Nekad je nužno odabrati stranu

Nakon cijele drame, sada i Vilim Ribić tvrdi da su koeficijenti nevažni. On se, kaže, nije ni borio za njih

U poduljem pismu, sindikalist objašnjava da je 'koeficijent postao opsesija u masama'

Telegram je jutros ekskluzivno objavio kako je sindikalni čelnik Branimir Mihalinec nakon štrajka u potpunosti okrenuo ploču u tumačenju dodataka i koeficijenata. Sada, paradoksalno i točno, tvrdi da su dodaci daleko bolja i sigurnija opcija od koeficijenata za koje je, pak, poveo 36-dnevni štrajk. U takvom tumačenju pridružio mu se i Vilim Ribić, glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Dodaci su, naime, dogovoreni za nenastavno osoblje, a koeficijenti za učitelje i nastavnike.

Ribić u podužem pismu članstvu sindikata, kao i Mihalinec jučer u znatno kraćem mailu, pojašnjava zašto koeficijenti nisu stabilniji i sigurniji od dodataka i zašto su postali opsesija masa. Kako piše, koeficijent je “u rukama Vlade i ona o njemu jednostrano odlučuje, dok je dodatak ugovoren dvostranim aktom koji se bez naše privole ne može otkazati. Naravno, ništa nije trajno na ovom svijetu i sve se može oduzeti, ali pitanje glasi: što im je teže uzeti? Svakako je teže uzeti dodatak nego koeficijent”, pojašnjava sindikalni čelnik.

Sigurnost dodataka

Pritom daje jedan vrlo slikovit primjer. Kaže, u prošlosti im je ukinut dodatak za vjernost službi, a spušten im je i koeficijent. “Za koeficijent su to napravili bez teškoća, ali da bi skinuli dodatak za vjernost službi (tzv. 4,8 i 10%) jako su se morali pomučiti. Morali su nezakonito otkazati Kolektivni ugovor, što je potvrđeno i na sudu. S druge strane, mi već 13 godina imamo prosvjetni dodatak od 13,7% koji se izborio 2006. godine štrajkom. Vrijedi isto i za dodatak za doktorat. Ti dodaci se prenose kroz sve kolektivne ugovore”, objašnjava Ribić.

Nekoliko puta u svome pismu naglašava kako nema nikakve pravne sigurnosti vezano za koeficijente. Ribić tvrdi i kako ljudi potpuno pogrešno rezoniraju kada tvrde da je nenastavno osoblje zakinuto s dodacima naspram učitelja koji su dobili koeficijente. Pa postavlja ključno pitanje – zašto i nastavnici nisu ugovorili dodatak. “Zato što je koeficijent postao opsesija u masama”, kaže Ribić i dodaje da nakon referenduma, kojim je odbijena ponuda Vlade s dodacima, “nitko više u sindikatima prosvjete nije imao prostora objasniti ljudima” sve ono što je sam pojasnio u svome pismu.

Neizvjesna zakonitost štrajka za koeficijente

Spomenimo i to kako se Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja nešto kasnije priključio prosvjetarskom štrajku. Njihov zahtjev nije bio usmjeren prema podizanju koeficijenata, već su tražili dodatak na plaću u visini od 6,11 posto za svoje nenastavno i neznanstveno osoblje te 3,5 posto povećanja plaća kroz dodatak za predavače i umjetničke suradnike. Ribić je i taj dio dodatno pojasnio; naime, kaže, njegov sindikat nikada nije najavio štrajk za koeficijente.

“Najavili smo Vladi štrajk za dodatak jer je po sudu naše pravne službe veoma neizvjesna zakonitost štrajka za koeficijente. Stoga smo za svaki slučaj Vladi poslali zahtjev za dodatak”, piše Ribić i dodaje kako su u javnosti, tijekom štrajka, dominirali čelnici prosvjetnih sindikata, čiji je govor o koeficijentima, poručuje, bio glasniji od njihovog o dodacima.

Problematične društvene mreže

Štrajk je okončan kada su prosvjetari ostvarili koeficijente, a nenastavno osoblje povećanje plaće kroz dodatke, što je mnoge razbjesnilo; čistačice, kuharice, domari nisu dobili traženi koeficijent kroz koji se vodila “borba za dostojanstvo svih ljudi zaposlenih u školama”, a koju su predvodila dva većinska prosvjetna sindikata.

Valja istaknuti kako se gospodin Ribić u svojem pismu osvrnuo i na brojne dezinformacije koje kolaju društvenim mrežama. “Neki ljudi zaključuju prema onome što pročitaju na društvenim mrežama (na kojima neupućeni ljudi oblikuju javno mnijenje). Tko tako vjeruje jako se prevario”, poručuje Ribić.