Strašan put kroz polja, njive i kukuruze

“To s konvojima, duga je priča. Transportirali su nas kamionima. Ja sam dobro prošao, imao sam trenerku, ali oni koji su putovali samo u pidžamama, naprosto su promrzli. Doduše, na podu kamiona bilo je stiropora, ali manjkalo je pokrivača. Od Vukovara smo prošli prema Lušcu, zatim kroz kukuruze do Bogdanovaca. Stotinjak metara nadomak tog sela, posljednji kamion iz kolone nagazio je na minu, dvije su medicinske sestre ranjene, a vozač lakše ozlijeđen. Stajali smo ondje sat vremena. Vojska nas je tada vratila kroz njive, prema Petrovcima. Tamo opet čekanje sat vremena. Zatim prema Oroliku, pa na Jankovce. U Šid smo stigli kad se već posve smračilo, iza pet popodne. Zatim na autoput, pa do Đakova. Ovamo smo stigli debelo iza ponoći. Ali taj put kroz polja, njive, kukuruze, to je bilo nešto strašno”.

“U vukovarskom Medicinskom centru”, nastavlja Moric, “stanje je bilo dramatično. Mnogo, mnogo ranjenika, a malo mjesta. Svi smo bili smješteni u podrumu, jer se od silnog, neprekidnog bombardiranja ostali prostor nije mogao koristiti. Nešto ranjenika bilo je u prizemlju, na koliko-toliko sigurnom”

“Hrana? Za doručak rekao sam: dvopek i čaj. Za ručak riža ili grah. Za večeru paprikaš. U Medicinskom centru ležao sam 13 dana. Medicinsko osoblje dalo je sve od sebe. Ranjen sam u stomak, rebra, rame, ruku. Granata je eksplodirala u mojoj neposrednoj blizini”.

“Ti borci s druge strane velike su kukavice”

“Djecu sam još ranije poslao šurjaku u Doboj. I supruga je s njima. Meni je tako bilo lakše, jer znam kako je onima koji su ostali u Vukovaru, u skloništima. Iz skloništa se uopće ne smije. Čim bombardiranje nakratko prestane, neki odmah promole glave i tako strada najviše ljudi. Snabdijevanje nikako. Ono što je bilo u Vukovaru, bilo je. Više od mjesec dana u grad nikakve hrane nije stiglo. Ali je malo vremena i volje da se uopće nešto pojede”.

“Nešto zanimljivo iz borbe? Ti borci s druge strane velike su kukavice. Kad je bio jedan žešći napad na punkt kojeg sam branio, krenuli su s četiri tenka i dva transportera da se probiju. Kad smo uništili dva tenka, pješadija je stala. Malo smo zapucali tromblonima, ručnim bacačima. Pobjegli su, za deset minuta sve je bilo riješeno.”

Sestre poslužuju doručak. Već su upoznale svakog ranjenika i šale se s njima. Dvojica, na krevetu do prozora kažu mi: “Odite do Željka, on je ‘ustaša’, hosovac, pravaš.”

“Nemaju određeni cilj u gradu, cilj je samo Vukovar”

Željku Soldi su tek 24 godine. Iz Kutine je, po zanimanju elektrotehničar. Na ono “ustaša” samo se dobrodušno nasmijao. Kaže: “Najteže su nas tukli iz Bačke, s lijeve strane Dunava. Tamo su stacionirani njihovi tenkovi, višecijevni raketni bacači, “ognjevi”… kad te stane tući, strahota. Nemaju određeni cilj u gradu, cilj je samo Vukovar. Svaka granata je pogodak.”

“Moj položaj bio je na Petrovoj gori, dijelu u neposrednoj blizini vojarne. Prema pričanju ljudi iz Vukovara, tu su uglavnom Kordunaši. Krvoločni su, služe se najpodmuklijim metodama ratovanja. Na tom sam položaju i ja ranjen. Pogodili su me u lijevu nogu, dobio sam prostrijel kroz ruku, trbuh i butinu. Napali su nas tenkom, probili su liniju koju smo držali. Ja sam nišandžija na ručnom bacaču. Uspio sam zaustaviti tenk, pogodivši ga u gusjenice.”

“Htjeli smo se zatim povući nešto niže, ali je bilo dosta neprilika; po skloništima bili su civili koje nismo htjeli ostaviti. Svi su bili uplašeni, znali su da ukoliko padnu četnicima u ruke odmazda će biti strahovita. Oni na Petrovoj gori drže 350 ljudi koji im služe kao živi štit. Jedan moj prijatelj uspio se povući i pretrčati cestu, da bi nas zaštitio. Kad sam i ja pokušao pretrčati taj put, pogodili su me u nogu, vukao sam se kroz granje 200-300 metara, a kada sam pokušao prepuzati cestu, ponovno me pogodio u ruku i trbuh. Tri sam metka dobio”, priča Željko Soldo.

“Masa ljudi je u Vukovaru žrtvovana”

O motivima zašto je iz Kutine došao na vukovarski front kaže: “Glavni motiv bio je revolt, a osnovni da branim Hrvatsku. Stranka prava poslala nas je da idemo u Vukovar. U Kutini sam se osjećao beskorisno. Vjerovao sam da negdje nekome mogu pomoći. Koliko sam mogao, pomogao sam. Ali dosta toga u organizaciji škripi. Postoji mnogo kvalitetnih ljudi, koji nisu objedinjeni u jedinstvenom sistemu obrane. Ima dosta propusta i bojim se da neki ljudi na tom krvavom vukovarskom egzodusu prave političku karijeru. Uvjeren sam u to. Masa ljudi je u Vukovaru žrtvovana. Grad je u teškom stanju. Po skloništima ljudi nemaju hrane. Među djecom vlada epidemija šarlaha.”

“Ali motiv postoji, motiv je obrana. To i onima koji su i psihički već pri kraju pomaže da izdrže. Ali ljude se ondje bore već pet, šest mjeseci. Svaki dan gledaju smrt, stradale prijatelje, drugove, ranjene, raskomadane… To je pakao kojeg čovjek riječima teško može opisati.”

“Što sam najteže doživio u Vukovaru? Pa, blokadu. Kada sam bio ranjen, sama ta spoznaja… Onu noć kad je bilo najteže, kada su napadali sa svih strana, kada smo očekivali da će se probiti u grad. To mi je bilo najteže. Jer, da su ušli u grad, bila bi to strahovita odmazda. Pokolj, živi pokolj. Oni bi se svetili. Oni tamo imaju strahovite gubitke.”

Stjepan se borio sve dok nije bio ranjen

Stjepan Čučić upravo u vrijeme razgovora dobio je posjetu. Stigao je dvoipogodišnji sin Sandro i Stjepanova supruga. Oni su prije dva i pol mjeseca napustili Vukovar. Toliko se dugo nisu ni vidjeli. “Ako treba, Vukovar se može braniti još pet godina”, priča Stjepan. Trideset i dvije su mu godine, prije rata radio je u Sekretarijatu za narodnu obranu. Među prvima je uzeo pušku u ruku da brani grad u kojem je rođen. Borio se sve dok nije bio ranjen.

Sada govori: “A to što se Zagreb ili Vinkovci ponašaju tako… Možda su više krivi Vinkovci. Zagreb možda nije bio toliko umiješan u sve te igre koliko Vinkovci, taj Zovak… (predsjednik Skupštine općine Vinkovci, op.a.). Naš zapovjednik obrane Vukovara stjecajem okolnosti došao je do podataka o oružju i ljudstvu. Kamo sreće da je ranije do toga došao. Ne bi palo ni jedno vinkovačko selo. Vinkovci su imali jedne Mirkovce, i njima Mirkovci naprave problem. Jedan Cerić koji se busao u prsa, a kad se pojavio prvi tenk, svi su utekli iz sela.”

Tko je krtica?

“Vaši suborci spominju nekakvu “krticu”. Kažu da vi o tome dosta znadete. Tko je on”, pitam. “‘Krtica”‘ To vam je lopov, prevarant, dezerter. Navodno da je on u Vukovaru uništavao nekakve tenkove. On jeste pravio društvo jednom borcu, “Legija” smo ga zvali, poginuo je. Bio je to heroj koji je u Vukovaru napravio strašnog posla. Zahvaljujući njemu, ‘Krtica’ je iza njegovih leđa išao u akcije. Znam ga osobno, iz mjesne zajednice, znam kad je krao cipele iz kamiona koji je naletio na minu. Jednostavno je nestao i pojavio se u Zagrebu kao neki heroj. Tenkovi su prešli preko njegovih mina. Nisu eksplodirale…”

– Školske, bez upaljača?

“Ha! To je Saša R. Sad je u Zagrebu, a nije imao dozvolu da tamo ode. Nitko iz Vukovara nije znao da on ide u Zagreb. Mi ne znamo kako se on pojavio kod Tuđmana. Ipak je on vojnik, a gdje je sada? Nama tenkovi probili… Kako jedan takav magarac da se nađe, da se rukuje i s predsjednikom Republike i da se slika!”

Rezervisti iz Srbije bili su sirotinja

– Kako na vukovarskom bojištu armija surađuje s četnicima?

“Ti dečki koji su u vojsci, oni nisu problem. Samo čekaju da im istekne vojni rok. Boli ih briga i za Srbiju i za Hrvatsku. To su dečkići od dvadesetak godina koji ne samo da nisu upućeni u sve što se događa, nego ih to ni ne zanima. Bitno im je da svoj rok odsluže. A ti kojekakvi rezervisti što su dovedeni iz Srbije, to je sirotinja. Stjecajem okolnosti sjedio sam sam u kabini kad su nas prevozili iz Vukovara. Bacio sam im dvije kutije cigareta, potukli su se. Četnici su priča za sebe.”

“Ja sam bio zapovjednik dijela grada od Sajmišta do Petrove gore, gdje je bilo najviše vruće. Nas Vukovaraca što ima, svi se međusobno poznajemo. Prijatelji s kojima sam trideset godina rastao, odrastao, zajedno išao u školu, nogomet igrao, prijateljevao i mislio da su mi prijatelji. Oni danas pucaju na mene. Zašto? Zato što su izgubili strašne privilegije. Oni su bili zaštićeni k’o medvjedi. Ti Kordunaši, naši domaći. Oni su glavno zlo u Vukovaru.”

Vukovar brani sirotinja

“Tko zapravo brani Vukovar?”

“Vukovar brani sirotinja. Oni koji nisu imali kamo otići i oni koji nisu imali novaca. Bore se za Hrvatsku. Koji je moj motiv? Ostao sam bez kuće, ostao sam bez roditelja, oca su mi ubili na pragu, za majku ne znam gdje je. Ženinu su majku ubili. Očeva je kuća srušena, od mlađeg brata također. Starijem bratu razrušen je stan. Kuća ženinih roditelja je razrušena. Ostao sam bez svega što sam imao. I koji je sad moj motiv. Samo Hrvatska.”

“Dok sam imao oružje u ruci nisam se bojao”

Željko Grizelj rođeni je Splićanin, posljednjih godina živi u Dubrovniku. Nekako je potišten. Ništa ne zna o svojoj djevojci, u Dubrovniku, o roditeljima u okolici Imotskog. Dvadeset i jedna mu je godina, a misli, kaže, da je proživio već dvostruko.

“Bio sam u Dubrovniku u policiji. Prijavio sam se u Gardu, bio neko vrijeme u Zagrebu na obuci. Na prvi zadatak išao sam u Vukovar, bio ondje mjesec dana. Zatim šest dana u Petrinji i sada opet u Vukovaru. Ukupno sam u Vukovaru proveo četiri mjeseca. Živa je glava ostala, ali ranjen sam u butinu i stomak. Sad je bolje. Kad sam bio ranjen zapao sam u psihičku krizu. Dok sam imao oružje u ruci nisam se bojao. Ali kad su nas u bolnici počeli bombardirati, uhvatila me kriza. Da izgubim glavu na fronti nije problem, ali u bolnici, nemoćan, bez oružja, toga sam se bojao”.

Približava se vrijeme ručku. Ljubazne medicinske sestre diskretno daju do znanja da priču valja završiti. Vukovarski ratnici imaju pravo na odmor. To je najmanje što im možemo omogućiti.

studeni, 1991.