Na hrvatskoj političkoj sceni trenutno postoje točno tri lijeve, ili lijevoliberalne stranke nacionalnih ambicija. Riječ je o SDP-u, Glasu i Radničkoj fronti. SDP automatizmom održava rejting od dvadesetak posto, ali je poslije odlaska Zorana Milanovića postao ne samo posve neutjecajan, nego, što je jednako loše, i predmet masovnog ismijavanja. Glas Anke Mrak Taritaš, kao frakcionaška stranka, vjerojatno nema nikakvu osobitu perspektivu: sve su frakcionaške stranke u Hrvatskoj neizbježno propadale.
Radnička fronta, pak, svojim je ideološkim radikalizmom osuđena na trajnu marginalizaciju: u današnje vrijeme radikalne desne stranke imaju šanse osvojiti mainstream. Radikalne lijeve stranke, i u Hrvatskoj i u većem dijelu Europe, pripadaju davnoj prošlosti. Konvencionalne stranke, koje su ranijih godina sudjelovale u formiranju lijevo liberalne vlasti, u međuvremenu su gromoglasno dokazale kako je klijentelizam, kao metoda političkog opstanka, jedino što ih zaista zanima.
To podjednako vrijedi za HNS i za HSLS, ali i za IDS, kojem je jedini strateški interes da zauvijek vlada Istrom, ne zato da bi čuvao navodnu ili stvarnu istarsku samobitnost, nego zato da bi kontrolirao sve veće istarske ekonomske resurse. Kad je, pak, riječ o prosvjednim strankama, Orah je propao u roku od godinu dana, što je valjalo očekivati i s obzirom na njegovu predsjednicu, potpuno netalentiranu za politiku i javno komuniciranje, dok je Živi zid zapravo populistička nacionalistička organizacija, koja se zbog borbe protiv deložacija i ovrha može činiti privlačnom dijelu lijevo orijentiranih birača. No, po svom ideološkom DNA, Živi zid je,definitivno, anarhistička, socijalno osjetljiva verzija autentičnog, žestokog hrvatskog HDZ-a.
Vrijednosti za koje bi se trebali zalagati liberalna ljevica
Ljevice, dakle, u hrvatskom stranačkom životu nema, osim SDP-a, koji, ovakav kakav jest, još neko vrijeme neće moći postati ozbiljna stranka. SDP je, naravno, dovoljno snažan brand, da bi okupljao respektabilan broj birača, ali ipak nedovoljno snažan, da bi samo na temelju branda mogao napraviti iskorak prema realnom političkom utjecaju. S druge strane, čini se da lijevo liberalnih birača itekako ima.
Promatrajući rasprave na društvenim mrežama, stječe se dojam kako je Hrvatska prepuna ljutih lijevih liberala, koji samo čekaju pravi trenutak i povod da stanu na put konzervativnoj revoluciji, koja se katkad gromoglasno, kao u Karamarkovo vrijeme, a katkad puzajući i pritajeno, kao u Plenkovićevoj eri, pokušava uvući u što više segmentata hrvatskog društva i države. Riječ je, međutim, o Facebook biračima, koji nisu spremni na bilo kakvu političku akciju, pa nisu bili kadri čak ni dovoljno energično i uporno podržati kurikularnu reformu, kao zajedničku točku okupljanja.
Ti birači, još gore, nisu bili kadri prepoznati da je Zoran Milanović, koliko god im bio osobno antipatičan, neusporedivo bolja opcija od Andreja Plenkovića. Jer da jesu, izašli bi 2016. na parlamentarne izbore te onemogućili HDZ-ovu pobjedu i kasniji raspad vodstva SDP-a. Uz razumijevanje za antipatije Facebook birača prema gospodinu Milanoviću, valja podsjetiti da je od njegova odlaska s vlasti Hrvatska značajno nazadovala na svim važnim međunarodnim ljestvicama demokracije, ljudskih prava i slobode tiska. A za te bi se vrijednosti valjda trebali zalagati glasači liberalne ljevice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlozi entropije, ipak su specifične, lokalne naravi
No, njima je sve to, očigledno u jednom trenutku postalo nevažno, pa je tako, eto sada politički program HRT-a gotovo jednako loš kao u Tuđmanova vremena, pa imamo policiju koja nije kadra ni hrabra objaviti sve podatke o smrti šestogodišnje izbjegličke djevojčice na hrvatskoj granici (za razliku od policije iz vremena prošle SDP-ove Vlade, koja je uspješno organizirala prihvat i transport stotina tisuća izbjeglica), i Katoličku crkvu koja iz dana u dan tvrdi kako je ugrožena, premda u stvarnosti nikada u ovih 28 godina nije imala veći društveni utjecaj, jer se njena specifična agenda, od obrazovnih pitanja do pobačaja, s vremenom pretvara u agendu političkog mainstreama. I nitko to ne zaustavlja.
Na prvi pogled, slom liberalne ljevice u Hrvatskoj poklopio se sa slomom liberalne ljevice i socijaldemokracije u Europi. Socijaldemokrati jesu danas ušli u njemačku Vladu, što je iznimno dobro za cijelu Europu, ali oni nisu postali dio Velike koalicije zahvaljujući dobrim izbornim rezultatima, nego zato što je Angela Merkel dovoljno odgovorna državnica da je kadra učiniti baš sve kako bi spriječila daljnji rast populističke desnice. Populistička, nekonvencionalna, prosvjedna i profašistička desnica glavni je razlog pada socijaldemokracije u Europi: Politico je na temelju socijaldemokratskih poraza u Nizozemskoj, Austriji i Češkoj ovih dana proglasio smrt europske socijaldemokracije.
Posve je jasno da u populističkom okruženju socijaldemokracija nema puno šanse: ona je prirodno protupopulistička, jer se mora istodobno boriti protiv radikalne desnice, klasične konzervativne desnice, i radikalne ljevice. Tri tako različita protivnika vrlo je teško je pobijediti jednim, masovno prihvatljivim sloganom. A u doba kad cijelom zapadnom politikom, osim Skandinavije, vlada ekstremni populizam, konvencionalni socijaldemokratski pristup politici nema puno šanse. No, razlozi entropije lijevo liberalnih stranaka i birača u Hrvatskoj, ipak su specifične, lokalne naravi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema ozbiljnih stranaka, ni dovoljno zainteresiranih birača
Lijeve su stranke u Hrvatskoj oba puta preuzimale vlast poslije golemih razočarenja HDZ-om. Prvi put, 2000. godine, većina građana, glasujući za Račana i Budišu, osjećala je kako se rješava tereta Tuđmanove operetne i korumpirane diktature. Drugi put, 2011. godine, glasujući za Milanovića, građani su prosvjedovali protiv Sanaderova korupcionaštva. U oba ova slučaja, HDZ-ova biračka baza bila je znatno oslabljena, kako zbog dramatično negativnog imidža stranke, tako i zbog činjenice da Hrvatska demokratska zajednica na tim izborima nije imala konsolidirano vodstvo s autoritativnim liderom.
Na onim izborima, na kojima se HDZ natjecao u punoj, ili relativno punoj formi, on je uvijek na kraju pobjeđivao ili sudjelovao u podjeli vlasti, jer posjeduje najbrojnije biračko tijelo, koje se na državnim izborima širi sve do glasača krajnje desnice (koji glasuju za HDZ protiv svojih uvjerenja, zato što se boje SDP-a). Drugo, i poslije pobjede 2000. godine i nakon pobjede 2011.godine, lijevo liberalne Vlade nisu ispunile očekivanja velikog dijela svojih birača. U Hrvatskoj nije, odjednom, postalo bitno bolje.
Skupa s brojnim greškama, koje su te Vlade činile, njihovo se biračko tijelo počelo osipati, dok se HDZ-ovo konsolidiralo. Što je sve dovelo do sadašnjeg stanja koje karakterizira činjenica da na liberalnoj ljevici nema ni ozbiljnih političkih organizacija, ni dovoljno zainteresiranih birača, koji bi mogli pretendirati na državnu vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na Facebooku se čini da je Hrvatska puna ljutih lijevih liberala; no ljevica nema ni stranke ni dovoljno glasača
Specifični, lokalni razlozi zbog kojih je došlo do kraha ljevice u Hrvatskoj
Lijeve su stranke u Hrvatskoj oba puta preuzimale vlast poslije golemih razočarenja HDZ-om. Na onim izborima, na kojima se HDZ natjecao u punoj, ili relativno punoj formi, on je uvijek na kraju pobjeđivao ili sudjelovao u podjeli vlasti. Drugo, i poslije pobjede 2000. godine i nakon pobjede 2011. godine, lijevo liberalne Vlade nisu ispunile očekivanja velikog dijela svojih birača. Skupa s brojnim greškama, koje su te Vlade činile, njihovo se biračko tijelo počelo osipati, dok se HDZ-ovo konsolidiralo. Što je sve dovelo do sadašnjeg stanja.
Na hrvatskoj političkoj sceni trenutno postoje točno tri lijeve, ili lijevoliberalne stranke nacionalnih ambicija. Riječ je o SDP-u, Glasu i Radničkoj fronti. SDP automatizmom održava rejting od dvadesetak posto, ali je poslije odlaska Zorana Milanovića postao ne samo posve neutjecajan, nego, što je jednako loše, i predmet masovnog ismijavanja. Glas Anke Mrak Taritaš, kao frakcionaška stranka, vjerojatno nema nikakvu osobitu perspektivu: sve su frakcionaške stranke u Hrvatskoj neizbježno propadale.
Radnička fronta, pak, svojim je ideološkim radikalizmom osuđena na trajnu marginalizaciju: u današnje vrijeme radikalne desne stranke imaju šanse osvojiti mainstream. Radikalne lijeve stranke, i u Hrvatskoj i u većem dijelu Europe, pripadaju davnoj prošlosti. Konvencionalne stranke, koje su ranijih godina sudjelovale u formiranju lijevo liberalne vlasti, u međuvremenu su gromoglasno dokazale kako je klijentelizam, kao metoda političkog opstanka, jedino što ih zaista zanima.
To podjednako vrijedi za HNS i za HSLS, ali i za IDS, kojem je jedini strateški interes da zauvijek vlada Istrom, ne zato da bi čuvao navodnu ili stvarnu istarsku samobitnost, nego zato da bi kontrolirao sve veće istarske ekonomske resurse. Kad je, pak, riječ o prosvjednim strankama, Orah je propao u roku od godinu dana, što je valjalo očekivati i s obzirom na njegovu predsjednicu, potpuno netalentiranu za politiku i javno komuniciranje, dok je Živi zid zapravo populistička nacionalistička organizacija, koja se zbog borbe protiv deložacija i ovrha može činiti privlačnom dijelu lijevo orijentiranih birača. No, po svom ideološkom DNA, Živi zid je,definitivno, anarhistička, socijalno osjetljiva verzija autentičnog, žestokog hrvatskog HDZ-a.
Vrijednosti za koje bi se trebali zalagati liberalna ljevica
Ljevice, dakle, u hrvatskom stranačkom životu nema, osim SDP-a, koji, ovakav kakav jest, još neko vrijeme neće moći postati ozbiljna stranka. SDP je, naravno, dovoljno snažan brand, da bi okupljao respektabilan broj birača, ali ipak nedovoljno snažan, da bi samo na temelju branda mogao napraviti iskorak prema realnom političkom utjecaju. S druge strane, čini se da lijevo liberalnih birača itekako ima.
Promatrajući rasprave na društvenim mrežama, stječe se dojam kako je Hrvatska prepuna ljutih lijevih liberala, koji samo čekaju pravi trenutak i povod da stanu na put konzervativnoj revoluciji, koja se katkad gromoglasno, kao u Karamarkovo vrijeme, a katkad puzajući i pritajeno, kao u Plenkovićevoj eri, pokušava uvući u što više segmentata hrvatskog društva i države. Riječ je, međutim, o Facebook biračima, koji nisu spremni na bilo kakvu političku akciju, pa nisu bili kadri čak ni dovoljno energično i uporno podržati kurikularnu reformu, kao zajedničku točku okupljanja.
Ti birači, još gore, nisu bili kadri prepoznati da je Zoran Milanović, koliko god im bio osobno antipatičan, neusporedivo bolja opcija od Andreja Plenkovića. Jer da jesu, izašli bi 2016. na parlamentarne izbore te onemogućili HDZ-ovu pobjedu i kasniji raspad vodstva SDP-a. Uz razumijevanje za antipatije Facebook birača prema gospodinu Milanoviću, valja podsjetiti da je od njegova odlaska s vlasti Hrvatska značajno nazadovala na svim važnim međunarodnim ljestvicama demokracije, ljudskih prava i slobode tiska. A za te bi se vrijednosti valjda trebali zalagati glasači liberalne ljevice.
Razlozi entropije, ipak su specifične, lokalne naravi
No, njima je sve to, očigledno u jednom trenutku postalo nevažno, pa je tako, eto sada politički program HRT-a gotovo jednako loš kao u Tuđmanova vremena, pa imamo policiju koja nije kadra ni hrabra objaviti sve podatke o smrti šestogodišnje izbjegličke djevojčice na hrvatskoj granici (za razliku od policije iz vremena prošle SDP-ove Vlade, koja je uspješno organizirala prihvat i transport stotina tisuća izbjeglica), i Katoličku crkvu koja iz dana u dan tvrdi kako je ugrožena, premda u stvarnosti nikada u ovih 28 godina nije imala veći društveni utjecaj, jer se njena specifična agenda, od obrazovnih pitanja do pobačaja, s vremenom pretvara u agendu političkog mainstreama. I nitko to ne zaustavlja.
Na prvi pogled, slom liberalne ljevice u Hrvatskoj poklopio se sa slomom liberalne ljevice i socijaldemokracije u Europi. Socijaldemokrati jesu danas ušli u njemačku Vladu, što je iznimno dobro za cijelu Europu, ali oni nisu postali dio Velike koalicije zahvaljujući dobrim izbornim rezultatima, nego zato što je Angela Merkel dovoljno odgovorna državnica da je kadra učiniti baš sve kako bi spriječila daljnji rast populističke desnice. Populistička, nekonvencionalna, prosvjedna i profašistička desnica glavni je razlog pada socijaldemokracije u Europi: Politico je na temelju socijaldemokratskih poraza u Nizozemskoj, Austriji i Češkoj ovih dana proglasio smrt europske socijaldemokracije.
Posve je jasno da u populističkom okruženju socijaldemokracija nema puno šanse: ona je prirodno protupopulistička, jer se mora istodobno boriti protiv radikalne desnice, klasične konzervativne desnice, i radikalne ljevice. Tri tako različita protivnika vrlo je teško je pobijediti jednim, masovno prihvatljivim sloganom. A u doba kad cijelom zapadnom politikom, osim Skandinavije, vlada ekstremni populizam, konvencionalni socijaldemokratski pristup politici nema puno šanse. No, razlozi entropije lijevo liberalnih stranaka i birača u Hrvatskoj, ipak su specifične, lokalne naravi.
Nema ozbiljnih stranaka, ni dovoljno zainteresiranih birača
Lijeve su stranke u Hrvatskoj oba puta preuzimale vlast poslije golemih razočarenja HDZ-om. Prvi put, 2000. godine, većina građana, glasujući za Račana i Budišu, osjećala je kako se rješava tereta Tuđmanove operetne i korumpirane diktature. Drugi put, 2011. godine, glasujući za Milanovića, građani su prosvjedovali protiv Sanaderova korupcionaštva. U oba ova slučaja, HDZ-ova biračka baza bila je znatno oslabljena, kako zbog dramatično negativnog imidža stranke, tako i zbog činjenice da Hrvatska demokratska zajednica na tim izborima nije imala konsolidirano vodstvo s autoritativnim liderom.
Na onim izborima, na kojima se HDZ natjecao u punoj, ili relativno punoj formi, on je uvijek na kraju pobjeđivao ili sudjelovao u podjeli vlasti, jer posjeduje najbrojnije biračko tijelo, koje se na državnim izborima širi sve do glasača krajnje desnice (koji glasuju za HDZ protiv svojih uvjerenja, zato što se boje SDP-a). Drugo, i poslije pobjede 2000. godine i nakon pobjede 2011.godine, lijevo liberalne Vlade nisu ispunile očekivanja velikog dijela svojih birača. U Hrvatskoj nije, odjednom, postalo bitno bolje.
Skupa s brojnim greškama, koje su te Vlade činile, njihovo se biračko tijelo počelo osipati, dok se HDZ-ovo konsolidiralo. Što je sve dovelo do sadašnjeg stanja koje karakterizira činjenica da na liberalnoj ljevici nema ni ozbiljnih političkih organizacija, ni dovoljno zainteresiranih birača, koji bi mogli pretendirati na državnu vlast.