Nekad je nužno odabrati stranu

Na današnji dan prije 30 godina ubijen je Siniša Glavašević. Sin Bojan posvetio mu je dirljivu objavu

Zastupnik Bojan Glavašević danas se prisjetio svog oca heroja

Bojan Glavašević
FOTO: Vjekoslav Skledar

Na današnji dan prije 30 godina ubijen je hrvatski novinar Siniša Glavašević, samo dva tjedna nakon svog 31. rođendana. Rođeni Vukovarac, Glavašević je tijekom Domovinskog rata radio na Radio Vukovaru kao urednik i ratni izvjestitelj. Svakoga dana izvještavao je o situaciji u tom gradu, a nakon pada Vukovara, 19. studenog 1991. godine, odveden je iz vukovarske bolnice nakon čega mu se gubi svaki trag. Kasnije je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenog 1991. godine. Ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.

Svoje posljednje izvješće Glavašević je poslao 18. studenog 1991. godine. “Nema razloga za čekanje s evakuacijom, jer su u Vukovaru ostali samo civili po skloništima, za Kroniku dana javlja Siniša Glavašević”, rekao je na početku svog zadnjeg izvješća. Danas, na 30. godišnjicu očeve smrti, saborski zastupnik Bojan Glavašević mu je posvetio dirljivu objavu na Facebooku, naslovljenu “Priča o herojima”.

Pjesma “Tre madri” Fabrizia de Andrea

“Kako se postaje herojem? Kakve su to okolnosti koje jednog običnog, svakodnevnog čovjeka – nečijeg oca, supruga, sina, kolegu s posla, prijatelja – transformiraju u heroja, biće veće od života, zauvijek uklesano u sjećanje ljudi? Što herojstvo znači za one koji su još do jučer bili okupani toplinom njihove ljudskosti, njihovim svakodnevnim vrlinama i manama, koji su brisali njihove suze u teškim trenutcima i dijelili s njima osmijehe u trenutcima sreće?”, piše Glavašević na početku.

Potom piše kako mu je prijatelj Luigi prije 20 godina pustio pjesmu “Tre madri” Fabrizia de Andrea, kojeg Glavašević opisuje kao Arsena Dedića iz Genove u Italiji. Riječ je o pjesmi u kojoj majke trojice pribijenih na križ, Isusa i dvojice lopova, oplakuju svoje sinove.

“Majke dvojice razbojnika prigovaraju Mariji da prejako plače za Isusom, jer zna da će za tri dana uskrsnuti i vratiti se u život, dok je za njihove sinove smrt konačna. De Andre tada Mariji, doista predivnim i teško prevedivim pjesničkim jezikom, u usta stavlja riječi kojima ocrtava Isusa kao sina koji je oduzet majci, koja gleda kako se život iz sata u sat gasi u očima djeteta koje je nosila u utrobi, i koje za nju nije nešto božansko zato što je sin Božji, nego milošću majčinske ljubavi, zato što je to njezino dijete. Marija tada izgovara nešto blasfemično:

‘Non fossi stato figlio di Dio
T’avrei ancora per figlio mio’
‘Da nisi bio sin Božji, još uvijek bih te imala za svog sina'”, piše Glavašević.

Kada pomisli na heroje, prvo misli na de Andreovu Mariju

Glavašević piše kako bi svaki puta kada bi ga netko pitao što to znači biti dijete heroja, pomislio na de Andreovu Mariju, budući da u njezinim riječima pronalazi isti osjećaj koji ima kada pomisli na svog vlastitog oca heroja i kojeg susreće kod svih onih koji su ga poznavali.

“Kod njegovih prijatelja, kojima nedostaje njegov britki smisao za humor, pijanstva u kojima bi se popeo na stol i recitirao Jesenjina, druženja na kojima je svirao harmoniku, iako je nikada nije učio svirati u glazbenoj školi. Kod nas, njegove obitelji, kojima nedostaje kao otac, ili kao suprug, ili kao sin. Ili kao djed”, piše Glavašević.

Okrutnom naziva ironijom života da herojima postaju oni ljudi koje se najviše voli upravo zbog njihove ljudskosti, , zbog ljudskih vrlina koje su zasjale u onim vremenima i događajima u kojima su najgore ljudske mane najviše dominirale svojim mrakom. “Cijena transformacije u heroje je smrt, dakako”, piše.

Herojima postaju ljudi koji su suočeni s najgorim od čovječanstva

“Herojstvo nije nešto što se bira. To je nešto što se događa najboljim ljudima kad su suočeni s najgorim što čovječanstvo ima za ponuditi, baš zato što su oni potpuna suprotnost tome, utjelovljena u običnim, svakodnevnim ljudima. Herojstvo je nešto što pripada onom svijetu, a u ovome ostavlja samo sjenu, trag slave koja ne umire”, piše Glavašević.

Ipak, Glavašević piše kako se unatoč obećanju neumiruće slave svakom heroju prije ili poslije dogodi da padne u zaborav, koliko god je velik trud učinjen da se to ne dogodi. “U najboljem slučaju, heroji postanu dio nekog mita, i onda se pitamo je li, na primjer, prije nekoliko tisuća godina nekakav Hektor doista umro pod zidinama Troje, braneći svoju obitelj i svoj grad, ili je u pitanju samo domišljata priča nekog pjesnika-lutalice.”

“Mnogo češće, međutim, heroji i njihova slava ne prežive milenije, nego naprosto ispadnu iz mode. Ili se društvene okolnosti promijene, pa njihova simbolika, ono za što su se borili, prestanu biti poželjni. Ili naprosto, jer je ljudska narav takva da uvijek žudi za novim herojima, budu, riječima mog tate, ‘dobronamjerno zaboravljeni’ i zamijenjeni novim herojima”, piše Glavašević.

Mijenjao bi herojstvo svog oca za jedan selfie s njim

Glavašević priznaje i da bi herojstvo svog oca, koje mu je kao i, piše, svim herojima ikada nametnuto vihorom rata ili druge velike tragedije, bez razmišljanja mijenjao za nimalo herojsku svakodnevicu.

“Mijenjao bih njegovo herojstvo za sliku, nekakav glupi selfie, s njim na dan kad sam se ženio. Mijenjao bih njegovo herojstvo za priliku da ga gledam dok prvi put u ruke uzima svoju unučad, mog sina i moju kćer, i da ih ima priliku gledati dok odrastaju, uopće za priliku da im bude djed i da ga imaju uz sebe. Mijenjao bih njegovo herojstvo za sve suze moje mame i moje bake, u godinama u kojima je njegovo herojstvo bilo živo, a mi smo tražili njegove posmrtne ostatke. Mijenjao bih, bez trenutka razmišljanja, njegovo herojstvo za priliku za još jedan jedini razgovor s njim”, piše Glavašević.

Na kraju piše kako ne zna koliko dugo će živjeti Siniša-heroj. “Iskreno da vam kažem, to je u potpunosti izvan moje moći, i nije mi osobito važno. Važno mi je što jedan mali dio Siniše-čovjeka još uvijek živi u uspomenama onih koji su ga poznavali, koji su ga voljeli i koje je on volio. Dio Siniše-čovjeka živi i u njegovim pričama. Te komadiće njegove ljudskosti čuvam kao najveće blago, i njih mogu s ponosom predati u naslijeđe svojoj djeci. Znam da bi to i njemu bilo najvažnije. Jer prvo je bio čovjek, a tek onda heroj. Zapravo, baš zbog toga”, zaključuje Bojan Glavašević na kraju svog statusa.

Priča o herojimaKako se postaje herojem? Kakve su to okolnosti koje jednog običnog, svakodnevnog čovjeka – nečijeg…

Posted by Bojan Glavašević on Friday, November 19, 2021