ratificira Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su 30. srpnja 1999. potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović, ili se zauzimaju za otpočinjanje novih pregovora koji bi se odvijali po slovenskom scenariju. Mnogi su već iznijeli pretpostavke da se, zapravo, radi o započinjanju izborne kampanje u kojoj se lideri SDA upravo zaoštravanjem odnosa s Hrvatskom žele profilirati kao jedini bosanski državotvorni političari.
Milanovićeva nespretna izjava
No, ni s hrvatske strane nismo čuli ništa sadržajnije osim uvjeravanja da će se Pelješki most sagraditi. Hrvatska nije rekla hoće li ratificirati spomenuti ugovor Tuđman-Izetbegović niti je objasnila zašto taj dokument nije bio ratificiran prije isteka mandata HDZ-ove vlasti 1999. godine. Nije uspio ni pokušaj Sanaderove vlade da 2005. godine provede ratifikaciju nakon što je tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović inicirala pokretanje vladine i saborske procedure.
Kad je pak Milanovićeva vlada 2012. godine najavila ratifikaciju, najžešći protivnik toga bio je upravo HDZ. Glavni Milanovićev argument bio je da je valjda predsjednik Tuđman znao što radi kad je pristao na to da vrh poluotoka Klek i dva otočića, Veliki i Mali školj – koji su do 25. lipnja 1991. pripadali Hrvatskoj – budu prepušteni Bosni i Hercegovini.
Imajući u vidu činjenicu da su ti komadići kopna bili nenaseljeni i neobradivi Milanović je, vjerojatno u najboljoj namjeri, izrekao jednu u nizu nespretnih izjava koje su obilježile njegov mandat. Ovaj put je baš u Dubrovniku, otkuda su dolazili izrazi nezadovoljstva rješenjem koje su dogovorili Tuđman i Izetbegović, tadašnji premijer ironizirao kritičare rekavši “i sad bi se mi trebali sporiti sa susjedom oko ta dva kamena. Ozbiljna država to ne radi.” Unatoč očitoj ozbiljnosti njegovih promišljanja i izjava, ni Milanović nije uspio progurati ratifikaciju tog ugovora u Saboru.
Pitanja za predizbornu kampanju
U BiH ratifikacija tada nije mogla biti provedena jer se Republika Srpska nije slagala s rješenjem problema granice s Hrvatskom na Uni, a i tada je, kao što će biti i ubuduće, dodatni motiv srpske strane za odbijanje tog sporazuma ležao u činjenici da ga podržavaju bošnjački političari. Ozbiljna namjera hrvatskog premijera tako je bila osujećena neslogom i na bosanskoj i na hrvatskoj strani.
Pitanje razgraničenja između Hrvatske i BiH bošnjački političari aktualizirali su u kontekstu nadolazeće predizborne kampanje, a u povodu izgradnje Pelješkog mosta. Kako sada stoje stvari, most će biti izgrađen neovisno o ne baš dobronamjernim najavama iz BiH. Ali problem razgraničenja ostat će i trebat će ga riješiti prije ili kasnije. Zbog toga je dobro upoznati se s razlozima za i protiv ratifikacije dogovora Tuđman-Izetbegović.
Glavni nedostaci dogovora Tuđman-Izetbegović
Predlagatelji Zakona o potvrđivanju Ugovora o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pozivali su se na rezultate rada Međudržavnog diplomatskog povjerenstva za identifikaciju, označavanje i održavanje granice između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Povjerenstvo su činili stručnjaci ovlašteni od strane vlasti obiju država i, nakon što su obavili povjereni im posao, političari bi trebali postignuti dogovor provesti u djelo. Elaborat o graničnim crtama na moru izradio je Hrvatski hidrografski institut iz Splita pa je i ta činjenica spominjana kao argument o stručno obavljenom poslu.
Glavni prigovor kritičara tog sporazuma na hrvatskoj strani svodi se na to da se njime odstupilo od onoga što je odredila Badinterova komisija, a to je da dotadašnje administrativne granice između jugoslavenskih republika postaju granice između država. Ustupanjem BiH naizgled beznačajnih dijelova kopna promijenjene su i granice na moru. Rezultat je taj da se Hrvatska odrekla 10 hektara kopna i 10 km2 mora. Ugovorom Tuđman-Izetbegović od 30. srpnja 1999. godine, koji se primjenjuje od dana potpisivanja, nisu utvrđene avnojevske granice između Hrvatske i BiH nego je granica promijenjena na štetu Hrvatske, tvrde kritičari. Kako je Ustavom određeno da odluke o promjeni granica može donositi samo Hrvatski Sabor, primjena tog sporazuma je protuustavna.
Falsificirani geodetski elaborat
Daljnji argument kritičara je taj da je bosanska strana tijekom pregovora podastrla falsificirani geodetski elaborat o razgraničenju u području Neuma koji je 1974. godine izradio sarajevski geodet Radovan Vuletić. Bosanska strana je taj elaborat predložila, a hrvatska strana, točnije Ured predsjednika, ga je 1999. godine prihvatila kao osnovu za iscrtavanje novih granica predstavljajući ih kao da su to granice dogovorene 1974. godine. Ali u izradi tog elaborata 1974. godine nije sudjelovao nitko s hrvatske strane, a nadležna tijela ni Hrvatske ni BiH ga nikad nisu verificirala.
Jedan od članova hrvatskog dijela povjerenstva ispričao je kako su bosanski kolege reagirali na primjedbu da su vrh poluotoka Klek i dva otočića uvijek pripadali Hrvatskoj. Oni su odgovorili da im je to dobro poznato, ali da su s tim Vuletićevim elaboratom pokušali po sistemu ako-prođe-prođe i da su ovaj put uspjeli. I tadašnji ravnatelj Hrvatskog hidrografskog instituta izjavio je 2012. godine da HHI nije granice iscrtavao temeljem primjene odredbi Konvencije o pravu mora, nego temeljem zahtjeva iz Ureda predsjednika Tuđmana.
Bosanski pritisak je slabiji od onog slovenskog
Prema tome, tvrde kritičari, nije struka samostalno odredila kakve bi trebale biti granice i na osnovi toga predložila rješenje politici, nego je s najviše političke instancije struci poslana direktiva o tome kakvo rješenje treba biti. Argumenti protiv ratifikacije Ugovora o državnoj granici izneseni su u knjizi Prijevara ili zabluda? koju su 2012. godine u Dubrovniku objavili Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić.
Zasad se čini da posljedice eventualnog daljnjeg pritiska iz BiH u vezi s reguliranjem graničnog problema ni po čemu ne bi mogle biti usporedive s onim do čega je doveo pritisak iz Slovenije u kontekstu pregovora o granici na moru. To treba iskoristiti za to da se, bez imperativa poštivanja kratkih rokova, sine ira et studio još jedanput raspravi o svemu što je za taj problem relevantno. Ono što je poznato o načinu kojim se došlo do sporazuma Tuđman-Izetbegović očito pokazuje da treba još jedanput raspraviti i o odnosu politike i struke. Moja preporuka i političarima i stručnjacima bila bi: držite se rješenja Badinterove komisije.