Nakon fijaska Jasne Omejec zgodno je podsjetiti na ideju Bože Kovačevića: ‘Ukinimo Ustavni sud’
Činjenica da je bivša šefica Ustavnog suda četiri mjeseca nezakonito primala plaću podsjetila nas je na jedan naš stari tekst
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa jučer je, dakle, objavilo kako smatra da je bivša predsjednica Ustavnog suda, Jasna Omejec, povrijedila Zakon o sprječavanju sukoba interesa. Predsjednik Ustavnog suda spada u kategoriju državnih dužnosnika, odnosno osoba koje, nakon isteka dužnosti, šest mjeseci mogu primati naknadu u visini pune dotadašnje plaće. No, samo ako su u tom razdoblju nezaposleni. Nakon odlaska iz Ustavnog suda, gospođa Omejec aktivirala je to pravo i svih šest mjeseci uzimala je naknadu, iako se u međuvremenu vratila na svoje staro radno mjesto na Pravnom fakultetu.
Obzirom na činjenicu da se osoba koja je obavljala dužnost predsjednice Ustavnog suda dovela u ovu nelagodnu situaciju, učinilo nam se zgodnim podsjetiti na ideju koju je prije dvije godine na Telegramu iznio Božo Kovačević. Komentar naslovljen ‘Moja ideja je radikalna, ukinimo Ustavni sud’, objavio je nakon ukidanja presude Sanaderu za Hypo i Inu-MOL.
Kovačevićev tekst iz 2015. godine, u integralnoj verziji, donosimo u nastavku:
Zašto bi trebalo razmisliti o ukidanju Ustavnog suda?
Nastojat ću, na načelnoj razini, komentirati i osporavati neka stajališta Ustavnog suda i već uhodanu praksu da se članice i članovi te institucije postavljaju i kao suci i kao zakonodavci i kao izvršna vlast. Zbog toga bi, kao i zbog postojanja Europskog suda za ljudska prava kojemu se kao krajnjoj instanciji može obratiti svaki građanin Republike Hrvatske, trebalo razmisliti o promjeni Ustava i ukidanju Ustavnog suda kao državne institucije.
Kako je dobar dio stručne pravničke javnosti pozdravio neke dijelove najnovije odluke Ustavnog suda, netko bi možda mogao pomisliti da je Ustavni sud odustao od prakse sustavnog prekoračivanja svojih ustavnih ovlasti. Pokušat ću dokazati da to nije točno i da Ustavni sud i dalje načinom svog djelovanja onemogućuje uspostavu pravne sigurnosti i udaljuje Hrvatsku od (nedostižnog) ideala pravne države.
Suspektna tumačenja Ustavnog suda
Ustavni sud si je prisvojio pravo, koje mu Ustav ne daje, da ocjenjuje “domašaj i učinke članka 5. četvrte Promjene Ustava Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 16. lipnja 2010.” Tom promjenom određeno je da se na djela ratnog profiterstva i druga kaznena djela nezakonitog stjecanja imovine u vrijeme Domovinskog rata ne primjenjuje institut zastare. Temeljem te ustavne promjene donesen je Zakon o nezastarijevanju djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije.
Baveći se načinom na koji su Županijski sud i Vrhovni sud u procesu protiv Sanadera primijenili relevantne odredbe tog zakona kao i odredbe Kaznenog zakona, Ustavni sud zaključuje da je promjena Ustava, zapravo, bila neustavna jer uvođenjem mogućnosti kažnjavanja za djela koja su u zastari kao i za djela koja u vrijeme počinjenja nisu bila kažnjiva narušava načelo pravne sigurnosti. Tumačena u sklopu cjeline ustavnoga testa ta odredba, prema pravnom stajalištu Ustavnoga suda, može se primjenjivati samo na djela koja nisu bila u zastari na dan 16. lipnja 2010. Takvo tumačenje nije u skladu s namjerom Vlade Republike Hrvatske kao predlagatelja navedene promjene i Sabora kao ustavotvorca da se omogući kazneni progon ratnih profitera neovisno o tome kada je i je li uopće nastupila zastara kaznenoga gonjenja ili ne.
Izostala reakcija ustavnih sudaca u slučaju Sanader
Pretpostavljam da je i u vrijeme rasprave o mogućoj promjeni Ustava sutkinjama i sucima Ustavnoga suda bilo jasno kakve će biti ustavnopravne posljedice te promjene. Teško je vjerovati da sutkinje i suci Ustavnoga suda u vrijeme donošenja tih ustavnih promjena nisu znali kakva je namjera ustavotvorca. Pa ipak tada se nisu oglasili ni kao državno tijelo, ni kao pojedinci, ni kao pravni stručnjaci. Sada se pojavljuju u ulozi tumača značenja te ustavne odredbe pri čemu se njihovo tumačenje znatno razlikuje od tumačenja predlagatelja i donositelja promjena. Ako su donošenjem takve ustavne promjene narušene temeljne pravne norme i ako je onemogućeno ostvarivanje načela pravne države, ustavne su sutkinje i suci bili moralno i stručno obvezani oglasiti se o tom problemu. A ako njihovo upozorenje ne bi bilo uzeto u obzir, mogli su u znak prosvjeda protiv nasilja nad pravom podnijeti ostavke nakon što je promjena Ustava provedena. Ništa se od toga nije dogodilo.
Ni nakon što je temeljem spornog članka Ustava donesen Zakon o nezastarijevanju djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, Ustavni sud nije se oglasio. Sutkinje i suci mogli su sami pokrenuti ocjenu ustavnosti tog zakona i tada utvrditi ono što utvrđuju u ocjenjivanju presude Sanaderu, naime to da se ukidanjem instituta zastare narušavaju duh Ustava RH i temeljna pravna načela. Ni drugu priliku da se iskažu kao dosljedni zagovornici načela pravne države sutkinje i suci Ustavnoga suda nisu iskoristili. Da je navedeni zakon proglašen neustavnim, ne bi mogao biti primijenjen u suđenju Ivi Sanaderu. Ovako, ne proglasivši zakon neustavnim, Ustavni je sud neustavnom proglasio praksu primjene spornog članka Ustava i zakona donesenog temeljem te ustavne odredbe.
Politički interesi ispred pravnih stajališta
Budući na nisu upozorili da je unošenje odredbe o nezastarijevanju privatizacijskih zločina suprotno duhu cjeline Ustava, tu su odredbu prešutno prihvatili kao dio cjeline ustavnoga teksta. Ni zakon usvojen temeljem te odredbe i zbog iste svrhe zbog koje je promijenjen Ustav nisu proglasili neustavnim, ali osporavaju pravo sudova da donose presude pozivajući se na odredbe toga zakona. Zbog toga njihovu zakašnjelu reakciju smatram nepoštenim činom sračunatim na onemogućavanje provedbe volje zakonodavca.
Zadaća Ustavnoga suda nije da ocjenjuje pojedine odredbe Ustava i da sudovima tolerira pozivanje samo na one odredbe koje se ustavnim sutkinjama i sucima sviđaju. Isto tako, ako neki zakon nisu proglasili neustavnim, ne mogu osporavati pravo i dužnost sudova da ga primjenjuju u sudskoj praksi. Umjesto da se umiješaju u politiku u trenutku kad je to bilo primjereno, dakle u postupku donošenja ustavnih promjena, i da stručnim autoritetom uvjere zakonodavca da griješi, sutkinje i suci Ustavnoga suda nastoje, nakon donošenja ustavnih promjena, pravosuđu nametnuti svoje političke interese i prioritete pod vidom pravnih stajališta.
Kako je sud poništio Sanaderovu presudu
Ustavni sud osporio je nadležnim sudskim instancijama pravo da utvrđuju da je Republici Hrvatskoj nanesena šteta ako prethodno ne primijene proceduru testa javnog interesa. Ni Ustav Republike Hrvatske ni zakoni ne poznaju institut testa javnog interesa. Prema tome, sudovi nemaju obvezu primjenjivanja tog instituta, osobito ako nijedna stranka u postupku to ne zatraži. No, Ustavni sud misli drukčije. Kako su obje sudske instancije ustvrdile da je šteta Republici Hrvatskoj nanesena i kako su, prema stajalištima Ustavnog suda, tu tvrdnju koristile kao dokaz da je osuđenik primio mito, Ustavni sud zaključuje da je “cjelokupni postupak dokazivanja kaznenog djela primanja mita u slučaju Ina-MOL bio kompromitiran do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda podnositeljevog prava na pravično suđenje“.
Sud se, tvrdi Ustavni sud, nije trebao baviti utvrđivanjem štete nanesene Republici Hrvatskoj nego samo utvrđivanjem činjenice primanja mita što je samo sobom kažnjivo djelo neovisno o tome jesu li njegove posljedice štetne ili korisne. No, ako je sud utvrdio i činjenicu primanja mita i štetu počinjenu Republici Hrvatskoj, onda je ta šteta samo irelevantni dio obrazloženja presude. Bivši premijer osuđen je zbog primanja mita, a ne za štetu. No, Ustavni sud zauzeo je pravno stajalište da je irelevantni dio obrazloženja presude dovoljan razlog za njezino poništenje.
Neobična logika odlučivanja
Ustavni sud smatra spornom i činjenicu da Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je na bivšeg premijera primijenio odredbe Kaznenog zakona o odgovornosti službene osobe jer predsjednik vlade nije naveden među dužnostima na koje se ta odredba odnosi. Ustavni je sud mogao pretpostaviti da je Vrhovni sud zauzeo pravno stajalište da je, temeljem Ustava i Zakona o Vladi Republike Hrvatske, nedvojbeno jasno da je premijer službena osoba i da to ne treba posebno obrazlagati.
To bi značilo da će se u svim budućim sličnim postupcima morati poštivati takvo pravno stajalište i nikakva intervencija Ustavnoga suda tu nije bila potrebna. Primjenjujući logiku kakvu je primijenio Ustavni sud, ubuduće bi se moglo dogoditi da svaka sutkinja i sudac Ustavnoga suda mora prilikom svakog odlučivanja dokazati da je osoba, da je završila pravni fakultet, da je prošla proceduru izbora sudaca Ustavnoga suda i da nema nikakvih pravnih prepreka da sudjeluje u navedenom odlučivanju. Pritom bi sve sutkinje i suci morali voditi računa da budu u sudskim togama jer bi se netko mogao dosjetiti da bez te prepoznatljive odjeće zapravo nisu suci.
Sustavno onemogućavanje sudske prakse
U slučaju Glavaš Ustavni sud je, ponajprije svojim nepravovremenim postupanjem, nadležne sudove doveo u situaciju da u ponovljenom postupku ne smiju suditi prema zakonu nego prema odredbama odluke Ustavnoga suda. U slučaju Bandić Ustavni je sud izravno onemogućio Vrhovnom sudu da otpočne uspostavljati sudsku praksu primjene instituta jamčevine. U slučaju Obiteljskog zakona stavio je cijeli zakon izvan snage ne provevši prethodno postupak ocjene njegove ustavnosti.
U slučajevima Hypo i Ina-MOL osporio je pravo sudovima da se pozivaju na pojedine odredbe Ustava i da primjenjuju pozitivne zakone koji nisu proglašeni neustavnima. Temeljem svega toga ja mogu zaključiti da Ustavni sud sustavno onemogućava uspostavu relevantne sudske prakse i ostvarivanje načela pravne države. To je samo još jedan od argumenata u prilog zamisli da se ta nepotrebna državna institucija ukine.
Tekst je originalno objavljen 1. kolovoza 2015. u Telegramu.