Možda ste propustili prvi komentar Snješke Knežević za Telegram o gradnji novog mosta u Zagrebu
U svom prvom komentaru dr. sc. Snješka Knežević problematizira novi pješački most iznad Miramarske ulice čija je izvedba počela prije desetak dana
Arhitekt Branko Silađin studirao je cijelog svog radnog vijeka zagrebačke javne prostore, trgove i parkove, i podnosio različite prijedloge za njihovo uređenje, odnosno popravak njihova, najčešće nezadovoljavajućeg stanja. U natječajnom radu za Dom narodnog zdravlja Centar u Runjaninovoj iz 1983. Silađin i Hildegard Auf Franić predlažu aktiviranje Botaničkog vrta i preoblikovanje njegovog zapadnog dijela zagušenog pomoćnim objektima.
U godinu dana kasnijoj varijanti Silađin u nastavku središnje osi Marulićeva trga simetrično postavlja dva staklenika, predlaže pravilni parter, a tada se javlja ideja o mostu koji bi degradirane, ali slobodne površine iza zgrade bivšeg Središnjeg i Okružnog ureda (SUZOR) preko usjeka Miramarske ceste povezao s Botaničkim vrtom. Ideja koja bi se sada imala realizirati nije, dakle, nova.
Trošenje novca na dekorativne detalje
No realizacija se zasniva na dvije pogrešne procjene: najprije o funkciji malog parka što ga je već izveo, drugo na ignoriranju realističnog i prostudiranog prijedloga o spuštanju željezničke pruge pod zemlju, koju sadrži studija Integrirani grad Nenada Fabijanića, Damira Pološkog i njihovog teama. Ta studija dobila je status gradskog projekta i potporu koja omogućuje da se razvije i formatira tako da kao velik instrastrukturni projekt bude uključena među strateško-razvojne planove Grada i Države.
Postavlja se, dakle, pitanje, čemu sada trošiti energiju i novac za dekorativne detalje, kao što je taj most, koji ionako neće ispuniti ono čemu se projektant nada: da odvodi građane i putnike-namjernike u Botanički vrt na kraći ili dulji odmor preko fitness-parka, koji nije konzumirao predviđenu namjenu.
Kao što problem pruge treba napokon riješiti, to je potrebno i za kolodvor i za Botanički vrt. Jer na njegovoj je zapadnoj strani prije dosta godina tadašnja uprava bez dozvole izgradila niz objekata koji su doduše bili potrebni za pogon vrta, ali su iz aspekta zaštite visoko vrijednog prostora Zelene potkove bili zločin.
Velik dio natječaja ionako je namješten
No o tome se šuti. Botanički vrt još uvijek nije premješten na adekvatnu lokaciju, kako je odavno planirano, a postojeći, stari nije obnovljen u izvornoj formi i namjeni kao javni park i ujedno botanički vrt, kako je to bilo uglavljeno prije više od 120 godina između Grada Zagreba i Zemaljske vlade. Ukratko: treba se baviti esencijalnim pitanjima.
Što se tiče opće povike zbog izostajanja javnog natječaja, tvrdim da su oni izgubili smisao i važnost, zato što je velik dio natječaja namješten, za što su krivi članovi žirija koji osobne i grupne interese stavljaju iznad javnih i općih, dogovoraju se, pregovaraju i manipuliraju. To insajderi vro dobro znaju, pa i sudjeluju u tome, a protestiraju valjda zato da uhvate makar mršavi obrok. Dok oni znaju što hoće, naivci koji su im se pridružili kao da žive u nebeskom eteru.
Bilo bi razumno da se izvedba zaustavi
Uostalom, čak ni korektno proveden natječaj ne jamči kvalitetu, jer kako se su onda, primjerice, mogli dogoditi takozvani Prebendarski vrtovi i zgradurina u Cesarčevoj – u sklopu visoko štićene povijesne cjeline i na očigled svim institucijama zaduženima za zaštitu slike mjesta ili, kako se u nas kaže, ambijentalne vrijednosti.
Nije neobično, da se u nizu europskih gradova za određene zadaće koje nemaju razvojno-stratešku ili reprezentativnu važnost projekti direktno naruče ili prihvate prijedlozi – a Silađinov most upravo je takav primjer.
No bitno je pitanje: komu on treba i čemu bi služio – u okolini u kojoj ne vlada niti se ne planira red. Razumno bi bilo da se izvedba obustavi, a estetizirajući mini-projekti odgode za vrijeme kad se odluči što s prugom, a Botanički vrt revitalizira.