Nakon manje stanke, Kovačević opet na Telegramu; u ovom tekstu razorio je Trumpovu trgovinsku politiku
Američko okretanje protekcionizmu jednostavno ne može završiti dobro
Ukidanje sustava općeg zdravstvenog osiguranja Obamacare najvažniji je korak u obračunavanju predsjednika Trumpa s naslijeđem prethodne administracije na domaćem planu. Moglo bi se reći da je istupanje iz Pariškog sporazuma, dokumenta o globalno usklađenim koracima za smanjivanje emisija stakleničkih plinova i za sprečavanje daljnjeg povećanja prosječne temperature na planetu, obračun s onim što je Obama postigao na međunarodnom planu. No, predsjednik Trump ne zaustavlja se samo na zatiranju onoga što je učinio njegov neposredni prethodnik.
Cijela njegova politička agenda obilježena je odbacivanjem pristupa i postignuća koja su određivala američku vanjsku politiku ne samo u posthladnoratovskom razdoblju, nego i onih zasada koje su u temelje američke vanjske politike bile ugrađene na kraju Drugog svjetskog rata. Kao jedini pravi pobjednik toga rata i kao država čiji je GDP tijekom četiri ratne godine udvostručen, Amerika je postala neupitni lider demokratskoga svijeta. Slijedeći zamisli američkog predsjednika iz vremena Prvog svjetskog rata Woodrowa Wilsona o tome da svijet treba učiniti sigurnim za demokraciju, SAD su potaknule osnivanje globalne organizacije za kolektivnu sigurnost, Ujedinjenih nacija.
Liberalna hegemonija
Još važnije je bilo osnivanje međunarodnih financijskih institucija koje su trebale poticati slobodnu trgovinu i jamčiti financijsku stabilnost. Riječ je o takozvanim Bretton Woods institucijama: Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnom fondu i GATT-u, Općem sporazumu o carinama i trgovini koji je sredinom devedesetih pretvoren u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Radi odvraćanja Sovjetskog Saveza od eventualne namjere da vojnom silom osvoji zapadnu Europu kako je to krajem Drugog svjetskog rata učinio sa zemljama istočne Europe, Amerika je potaknula osnivanje NATO pakta.
Osim u Ujedinjenim nacijama u kojima je pravo veta i Sovjetskom Savezu, kao jednoj od stalnih članica Vijeća sigurnosti, omogućavalo da učinkovito nameće i štiti svoje interese, u svim tim organizacijama i institucijama Amerika je bila neupitni lider. Premda joj je superiorna vojna i ekonomska moć otvarala vrata za uspostavu imperija u okviru kojega bi vazalnim zemljama mogla nametati svoju volju, Amerika se tada opredijelila za sustav liberalne hegemonije. Taj sustav podrazumijeva da sve zemlje saveznice sudjeluju u definiranju pravila budućeg ponašanja. Premda zemlja hegemon može presudno utjecati na to kako će ta pravila u konačnici izgledati, ona se ipak obvezuje da će, kao i ostale zemlje saveznice, poštivati ta pravila i ponašati se u skladu s njima.
Sustav koji jamči predvidljivost
Takav sustav jamči predvidljivost ponašanja svih država sudionica i poštivanje interesa svake od njih prilikom donošenja odluka. Upravo je razdoblje nesmetanog funkcioniranja liberalne hegemonije, sve do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća, bilo vrijeme postizanja najvećeg stupnja blagostanja za veliku većinu stanovnika zemalja slobodnog svijeta. Kompromis ukorijenjenog liberalizma – kako se naziva sustav koji je kombinirao kapitalističku ekonomiju i politiku pune zaposlenosti na unutrašnjem planu te slobodnu trgovinu na međunarodnom planu – učinio je Zapad toliko privlačnim za ljude koji su živjeli pod sovjetskom okupacijom da su oni na koncu sami odbacili nametnuti im komunistički sustav i opredijelili se za onakvo shvaćanje slobode, demokracije i blagostanja kakvo je nudio prosperitetni Zapad predvođen Amerikom.
Premda odnosi među zemljama saveznicama ni izdaleka nisu uvijek bili idilični i premda se Zapad, a ponajprije Amerika, prema zemljama u razvoju koje nisu pripadale krugu zemalja sudionica liberalne hegemonije nerijetko odnosio brutalno, sebično i izrabljivački, ipak su saveznički odnosi između zapadnih zemalja predstavljali poželjan model odnosa između država, zasnovanih na toleranciji i uvažavanju. Kad je Sovjetski Savez nestao sa svjetske pozornice, činilo se da više nema prepreke da se odnosi kakvi su obilježili zapadna savezništva uspostave u cijelom svijetu. Dakle, više nije bilo prepreke za uspostavu globalne liberalne hegemonije s Amerikom kao hegemonom.
Bush mlađi je poljuljao vjeru u Ameriku
No, neokonzervativni politički krugovi, koji su imali znatan utjecaj na administraciju predsjednika Busha mlađeg, smatrali su da proces pretvaranja nedemokratskih režima u demokratske treba ubrzati, da Amerika mora iskoristiti svoj položaj jedine supersile i vojnom silom urediti svijet tako da bude siguran za demokraciju. Najeklatantniji primjer takve politike bio je navodno preventivni rat protiv Iraka 2003. godine. No, takvom unilateralnom odlučivanju suprotstavili su se neki tradicionalni američki saveznici, ponajprije Francuska i Njemačka, jer je Bushova administracija odstupila od načela funkcioniranja hegemonije, koje podrazumijeva prethodni dogovor o ciljevima i metodama njihova ostvarivanja.
U potezima Bushove administracije prepoznali su imperijalne težnje. Premda Bushova administracija ipak nije dovela u pitanje ključne međunarodne organizacije i multilateralne sporazume u kojima Amerika igra ključnu ulogu, bilo je poljuljano povjerenje u Ameriku kao dobronamjernog hegemona koji će ostati privržen zajednički utvrđenim pravilima. Djelovanje administracije predsjednika Obame na međunarodnom planu velikim je dijelom bilo obilježeno pokušajima ponovne uspostave povjerenja među saveznicima.
Neuspješni vojni pohodi u Iraku i Afganistanu
A kako su neuspjesi vojnih pohoda u Afganistanu i Iraku te neuspjesi pokušaja mirne demokratske tranzicije islamskih zemalja na Bliskom istoku u okviru Arapskog proljeća pokazali da projekt uspostave globalne liberalne hegemonije neće biti lako ostvariv, predsjednik Obama odlučio je uspostaviti dva čvrsta okvira unutar kojih bi položaj Amerike kao hegemona bio neupitan. Jedan takav okvir predstavlja Transpacifičko partnerstvo (TPP), a drugi Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP).
Pritom je postojala nepodijeljena politička podrška ne samo krupnog američkog biznisa nego i obiju velikih stranaka tim projektima baš kao i u slučaju sporazuma NAFTA kojim je sredinom devedesetih godina uspostavljen režim slobodne trgovine između SAD-a, Kanade i Meksika. S obzirom na pojavu država koje su sve otvorenije Americi osporavale status i privilegije jedine svjetske supersile, ti trgovinski sporazumi su, zapravo, trebali isključiti te takmace iz velikih područja slobodne trgovine i ograničiti njihov regionalni utjecaj. TPP je isključivao Kinu, a TTIP Rusiju.
Trump je sve doveo u pitanje
Predsjednik Trump kao da je odlučio dovesti u pitanje baš sve na čemu je bila utemeljena dosadašnja američka vanjska politika i što je predstavljalo osnovu američkog utjecaja u svijetu. Nimalo ne mareći za liberalnu hegemoniju i očekivanja saveznika, on najbližim saveznicima ispostavlja račune za prethodno neugovorene poslove i za neizvršene usluge dok s predstavnikom zemlje s kojom Amerika nije u prisnim odnosim dijeli povjerljive obavještajne podatke koje ne stavlja na raspolaganje (do)sadašnjim saveznicima.
Strasno se bacio na poništenje sporazuma NAFTA koji je, prema svim stručnim ocjenama, najviše unaprijedio američku ekonomiju. TTIP – koji je cijeli svijet percipirao kao konačni američki udar protiv ostataka države blagostanja u Europi u interesu američkog krupnog kapitala – odlukom predsjednika Trumpa skinut je s dnevnog reda. Amerika je istupila i iz već potpisanog TPP-a čime je izazvala konsternaciju među svojim pacifičkim saveznicima. I ne samo to. Kina je već stanovito vrijeme percipirana kao najozbiljniji američki ekonomski takmac koji bi uskoro mogao postati i ozbiljna sigurnosna prijetnja što je osobito aktualno na području cyber ratovanja.
U više navrata predsjednik Trump je dao naslutiti da i on dijeli takva shvaćanja te da će posebnu pozornost posvetiti upravo odnosima s Kinom radi osnaživanja američkih ekonomskih i sigurnosnih interesa. No, odustajanjem od TPP-a – koji je trebao ograničiti kineski gospodarski utjecaj u pacifičkoj regiji – otvorio je mogućnost da se Kina nametne kao regionalni lider. Kina je munjevito reagirala. Intenzivirala je aktivnosti u okviru Regionalnog obuhvatnog ekonomskog partnerstva (RCEP), organizacije koja uključuje veći dio zemalja koje su prethodno prihvatile TPP i znatan broj onih koje nisu bile obuhvaćene tim sporazumom. Na taj način Kina, uz namjernu ili nenamjernu američku podršku, postaje hegemon u regiji u kojoj je to trebala biti Amerika upravo zahvaljujući TPP-u koji je Trump odbacio.
Kina postaje lider
Prilikom susreta s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom Trump je dogovorio trgovinski sporazum s Kinom u okviru kojega je podržana kineska inicijativa One Belt, One Road. Tom inicijativom Kina otpočinje s uspostavom povećane ekonomske međuovisnosti azijskih zemalja ponajprije izgradnjom infrastrukturnih objekata kao što su ceste, pruge i ulaganja u brodogradnju i lučke kapacitete. Ključni je cilj svih tih projekata ojačati povezanost Kine sa zemljama Azije i Europe. U tom kontekstu osobito su zanimljiva kineska ulaganja u pakistansku luku Gwadar čime se kineskoj trgovačkoj i vojnoj mornarici otvara pristup Indijskom oceanu.
No, ključnim problemom američki stručnjaci za vanjsku politiku smatraju to što će tako velikim infrastrukturnim investicijama Kina nametnuti svoje tehničke i upravljačke standarde što će za posljedicu imati otežavanje pristupa američkim kompanijama na ta tržišta. Upravo korištenje takozvane strukturalne moći koja se iskazujem sposobnošću određivanja dnevnog reda i definiranjem standarda koji pogoduju hegemonu jedna je od ključnih prednosti statusa hegemona u okviru liberalne hegemonije. A Amerika kao da je upravo na tom planu odlučila odstupiti u korist Kine.
Okretanje protekcionizmu
Na vanjskopolitičkom planu, dakle, predsjednik Trump kao da postiže rezultate suprotne očekivanjima izraženima u njegovom sloganu Učinimo Ameriku opet velikom. Na međunarodnom planu Amerika kao da potiče Kinu da preuzme njezino mjesto lidera slobodne trgovine. Odustajanjem od provjerenih modela ostvarivanja američkog utjecaja u svijetu a da pritom nije ponudio nikakav novi model, predsjednik Trump je pred stručnjake za međunarodne odnose postavio mnogo više pitanja nego što je ponudio odgovora. Zasad nije moguće predvidjeti hoće li se američki krupni biznis, koji je bio glavni motor američkih globalizacijskih inicijativa, pobuniti i kakav će izraz ta moguća pobuna dobiti u američkom političkom establišmentu.
Okretanje protekcionizmu, što je bila glavna poruka njegove izborne kampanje, može donijeti samo povećanje cijena za robe za koje su Amerikanci navikli da budu jeftine i svakome dostupne, ali ne vodi nužno do povećanja nadnica. Ako bi se američko tržište zatvorilo za inozemne robe, to bi za posljedicu moglo imati ograničavanje pristupa američkog kapitala i američkih roba stranim tržištima što bi za posljedicu imalo daljnje smanjivanje potrošne moći prosječnog Amerikanca. A možda je riječ o promišljenom preslagivanju odnosa između najmoćnijih sila s ciljem da se smanje antagonizmi među njima te da te tri dosad rivalske velike sile dogovorno određuju sudbinu svih ostalih država razmjestivši ih u svoje interesne zone. Da li je doista riječ o takvom epohalnom preokretu, nije moguće zaključiti temeljem Twitter komunikacije predsjednika Trumpa.