Mrtvi su Hitler i Pavelić, Staljin i Tito, ali totalitarizam u Hrvatskoj još uvijek je živ

Društvo nije čisto od totalitarnog razmišljanja, nemojmo se oko toga previše uznositi

Ivan Turudić, dugogodišnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, izjavio je 2015. godine da zatvorom od tri do pet godina treba kažnjavati sve koji kažu da je Domovinski rat bio građanski ili da je akcija Oluja bila etničko čišćenje. Umjesto da ga Državno sudbeno vijeće odmah smijeni, 2017. ga biraju ponovno. Budući da ja mislim kako je Domovinski rat bio i građanski - i građanski – dobro da Turudićeve ideje nisu ušle u Kazneni zakon. Inače bih se, majci, gadno provela.

Andrej Plenković jučer je bio na Golom otoku. Znamo što je bio Goli otok, a predsjednik Vlade odlučio je da će, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, baš tamo položiti vijence na spomen deportiranima bez suda, zlostavljanima i ubijenima.

Nakon što se Tito 1948. definitivno razišao sa Staljinom i Informbiroom, na surovi kamenjar Golog otoka i susjednog Svetog Grgura dopremani su na robiju muškarci i žene iz svih republika tadašnje Jugoslavije. Neki su završili u logoru jer su i dalje bili na strani Staljina, a mnogi drugi jer se u tom preokretu naprosto nisu snašli pa su negdje nešto krivo rekli.

Zašto je Mate završio na Golom otoku?

Teta mi je pričala da je na Golom po kratkom postupku završio neki njihov sumještanin Mate, koji nije bio osobito bistar i nije imao pojma ni o čemu, ali je na nekom partijskom sastanku ustao da pita kako to da naš drug Staljin sad odjednom ne valja, a do jučer ste se svi u njega kleli.

Do 1956. godine, kada su informbiroovci rehabilitirani i otpušteni slijedom Titove pomirbe sa Staljinovim nasljednikom Hruščovom, na Golom i Grguru robijalo je u strašnim uvjetima nešto više od 16.000 osoba, uglavnom članova Komunističke partije. Tako kaže kartoteka Udbe koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Hrvata je bilo 16 posto, Srba 44 posto, Crnogoraca 21,5 posto i tako redom.

Više od 400 zatvorenika tamo je i skončalo. Moja majka bacila je u to doba knjižicu SK na pod pred nekim partijskim službenikom, zgađena što su neki njeni studentski kolege deportirani na Goli otok, i otad je ostala sumnjičava i ironična prema idealima komunizma. Taj je, srećom, nije prijavio.

”Takva su bila vremena”

Nakon sredine pedesetih, Goli otok prešao je u nadležnost kaznenog sustava SR Hrvatske kao najteži zatvor za kriminalce i maloljetne delinkvente, ali sve do zatvaranja 1988. godine, tamo su izdržavali kazne i politički zatvorenici. Oko dvije godine prije zatvaranja, kolega novinar Slavko Ćuruvija, koga su 1999. likvidirale Miloševićeve tajne službe, i ja dobili smo dozvolu nadležnog glavešine tadašnjeg SUP-a Hrvatske da za reportažu u nastavcima dođemo na Goli otok i razgovaramo s političkim osuđenicima. Nasamo.

Bilo je to iskustvo koje se ne zaboravlja. Za pratnju su nam dali visokog oficira Udbe koji se, zajedno s glavešinom iz SUP-a, s dolaskom Tuđmana prometnuo u najboljeg hrvatskog domoljuba u galaksiji, neka im imena za povjesničare.

Kad se takve epizode zatvore i prođu, ljudi obično kažu: takva su bila vremena. Više ”takvih vremena” s kojima se ne možeš ponositi pregazilo je Hrvatsku u prošlosti i zato je ovogodišnji Plenkovićev vijenac na Golom otoku legao na ispravno mjesto. Neki se sada tome neumjesno rugaju ističući da je premijer na Golom otoku odao počast staljinistima, zadrtijim totalitaristima od najzadrtijih. No da barem promisle što su onaj siroti Mate i još gomile takvih nesretnika imali sa staljinizmom?

Totalitarni mozgovi su tu, među nama

Danas nam se čini da smo se zauvijek izvukli iz crnih vrtloga jer živimo u ustavnoj demokraciji. No to što su Hitler i Pavelić, Staljin i Tito odavna mrtvi, ne znači, na žalost, da smo se totalitarizama otresli kao što se nekom efikasnom kemikalijom možeš s vremenom otresti najezde stršljenova.

Totalitarni i autokratski mozgovi i danas kljuju i razmeću se po javnom prostoru pa i po regularnoj politici, a njihovi zagovornici još se pritom predstavljaju kao veliki demokrati. Pa još nedavno, prethodni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko grozio se neistomišljenicima da će uspostaviti poredak u kome – samo izvolite – govorite što mislite u svoja četiri zida, ali javno imate recitirati samo ono što je dopušteno.

Ivan Turudić, jedan od najmoćnijih sudaca i dugogodišnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, izjavio je 2015. godine da zatvorom od tri do pet godina treba kažnjavati sve koji kažu da je Domovinski rat bio građanski, a akcija Oluja etničko čišćenje. Umjesto da ga Državno sudbeno vijeće odmah smijeni s položaja, 2017. ga ponovno biraju za čelnika Županijskog suda. Budući da ja mislim kako je Domovinski rat bio i građanski – i građanski – za mene je povoljno što Turudićeve ideje nisu ušle u Kazneni zakon. Inače bih se, majci, gadno provela.

Daleko smo još

Ovih dana jedan naš sramotni pripadnik hrvatskog nacionalnog korpusa napisao je na društvenim mrežama kako sada, u koroni, svakako ”nema namjeru žrtvovati svoj komoditet da bi nečije dijete koje boluje od leukemije živjelo dva mjeseca dulje”. Neki tikvani javno se zaklinju na vjernost ustaštvu i NDH. Pojedini hrvatski vjerski autoriteti guraju žene u kategoriju ”drugotnih” smatrajući da muškarcima pripada elitni položaj bramana, a ženama mjesto šudri.

Mostov Nino Raspudić propagira da se ni silovanim ženama ne smije odobriti abortus, a neke stranke iz pokreta Miroslava Škore zagovaraju da se Hrvatska definira isključivo kao država Hrvata. S mjesta zamjenika predsjednika vladajućeg HDZ-a i uz to potpredsjednika Sabora, Milijan Vaso Brkić poručivao je hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti da se slobodno isele negdje drugo ako im se čini da u Hrvatskoj nisu punopravni. Neki momak romske nacionalnosti iz Međimurja ispričao je danas u Večernjem listu da su mu kredit u banci dali tek iz trećeg pokušaja – kad je prezime promijenio u hrvatsko.

Društvo, dakle, nije čisto od totalitarnog razmišljanja, nemojmo se oko toga previše uznositi. Kad jednom prestane biti važno tko si, kako se zoveš, tko su ti mater i otac, kad više nijedna politička snaga ne bude ni pomišljala da će začepiti usta svima ostalima i kad se bude moglo slobodno zastupati stavove koji ne omalovažavaju druge – tek to će biti posao. Od toga smo još jako daleko.