Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na ovim prostorima uznemirujuće malo ratnih zločinaca priznalo je krivnju. Razgovarali smo s nekima od njih

Telegramova dopisnica analizira fenomen priznavanja krivnje za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji

ZADNJA IZMJENA: sij 11, 2020

“Osim Milana Babića, ne znam ni za jedno iskreno pokajanje počinitelja ratnih zločina. A njemu su očigledno težina krivnje i izolacija koja je uslijedila kada se pokajao vodili do toga da je izvršio suicid”, kaže Vesna Teršelič, voditeljica Documente – centra za suočavanja s prošlošću iz Zagreba.

“Na nacionalnim sudovima gotovo da nema stvarnih pokajnika. Temeljem praćenja svjedočenja na Haškom tribunalu, može se zaključiti da je vrlo malo onih koji su se i tamo iskreno pokajali. Izdvajaju se Dragan Obrenović i Miroslav Bralo“, kaže Nataša Kandić, osnivačica beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

“Ne znam za pokajnike kojima bih vjerovao”, kaže Mirsad Tokača, direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacijskog centra.

‘Tko prizna krivnju je izdajnik’

Babić, Obrenović i Bralo su trojica od nekoliko desetaka osuđenih ratnih zločinaca iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su na suđenjima priznali svoju krivnju za zločine počinjene u ratu devedesetih. Puno je više onih koji su negirali odgovornost i krivnju za zločine koje su radili, koji su im dokazani i za koje su osuđeni. Neki od njih se tretiraju kao heroji u svojim zemljama.

“Tko prizna krivnju je izdajnik”, kaže Duško Tomić, sarajevski odvjetnik koji je branio optužene za ratne zločine. “Poticao sam svoje klijente da priznaju krivnju, ako je za to bilo osnove. Pogotovo one koji su imali djecu, da se ne bi teret prenosio na njih. No ovdje se djeca osuđenih ratnih zločinaca ponose svojim očevima”, rekao nam je Tomić.

Priznanja krivnje je bilo najviše na suđenjima za ratne zločine na Haškom tribunalu i na sudovima u Bosni i Hercegovini.

Neutralizacija priznanja krivnje

“Priznanja krivnje su iznimno moćan instrument u utvrđivanju istine, ali i mogućeg pomirenja. No, vrlo malo se zna i govori o tome jesu li ta priznanja imala utjecaja izvan sudnica. Ja bih rekao da su neutralizirana, nitko ne želi slušati o krivici pripadnika vlastitog naroda”, kaže nam Refik Hodžić, aktivist tranzicijske pravde i nekadašnji glasnogovornik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Haški suci su puno puta isticali utjecaj priznanja krivnje na pomirenje u zemljama koje su bile u ratu. No, s obzirom da su priznanja krivnje najčešće rezultati sporazuma o priznanju krivnje, pri čemu u zamjenu za priznanje tužiteljstvo pristaje odbaciti neke točke optužnice i/ili tražiti kaznu zatvora u određenom rasponu, pomirbeni potencijal takvih nagodbi je upitan: jesu li izrazi žaljenja i kajanja iskreni ili tek pragmatične odluke kako bi se dobila manja kazna?

Priznanja sa zadaćom obnove mira

Ni jedan od trojice pokajnika koje su procijenile iskrenima Vesna Teršelič i Nataša Kandić nije bio dostupan kako bismo upitali što o svom priznanju krivnje misle danas. Milan Babić ubio se 2006. dok je služio kaznu zbog zločina nad hrvatskim civilima. U Hagu je svjedočio protiv niza srpskih dužnosnika. Zbog pokajanja i svjedočenja bojao se za sigurnost svoje obitelji.

Miroslav Bralo služi 20-godišnju kaznu u zatvoru u Švedskoj za zločine nad bošnjačkim civilima u Ahmićima koje je počinio kao pripadnik specijalne jedinice Hrvatske vojske. Iako je u Hagu djelovao rijetko iskreno prilikom priznanja krivnje, sud mu je 31. prosinca 2019. odbio molbu za prijevremenim puštanjem iz zatvora, nakon odsluženja dvije trećine kazne, što je inače česta praksa. Sudac Carmel Agius je svoju odluku obrazložio time da Bralo od suđenja nije pokazao žaljenje za svoja zlodjela, štoviše, ‘čak je negirao neke zločine koje je priznao’.

Na suđenju Obrenoviću u Hagu, Sudsko vijeće je ustanovilo da je njegovo priznanje krivnje “uistinu značajno te može pridonijeti ispunjavanju Tribunalove zadaće obnove mira i promicanja pomirenja”.

Zid poricanja i šutnje

Odmah nakon priznanja krivnje Dragana Obrenovića i sudionika u zločinu u Srebrenici Momira Nikolića, Emir Suljagić iz Srebrenice je u članku New York Timesa napisao: “…priznanja su mi donijela osjećaj olakšanja kakav nisam imao od pada Srebrenice 1995. Dali su mi potvrdu kakvu sam tražio proteklih osam godina. (…) Mi, bosanski muslimani, više ne moramo dokazivati da smo bili žrtve”.

Danas je Emir Suljagić direktor Memorijalnog centra Potočari, izgrađenog u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Kaže da su mu godine koje su prošle izbrisale uvjerenje iz tadašnjeg teksta iz 2003. da će priznanja zločinaca srušiti zid poricanja i šutnje u vezi zločina počinjenih u ratu. “To se nije dogodilo. Dapače, negiranje zločina se još razmahalo jer srpska politika ne uvažava činjenice. Osim toga, nitko nije preuzeo odgovornost ni priznao krivnju izvan sudnice”, kaže nam Suljagić.

Emir Suljagić United States Holocaust Memorial Museum/screenshot/YT

Rođen je i živi u Bratuncu, gdje se dogodio genocid nad Bošnjacima i gdje i danas žive Bošnjaci i Srbi: “Nikada nisam u sve ove godine čuo da netko govori o svojoj krivnji. A mnogi su ovdje na razne načine sudjelovali u masovnom zločinu. Kada šutimo, znamo o čemu šutimo i kada govorimo, znamo o čemu ne govorimo. Tako ovdje živimo.”

Prijedor – grad s najviše osuđenih za ratne zločine u BiH

Damir Ivanković je sudjelovao u masovnom zločinu. Kao pripadnik interventnog voda srpske policije u Bosni sudjelovao je u ubojstvu oko 200 bošnjačkih i hrvatskih civila iz Prijedora. Ubijeni su u jednom danu u kolovozu 1992. Nakon što je priznao krivnju na sudu u Bosni i Hercegovini, Ivanković je svjedočio protiv drugih optuženih i detaljno opisao okolnosti zločina i svoju ulogu u njemu.

Priznanje Damira Ivankovića kao važno istaknuo nam je Edin Ramulić. I on je iz Prijedora, grada u kojem i oko kojeg se dogodilo niz zločina u ratu. Taj mali grad s niti 100 tisuća stanovnika ima najveći broj osuđenih za ratne zločine u Bosni. Gotovo ih je 50. Danas ih je već većina odslužila kazne i na slobodi su. Ramulić ih povremeno sreće u gradu. Lica im dobro zna sa suđenja.

Vjerojatno nema Prijedorčanina koji je više vremena od njega proveo prateći suđenja za ratne zločine. Imao je i previše mučnih razloga za to. Ubijeni su mu brat i otac, prijatelji, rođaci i susjedi. Uništen je sav svijet koji je znao do rata, kako kaže.

‘Želim priznati da sam počinio zločin’

Dragana Kolundžiju smatra odgovornim za smrt njegova oca. Kolundžija je priznao krivnju u Hagu za zločine koje je počinio kao stražar logora Keraterm u blizini Prijedora. “Značilo mi je da je makar u jednom trenutku na sudu rekao da mu je žao i da je bilo pogrešno to što je radio. No nakon što je odslužio kaznu, to je porekao pred kamerama Federalne televizije”, kaže Ramulić.

No Damir Ivanković mogao bi biti drugačiji, rekao nam je Ramulić. Čak je i tužiteljica u Ivankovićevom slučaju istakla njegovo “iskreno kajanje i svjedočenje” te “spremnost optuženog da se izvine oštećenima”. Ivanković je na suđenju izjavio: “Želim priznati da sam počinio zločin. Nitko mi ništa nije obećao zbog ovog priznanja, riječ je o čistoj savjesti”.

Osuđen je 2009. na 14 godina zatvorske kazne. U zatvoru u Mostaru smo ga i posjetili. “Mirno spavam i mirno sanjam. Da sam i metka ispalio, ne bih mirno spavao”, tvrdi Damir Ivanković.

Gori scenarij bez nagodbe

Kada je na suđenju opisivao ubojstvo oko 200 civila, rekao je da je “ispucao jedan rafal”. Sada tvrdi da mu je naređeno da puca, ali da je odbio. Ljudi su autobusima dovedeni do litice na planini Vlašić, poredani na rub provalije i strijeljani. Njega su poslali dolje da dokrajči one koje su preživjeli.

“Nisam mogao pucati u ljude. Samo sam jednome dao pištolj da se sam ubije jer me molio da mu skratim muke”, prepričava. Kaže da je pristao na priznanje krivnje zbog smanjenja kazne. “Suđenje je bilo katastrofa. Bojao sam se da ću proći još gore ako se ne nagodim. Imao sam malo dijete i htio sam što prije izaći iz zatvora”.

Sin mu je danas odrastao. Što mu je rekao zašto je u zatvoru? “Sve sam mu ispričao, on zna da njegov otac nije ubojica”, kaže Ivanković. Kada smo Edinu Ramuliću prepričali da Ivanković negira aktivno sudjelovanje u zločinu za koji je osuđen, nije bio iznenađen. Mnogi su naknadno porekli svoja priznanja krivnje na sudu.

Pokušaj zaborava krivnje

Kao politička liderica bosanskih Srba, Biljana Plavšić je u Hagu bila optužena za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Nakon što je priznala krivnju, tužiteljstvo je smanjilo optužnicu. Plavšić je jedina među visokorangiranim dužnosnicima na svim stranama u ratu koja je javno izrazila žaljenje zbog zločina. Osuđena je na 11 godina. Dok je još služila kaznu 2009., Plavšić je povukla svoje priznanje u intervjuu za švedski magazin Vi. Rekla je da je priznala krivnju kako bi joj odbacili neke točke optužnice.

“Nisam učinila ništa pogrešno”, rekla je tada, misleći na vrijeme rata. No priznavajući krivnju u Hagu je izjavila: “Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje (…) uvijek će ostati dio mene”. U telefonskom razgovoru smo je pitali što misli o toj izjavi.

Je li strašna spoznaja da je odgovorna za tisuće ubijenih, proganjanih i unesrećenih još uvijek na njezinoj savjesti, kao što je rekla da će biti? “Ne mogu da se sjetim te izjave, davno je to bilo”, rekla je Plavšić. Na direktno pitanje kako stoji naspram svog priznanja krivnje, odgovorila je: “Sve mi je to fluidno. Nastojim da zaboravim taj period”.

Susret sa žrtvama i spoznaja užasa

I Esad Landžo je htio zaboraviti, ali nije mogao. Bio je svjestan što je napravio, ali se uvjeravao da je samo izvršavao ono što mu rečeno. A onda se suočio sa svjedocima u sudnici Haškoga tribunala. Tamo je došao 1996. kao optuženik za ratne zločine koje je 1992. počinio nad Srbima kao stražar u logoru Čelebići pored Konjica. Tada je imao 19 godina.

Esad Landžo na suđenju u Hagu 1997. godine AFP

“Lako je negirati dok ne čuješ žrtve. No onda ih slušaš i znaš da je istina to što govore. To je bilo kao buđenje iz sna i spoznaja da živim u užasu”, kaže Esad u prvom dužem razgovoru za domaće medije. Tada su počele nesanice, glasovi i vriskovi u glavi. Počeo je u pritvoru u Hagu redovito posjećivati psihologe i potom godinama intenzivno išao na terapiju.

Esad Landžo danas Barbara Matejčić

“Tribunal me spasio, dao mi je novi život. Tamo sam dobio svu potrebnu pomoć”, kaže o sudu koji ga je osudio na 15 godina zatvora. “Ni kazna mi nije bila problem. Smatrao sam se krivim i želio sam biti kažnjen”. Kaže da je kroz sedam godina koje je proveo u pritvoru u Hagu sreo barem 90-ak pritvorenika i nikada ni sa kim od njih nije razgovarao o krivnji. “Tamo se izbjegavalo uopće govoriti o ratu. Znali smo zašto je tko tamo, ali nismo o tome razgovarali. A kamoli da bi netko govorio o krivnji, odgovornosti, lošim snovima”, kaže.

Ljudi ‘koji su to napravili’

Landžo je pušten iz zatvora 2006. Odslužio je kaznu i mogao je nastaviti tiho živjeti, kao mnogi drugi ratni zločinci. No savjest mu je i dalje radila. Htio se ispričati svojim žrtvama. Danski redatelj Lars Feldballe-Petersen snimio je dokumentarni film ‘Neoprošteno’ o Landžovoj potrazi za njegovim žrtvama.

“Bilo mi je važno da ljude koje sam povrijedio pogledam u lice i izvinem im se. Nisam očekivao oprost. Najveći dar koji su mi je itko mogao dati jesu da su se pristali naći sa mnom”. Landžo živi u Finskoj. Kaže da se njegov put suočavanja sa sobom ne bi dogodio da nije bio osuđen u Hagu, već da je ostao u Bosni. “Okolina tamo ne potiče propitivanje vlastite odgovornosti. Ni ja ni od koga nisam dobio podršku u Bosni. Dapače. No to ionako radim zbog sebe, ja sam se sam želio promijeniti. No možda drugi koji prolaze kroz ono kroz što sam ja prošao trebaju podršku”.

Stotine tisuća ljudi je sudjelovalo u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi su počinili zločine. Neki su osuđeni, neki nikada nisu procesuirani. Među njima mora biti onih koji ne spavaju mirno i žele “skinuti jedan sloj prljavštine sa sebe”, kako kaže Landžo, čovjek koji je to napravio.


Otkako je 1993. osnovan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, optuženih je bilo 161. Pravomoćno osuđenih je 90, od kojih je njih 20 priznalo krivnju.

U Srbiji je 15 osuđenih sklopilo sporazume o priznanju krivnje оd ukupno 133 osuđenih za ratne zločine, prema podacima Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu. U Bosni i Hercegovini je 33 osuđenih za ratne zločine priznalo krivnju od 543 osuđenih, no iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine napominju da se podaci sistematično prikupljaju od 2007. godine, što znači da je moguće da nisu potpuni.

U Hrvatskoj ni Ministarstvo pravosuđa, ni Državno odvjetništvo ni Vrhovni sud ne prikupljaju takve podatke. Od četiri suda zadužena za ratne zločine, dobili smo podatke od sudova u Osijeku i Splitu. U Osijeku je od 2010. do danas u deset okončanih predmeta ratnog zločina jedan osuđeni priznao krivnju. U Splitu su u zadnjih 10 godina dvojica priznala krivnju od ukupno 16 okončanih predmeta za ratne zločine.


Ovaj članak je nastao u okviru programa Balkanska tranzicijska pravda koji je podržala Europska komisija.

Barbara Matejčić
Telegram autor
10 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program