Nagrađivana novinarka za Telegram: 'Njemačka više nije društvo jednakih šansi, nova radnička klasa ne zarađuje dovoljno za siguran život'

Nova radnička klasa

Julia Friedrichs objavila je 2021. godine knjigu pod naslovom „Working class“ (u slobodnom prijevodu: „Radnička klasa – Zašto nam treba posao od kojeg možemo živjeti“). U njoj je, među ostalim, pratila nekoliko ljudi iz nove radničke klase, kako je definira autorica, namjerno koristeći engleski, umjesto njemačkog izraza.

„Kada u njemačkom kažete Arbeiterklasse, onda postoji percepcija o ljudima koji rade u rudnicima, u velikim industrijskim postrojenjima. Takvih radnih mjesta je sve manje i zato mnogi kažu da ‘Arbeiterklasse’ više ne postoji, ali mislim da je to sasvim pogrešno jer još uvijek puno ljudi, i u bogatoj zemlji poput Njemačke, živi isključivo od svog rada, ali u novim sektorima“, objašnjava autorica u razgovoru za Telegram.

Različiti – na papiru

Nova radnička klasa, dakle, više ne radi u velikim tvornicama, nego u logistici, u uslužnim djelatnostima, trgovini, bolnicama, dječjim vrtićima… Često imaju posebne ugovore ili su samozaposleni, među njima je dosta žena, ljudi koji su doselili u Njemačku… vrlo raznolika skupina. Ljudi o kojima piše na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, poput učiteljice glazbe i čistača u postajama podzemne željeznice u Berlinu.

„To je nova radnička klasa. Na papiru, njihovi se poslovi čine potpuno različitima. No, ono što im je zajedničko jest da ne zarađuju dovoljno da si izgrade siguran život. Ne mogu si priuštiti kupiti stan, nemaju ušteđevine, nego žive od plaće do plaće“, pojašnjava Julia Friedrichs. Nisu, dakako, siromašni – njihova su mjesečna primanja iznad praga rizika od siromaštva – a nekad bi pripadali nižoj srednjoj klasi.

„Razlika u odnosu na ta prošla vremena je u tome što su nekad ljudi imali dobre šanse popeti se na društvenoj ljestvici. Sada se radi o ljudima koji ne napreduju u svojoj karijeri, nego su u slijepoj ulici, zapeli u tim radnim uvjetima“, smatra naša sugovornica koja kao jedan od problema navodi to što pola populacije u Njemačkoj, prema njezinim riječima, nema nikakvog bogatstva – pritom je pojam ‘bogatstvo’ ovdje vrlo uvjetan jer se misli na stan, kuću, ušteđevinu (a ne na milijune na bankovnom računu).

Kriza priuštivog stanovanja

U Njemačkoj je, priča dalje, uvijek bilo uobičajeno unajmljivati stan. Tijekom 80-ih i 90-ih s time nije bilo nikakvih problema, ali „sada je tržište nekretnina pomalo izvan kontrole“. To, kaže, lako nanosi štetu ljudima s kojima je razgovarala jer moraju sve više i više izdvajati za stanovanje.

Problem je nedavno eskalirao u Berlinu, o čemu je i Telegram pisao. Stanovnici glavnog grada, nezadovoljni zbog visokih cijena najma stanova, podržali su na referendumu ideju da gradska vlast nacionalizira više od 200 tisuća stanova koji su u vlasništvu nekoliko velikih kompanija. Grad bi, smatra većina Berlinčana, trebao otkupiti te stanove po fer cijeni, a onda bi, prelaskom tih nekretnina u javno vlasništvo, i stanarine pojefinile.

Rezultati referenduma nisu obvezujući za gradske vlasti, ali je sasvim jasno kolika je razina frustracija stanovnika glavnog grada jer su im nekretnine u Berlinu sve manje priuštive. „Stanovanje, ne samo u velikim gradovima, može biti veliki problem. U Berlinu ima puno ljudi koji daju više od polovice svog dohotka za stanarinu i nemaju mogućnost odseliti ni u okolne gradove koji su nekad bili jefitniji, jer su cijene i tamo rasle“, kaže Julia Friedrichs.

Društvo nejednakih šansi

Smatra li da je Njemačka postala društvo nejednakih šansi, pitamo novinarku i autoricu koja se bavi pitanjima društvene nejednakosti. Nejednakost, kaže, nije izražena kad je u pitanju dohodak, nego u dva druga elementa – distribuciji bogatstva i socijalnoj mobilnosti. Ovaj drugi element posebno teško pada ljudima iz radničke klase koje pokreće želja da njihova djeca imaju bolji život, a „ako vide da je to rijetko ostvarivo, postanu frustrirani, ljuti“. „To smo vidjeli u SAD-u“, kaže, gdje su ljudi onda glasali za Trumpa.

Jedan od aktera njezine knjige, Sait, koji održava čistoću na podzemnoj željeznici, radi svoj posao već 20 godina, „ali ne vidi mogućnost da se život njegove obitelji promijeni“. „Zabrinut je da će za njegovu djecu biti još i gore jer je njegov život već lošiji od života njegovog oca koji je radio sličan posao, ali si je mogao priuštiti dobar život“.

Slika nije crno-bijela

Slika Njemačke čini se prilično drugačijom i neobičnom iz hrvatske perspektive. Njemačka je oduvijek bila privlačna destinacija za ljude iz Hrvatske i drugih zemalja u regiji – bolji život, bolje plaće, više šanse za uspjeh. Zar to više nije obećana zemlja za gastarbeitere, pitamo Juliu Friedrichs. Stvari nisu crno-bijele, odgovara. Njemačka je, naravno, i dalje vrlo bogata zemlja.

„Naše tržište rada dobro funkcionira, ima posla, gotovo da nema nezaposlenosti. Ali imamo velik sektor niskih plaća u usporedbi s drugim zemljama. No, niska plaća u Njemačkoj, ako je usporedite s životnim troškovima u drugim zemljama, i dalje je puno novca“, ističe, napominjući da je stoga Njemačka i dalje vrlo atraktivna za ljude koji žele doći raditi – pogotovo u usporedbi s tržištima rada u njihovim zemljama – i onda se jednog dana vratiti u drugu zemlju gdje je, primjerice, stanovanje jeftinije.

Doba političkih promjena

Boravak naše sugovornice u Zagrebu poklopio se s bitnim političkim promjenama u njezinoj domovini. Nakon desetljeća i pol, socijaldemokrati ponovno imaju kancelara, Olafa Scholza. Po prvi puta koaliciju čine tri različite političke opcije, SPD, Zeleni i liberali.

Nova vlada najavljuje i nove politike, poput subvencioniranja izgradnje sto tisuća novih stambenih jedinica godišnje – što je pokušaj rješavanje krize priuštivog stanovanja, o kojoj govori i naša sugovornica – te povećanja minimalne plaće sa 9,60 na 12 eura po satu. No, ideja o porezu na bogatstvo nije preživjela koalicijske pregovore.

Sait s kojim je razgovarala za svoju knjigu prije je glasao za socijaldemokrate, ali više ne. Ni na ovim zadnjim izborima prošlog rujna. Želi da najprije pokažu da su se doista promjenili, a ne da samo obećavaju, prepričava nam Julia Friedrichs.

Plaća za bolji život

Povećanje minimalne satnice na 12 eura, što je dio koalicijskog dogovora, utjecat će na više milijuna radnika koji su dosad zarađivali manje od toga. O tome koliko su plaćena pojedina zanimanja počelo se šire shvaćati upravo tijekom pandemije kada je „puno ljudi shvatilo kako su niske plaće u profesijama u kojima rade ljudi koji nam pomažu da živimo svakodnevni život“.

Mnogima od tih ključnih radnika – ljudi koji su omogućavali normalno funkcioniranje i u vrijeme lockdowna – na početku pandemije se iskazivalo zahvalnost. Ali velikih i brzih promjena u njihovim uvjetima rada nije bilo. Ipak, Julia Friedrichs je optimistična i uvjerena da će u godinama koje dolaze plaće moderne radničke klase rasti. Jedino nije sigurna hoće li promjena biti dovoljno brza da pomogne ljudima poput aktera njezine knjige.