Hrvatska je obilježila još jedan Dan antifašističke borbe, koji se na ovaj datum obilježava od samostalnosti, uslijed Tuđmanove odluke da na neki način nacionalizira antifašizam, dokine vezivanje te borbe uz ustanak u Srbu i naglasi prvenstvo otpora u Hrvatskoj. Analiza ovih razloga zahtijevala bi dodatni tekst, međutim upravo je način na koji je ušao u kalendar, proporcionalan odnosu kojeg vladajuća HDZ-ova politika pa i manje radikalan desni dio društva ima prema tom datumu.
On je tu nominalno, antifašizam je u Ustav je ušao zbog svijesti o tome da je na tome nastala moderna Europa, ali i zbog toga što je Republika Hrvatska doista u ovim granicama stvorena u antifašističkoj borbi iz čega je crpila pravni legitimitet te kasnije međunarodno priznanje. Ovo su činjenice od kojih se ne može pobjeći, a zahvaljujući njima se vrlo vjerovatno čak ni HDZ neće nikad odvažiti na to da Dan antifašističke borbe prestane biti državni praznik.
Obilježavanje reda radi
Međutim, ključni problem vezan uz pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj odnosi se na raskorak između forme i sadržaja, jer kad malo bolje analiziramo ono što su vladajući izgovorili ili napisali u povodu današnjeg datuma, od predsjednice Grabar-Kitarović, preko premijera Plenkovića, do ministra Bošnjakovića koji je bio izaslanik vlade u Sisku, shvatit ćemo da je najveći dio sadržaja te borbe jednostavno iščeznuo. Sve što su vladajući naglašavali je borba za Hrvatsku i stvaranje države, što jeste bitan dio te priče, ali ni blizu nije jedini.
Pored toga, iako je riječ o državnom prazniku kojeg institucije formalno ispoštuju, prilično je vidljivo kako se njegovo obilježavanje odradi bez entuzijazma i tek reda radi. Posebno kad usporedimo angažman institucija i ljudi koji vode zemlju za vrijeme nekih drugih praznika. U to ćemo se uostalom dodatno osvjedočiti već za koji dan, na Dan neovisnosti. Do koje mjere eskiviranje ovog datuma može biti zabavno, govori nam odgovor predsjednika Sabora Jandrokovića, koji tvrdi da nije dobio poziv za dolazak u Sisak.
Što je sve postignuto antifašističkom borbom?
Imajući sve ovo u vidu, jasno je kako je do obilježavanja antifašističke borbe istinski stalo samo ljudima koji su uvjereni antifašisti, pri čemu razlozi za to leže u već navedenom ciničnom odnosu prema stvarnom sadržaju te borbe. Da nije tako, ne bi ni došlo do masovnog preimenovanja ulica ili uništavanja partizanskih spomenika u devedesetim godinama, u periodu u kojem je čitavo vrijeme ovaj dan službeni državni praznik.
Kao što sam napisao na facebooku, ukupni sadržaj antifašističke borbe je sljedeći: Naš partizanski pokret je, prije svega u nemogućim uvjetima, pozvao ljude u borbu protiv fašizma, a to znači okupatora i domaćih kolaboracionista, konkretno ustaške države, tu borbu su pokrenuli i vodili komunisti, ali joj se s vremenom priključio svatko tko nije mogao živjeti s činjenicom okupacije i zločinima svake vrste, ona je u okolnostima koje su bile sve, samo ne povoljne za to, iznova razvila povjerenje između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, oslobodila zemlju od okupacije i kroz AVNOJ stvorila današnju Hrvatsku, ali se i vodila idejom kako nema povratka na staro i kako je nužno provesti i socijalnu revoluciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo biti ponosni na partizane
U ratu su svi ti ciljevi ostvareni, u sljedećih 45 godina bilo je i dobrih, kao i loših stvari, ali stoji činjenica da možemo biti ponosni na partizane, posebno na Drugu dalmatinsku koja je gotovo potpuno izginula na Sutjesci, i to ponajprije zbog toga što su pokazali da je ovo društvo u srži slobodarsko, a ne fašističko.
Na kraju, a na to je u svom priopćenju upozorila Antifašistička liga, obilježavati Dan antifašističke borbe, a istovremeno šutjeti o poplavi mržnje, povijesnog revizionizma i nasilja u društvu, ne samo što je cinično, nego i nema pretjeranog smisla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najveći dio sadržaja borbe protiv fašizma jednostavno je iščeznuo, za vladajuće je ostala samo forma
Vidljivo je kako obilježavanje ovog praznika vladajući odrađuju bez entuzijazma, tek reda radi
U ratu su svi ti ciljevi ostvareni, u sljedećih 45 godina bilo je i dobrih, kao i loših stvari, ali stoji činjenica da možemo biti ponosni na partizane, posebno na Drugu dalmatinsku koja je gotovo potpuno izginula na Sutjesci, i to ponajprije zbog toga što su pokazali da je ovo društvo u srži slobodarsko, a ne fašističko.
Hrvatska je obilježila još jedan Dan antifašističke borbe, koji se na ovaj datum obilježava od samostalnosti, uslijed Tuđmanove odluke da na neki način nacionalizira antifašizam, dokine vezivanje te borbe uz ustanak u Srbu i naglasi prvenstvo otpora u Hrvatskoj. Analiza ovih razloga zahtijevala bi dodatni tekst, međutim upravo je način na koji je ušao u kalendar, proporcionalan odnosu kojeg vladajuća HDZ-ova politika pa i manje radikalan desni dio društva ima prema tom datumu.
On je tu nominalno, antifašizam je u Ustav je ušao zbog svijesti o tome da je na tome nastala moderna Europa, ali i zbog toga što je Republika Hrvatska doista u ovim granicama stvorena u antifašističkoj borbi iz čega je crpila pravni legitimitet te kasnije međunarodno priznanje. Ovo su činjenice od kojih se ne može pobjeći, a zahvaljujući njima se vrlo vjerovatno čak ni HDZ neće nikad odvažiti na to da Dan antifašističke borbe prestane biti državni praznik.
Obilježavanje reda radi
Međutim, ključni problem vezan uz pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj odnosi se na raskorak između forme i sadržaja, jer kad malo bolje analiziramo ono što su vladajući izgovorili ili napisali u povodu današnjeg datuma, od predsjednice Grabar-Kitarović, preko premijera Plenkovića, do ministra Bošnjakovića koji je bio izaslanik vlade u Sisku, shvatit ćemo da je najveći dio sadržaja te borbe jednostavno iščeznuo. Sve što su vladajući naglašavali je borba za Hrvatsku i stvaranje države, što jeste bitan dio te priče, ali ni blizu nije jedini.
Pored toga, iako je riječ o državnom prazniku kojeg institucije formalno ispoštuju, prilično je vidljivo kako se njegovo obilježavanje odradi bez entuzijazma i tek reda radi. Posebno kad usporedimo angažman institucija i ljudi koji vode zemlju za vrijeme nekih drugih praznika. U to ćemo se uostalom dodatno osvjedočiti već za koji dan, na Dan neovisnosti. Do koje mjere eskiviranje ovog datuma može biti zabavno, govori nam odgovor predsjednika Sabora Jandrokovića, koji tvrdi da nije dobio poziv za dolazak u Sisak.
Što je sve postignuto antifašističkom borbom?
Imajući sve ovo u vidu, jasno je kako je do obilježavanja antifašističke borbe istinski stalo samo ljudima koji su uvjereni antifašisti, pri čemu razlozi za to leže u već navedenom ciničnom odnosu prema stvarnom sadržaju te borbe. Da nije tako, ne bi ni došlo do masovnog preimenovanja ulica ili uništavanja partizanskih spomenika u devedesetim godinama, u periodu u kojem je čitavo vrijeme ovaj dan službeni državni praznik.
Kao što sam napisao na facebooku, ukupni sadržaj antifašističke borbe je sljedeći: Naš partizanski pokret je, prije svega u nemogućim uvjetima, pozvao ljude u borbu protiv fašizma, a to znači okupatora i domaćih kolaboracionista, konkretno ustaške države, tu borbu su pokrenuli i vodili komunisti, ali joj se s vremenom priključio svatko tko nije mogao živjeti s činjenicom okupacije i zločinima svake vrste, ona je u okolnostima koje su bile sve, samo ne povoljne za to, iznova razvila povjerenje između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, oslobodila zemlju od okupacije i kroz AVNOJ stvorila današnju Hrvatsku, ali se i vodila idejom kako nema povratka na staro i kako je nužno provesti i socijalnu revoluciju.
Možemo biti ponosni na partizane
U ratu su svi ti ciljevi ostvareni, u sljedećih 45 godina bilo je i dobrih, kao i loših stvari, ali stoji činjenica da možemo biti ponosni na partizane, posebno na Drugu dalmatinsku koja je gotovo potpuno izginula na Sutjesci, i to ponajprije zbog toga što su pokazali da je ovo društvo u srži slobodarsko, a ne fašističko.
Na kraju, a na to je u svom priopćenju upozorila Antifašistička liga, obilježavati Dan antifašističke borbe, a istovremeno šutjeti o poplavi mržnje, povijesnog revizionizma i nasilja u društvu, ne samo što je cinično, nego i nema pretjeranog smisla.