I na današnji međunarodni dan sjećanja na genocid nad Židovima, ostaje neotkriven spomenik posvećen žrtvama Holokausta koji je na Glavnom kolodvoru u Zagrebu podignut još prije godinu dana. Otkrivanje se opet prolongira jer se još čeka dogovor sa Židovskom općinom oko imena.
Taj je stav više nego ispravan. Tri su razloga za to, dva prvog reda, treći drugog reda, i nadam se da će novo ime uskoro biti utanačeno.
Sramotno razdoblje povijesti
Glavni razlog zbog koga je Holokaust neadekvatan naziv je to što smo mi ovdje, od 10. travnja 1941. do 4. svibnja 1945., imali svoj vlastiti ”domaći” Holokaust, u kome su krvnici bili pripadnici našeg naroda, onaj lošiji dio tkiva naših hrvatskih predaka.
To se mora nedvosmisleno očitovati u imenu ovdašnjeg spomenika kako jedno sramotno razdoblje naše povijesti ne bismo utapali u opći pojam koji označava pogrom šest milijuna Židova svuda gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata zagazila krvava nacistička čizma.
Preciznost je nužna
Naš Holokaust divljao je četiri godine na našem vlastitom tlu, za vrijeme Pavelića i Nezavisne države hrvatske. Nadjenuti spomeniku sjećanja na pobijene hrvatske građane ime ”žrtava Holokausta” nije precizno, a ovdje je preciznost nužna i uputna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njome ćemo reći da se sramimo te epizode naše prošlosti i da smo odlučni učiniti sve da se da se takvi ponori ovdje nikad više ne otvore. Spomeniku Holokaustu mjesto je u Berlinu. Ovdje smo tu jezivu stvar dužni ”nostrificirati”, pošteno i bez zadrške.
Žrtve ustaškog terora
Drugo, židovske organizacije su potpuno u pravu kad naglašavaju da u doba NDH nisu samo oni, Židovi, bili progonjeni, deportirani u logore smrti i ubijani nego je ista sudbina čekala i mnoge Srbe, Rome i Hrvate antifašističkog opredjeljenja. Zato sve te žrtve zaslužuju taj spomenik kao braća.
Sve one stradavale su od te iste zločinačke ustaške ideologije. Tragedija je bila zajednička. Utoliko je neusporedivo prikladnije da se spomenik posveti žrtvama ustaškog terora u NDH. Ova dva razloga su doista bitna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne bi bilo pouke
Važnost trećega je u tome što, ruku na srce, dosta naših sugrađana, a pogotovo mlađih ”na kojima svijet ostaje”, ne bi znao točno reći što je to zapravo Holokaust. U školama se o tome godinama i godinama slabo učilo jer je politika kalkulirala čak i s prezentacijom povijesnih činjenica kako bi se ružičastom bojom zašećerilo sve što je ”hrvatsko”.
Bilo bi korisno napraviti istraživanje da vidimo koliki postotak ljudi zna definiciju Holokausta, mislim da bi rezultati bili porazni. U takvim okolnostima postaviti spomenik žrtvama povijesnog pojma koji se nedovoljno razumije ne bi polučilo onu svrhu koju spomenici imaju. Tu ne bi bilo pouke.
Gadosti režima NDH
A nazvati spomenik točnim imenom pogotovo je potrebno zato što u se u mračnim rukavcima našeg društva i danas pothranjuje duh ustaške nostalgije što je samo dijelom rezultat mitova i neznanja. Ovdje gdje još nema snage čak ni da se zabrani ustaški pozdrav za dom spremni ima smisla samo govoriti, govoriti i govoriti dok se usta ne osuše kakva je sve gadosti i nečovještva počinio režim NDH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od oko 40.000 Židova koji su živjeli na području nekadašnje kvislinške države, tek ih je 9.500 živo dočekalo Pavelićev pad. Samo u najvećem ustaškom logoru u Jasenovcu ubijeno je ukupno oko 80 tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata koji su pružali otpor tadašnjem zločinačkom poretku.
Suočavanje s prošlosti
Prema rasnim zakonima NDH, svim tim ljudima konfiscirana je osobna i obiteljska imovina, sudilo im se na ”priekim sudovima” gdje je jedina kazne bila smrt. Pripadnici ”niže rase”, Židovi i Srbi, izbačeni su sa sveučilišta, iz vojske i iz javne uprave. Zakonske odredbe ”o rasnoj pripadnosti” i o ”zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda” vodile su potpunom istrebljenju nehrvata.
Današnjoj Hrvatskoj ne treba sjenčanje i zaobilaženje te stravične istine iz naše prošlosti nego suočavanje s njom. Svatko tko prođe pored novog spomenika treba čuti tu opomenu koju on znači, a ona će do ljudi doprijeti samo ako na postamentu bude eksplicitno uklesano ”teror ustaša i NDH”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na zagrebački spomenik nužno je uklesati: ovo je za žrtve ustaškog terora i terora NDH
Ideju o 'Spomeniku žrtvama Holokausta' pokrenula je Bandićeva vlast, ali otkrivanje se prolongira jer se čeka dogovor oko imena
Nadjenuti spomeniku sjećanja na pobijene hrvatske građane ime 'žrtava Holokausta' nije precizno, a ovdje je preciznost nužna i uputna. Njome ćemo reći da se sramimo te epizode naše prošlosti i da smo odlučni učiniti sve da se da se takvi ponori ovdje nikad više ne otvore. Spomeniku Holokaustu mjesto je u Berlinu. Ovdje smo tu jezivu stvar dužni 'nostrificirati', pošteno i bez zadrške
I na današnji međunarodni dan sjećanja na genocid nad Židovima, ostaje neotkriven spomenik posvećen žrtvama Holokausta koji je na Glavnom kolodvoru u Zagrebu podignut još prije godinu dana. Otkrivanje se opet prolongira jer se još čeka dogovor sa Židovskom općinom oko imena.
Ideju o postavljanju “Spomenika žrtvama Holokausta” pokrenula je Bandićeva vlast u ljeto 2019. godine, no židovska zajednica nije bila zadovoljna. Traže da se spomenik zove ”Spomenik žrtvama ustaškog terora i žrtvama NDH”. To je danas opet ponovio predsjednik Židovske općine, ugledni zagrebački liječnik dr. Ognjen Kraus.
Taj je stav više nego ispravan. Tri su razloga za to, dva prvog reda, treći drugog reda, i nadam se da će novo ime uskoro biti utanačeno.
Sramotno razdoblje povijesti
Glavni razlog zbog koga je Holokaust neadekvatan naziv je to što smo mi ovdje, od 10. travnja 1941. do 4. svibnja 1945., imali svoj vlastiti ”domaći” Holokaust, u kome su krvnici bili pripadnici našeg naroda, onaj lošiji dio tkiva naših hrvatskih predaka.
To se mora nedvosmisleno očitovati u imenu ovdašnjeg spomenika kako jedno sramotno razdoblje naše povijesti ne bismo utapali u opći pojam koji označava pogrom šest milijuna Židova svuda gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata zagazila krvava nacistička čizma.
Preciznost je nužna
Naš Holokaust divljao je četiri godine na našem vlastitom tlu, za vrijeme Pavelića i Nezavisne države hrvatske. Nadjenuti spomeniku sjećanja na pobijene hrvatske građane ime ”žrtava Holokausta” nije precizno, a ovdje je preciznost nužna i uputna.
Njome ćemo reći da se sramimo te epizode naše prošlosti i da smo odlučni učiniti sve da se da se takvi ponori ovdje nikad više ne otvore. Spomeniku Holokaustu mjesto je u Berlinu. Ovdje smo tu jezivu stvar dužni ”nostrificirati”, pošteno i bez zadrške.
Žrtve ustaškog terora
Drugo, židovske organizacije su potpuno u pravu kad naglašavaju da u doba NDH nisu samo oni, Židovi, bili progonjeni, deportirani u logore smrti i ubijani nego je ista sudbina čekala i mnoge Srbe, Rome i Hrvate antifašističkog opredjeljenja. Zato sve te žrtve zaslužuju taj spomenik kao braća.
Sve one stradavale su od te iste zločinačke ustaške ideologije. Tragedija je bila zajednička. Utoliko je neusporedivo prikladnije da se spomenik posveti žrtvama ustaškog terora u NDH. Ova dva razloga su doista bitna.
Ne bi bilo pouke
Važnost trećega je u tome što, ruku na srce, dosta naših sugrađana, a pogotovo mlađih ”na kojima svijet ostaje”, ne bi znao točno reći što je to zapravo Holokaust. U školama se o tome godinama i godinama slabo učilo jer je politika kalkulirala čak i s prezentacijom povijesnih činjenica kako bi se ružičastom bojom zašećerilo sve što je ”hrvatsko”.
Bilo bi korisno napraviti istraživanje da vidimo koliki postotak ljudi zna definiciju Holokausta, mislim da bi rezultati bili porazni. U takvim okolnostima postaviti spomenik žrtvama povijesnog pojma koji se nedovoljno razumije ne bi polučilo onu svrhu koju spomenici imaju. Tu ne bi bilo pouke.
Gadosti režima NDH
A nazvati spomenik točnim imenom pogotovo je potrebno zato što u se u mračnim rukavcima našeg društva i danas pothranjuje duh ustaške nostalgije što je samo dijelom rezultat mitova i neznanja. Ovdje gdje još nema snage čak ni da se zabrani ustaški pozdrav za dom spremni ima smisla samo govoriti, govoriti i govoriti dok se usta ne osuše kakva je sve gadosti i nečovještva počinio režim NDH.
Od oko 40.000 Židova koji su živjeli na području nekadašnje kvislinške države, tek ih je 9.500 živo dočekalo Pavelićev pad. Samo u najvećem ustaškom logoru u Jasenovcu ubijeno je ukupno oko 80 tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata koji su pružali otpor tadašnjem zločinačkom poretku.
Suočavanje s prošlosti
Prema rasnim zakonima NDH, svim tim ljudima konfiscirana je osobna i obiteljska imovina, sudilo im se na ”priekim sudovima” gdje je jedina kazne bila smrt. Pripadnici ”niže rase”, Židovi i Srbi, izbačeni su sa sveučilišta, iz vojske i iz javne uprave. Zakonske odredbe ”o rasnoj pripadnosti” i o ”zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda” vodile su potpunom istrebljenju nehrvata.
Današnjoj Hrvatskoj ne treba sjenčanje i zaobilaženje te stravične istine iz naše prošlosti nego suočavanje s njom. Svatko tko prođe pored novog spomenika treba čuti tu opomenu koju on znači, a ona će do ljudi doprijeti samo ako na postamentu bude eksplicitno uklesano ”teror ustaša i NDH”.