Nakon pada SSSR-a i ponižavanja devedesetih, Vladimir Putin odlučio se osvetiti Zapadu. Ne ide mu loše

Savezništvo Jeljcina i Clintona

Ruska tranzicija iz komunističke diktature bila je prilično kaotična, i konačno su se počeli primati krhki demokratski procesi i začeci kapitalizma. Američki dužnosnici maštali su o dobrim odnosima Zapada i Rusije, koja će napokon preuzeti ulogu partnera u stvaranju stabilne i sigurne Europe. U tu svrhu, Clinton i Jeljcin počeli su graditi savezništvo s važnim zajedničkim ciljem – spriječiti jačanje revanšističkih obavještajnih krugova u Moskvi, što bi dovelo do povratka u novi Hladni rat.

U jednom od prvih posjeta Moskvi, Clinton je u susretu s ruskim građanima svoju publiku pozvao da izaberu “nadu umjesto straha” i “pronađu novu definiciju veličanstvenosti Rusije”.

Rijetko su kada – možda nikada – odnosi između prvih ljudi Sjedinjenih Država i Rusije bili toliko bliski. Clinton i Jeljcin bili su frendovi, dva simpatična nevaljalca velikih apetita koje jednostavno moraš voljeti. No, još jedna stvar je bila drugačija: prvi put u nekoliko desetljeća, Rusija je očito preuzela submisivnu ulogu u novouspostavljenom odnosu. Bez potčinjenih državica s one strane Željezne zavjese, s ekonomijom u rasulu i vojskom na rubu sloma, Rusija je doista bila u vrlo lošem stanju.

‘Pizza, Pizza!’

A njezin se predsjednik pretvorio u nacionalnu sramotu. Navodni alkoholičar, Jeljcin je u javnosti često gubio ravnotežu, pa su ga njegovi savjetnici morali pridržavati da ne padne. U jednom čudnom telefonskom razgovoru s Clintonom, ruski je predsjednik, nerazgovjetno mumljajući, predložio da se njih dvojica nađu na podmornici.

Ipak, ništa ne može nadmašiti tu noć 1994., kada je odsjeo u rezidenciji za uvažene strane goste Blair House, malo dalje od Bijele kuće. Jeljcin se neopaženo iskrao i sjurio niz stepenice na ulicu. “Pizza, Pizza!”, počeo je vikati na agenta tajne službe koji mu je prepriječio put. (Postoje dvije verrzije ove priče: u verziji koju je Clinton ispričao piscu svoje biografije, Jeljcin je dospio do ulice, a druga verzija tvrdi da je zaustavljen prije nego što se dočepao izlaznih vrata).

Sljedećeg dana, Clinton i Jeljcin održali su dugačak i prijateljski sastanak. NJihove sudbine su bile isprepletane, Clinton je silno htio stabilnu i prijateljski nastrojenu Rusiju jer bi to predstavljalo njegov ključan vanjskopolitički uspjeh. Jeljcinu je, s druge strane, trebao američki novac, jer bi u suprotnom Rusija doživjela totalni ekonomski kolaps.

Gotovo nezamislivi optimizam

Kada je Clinton predstavio planove za širenje NATO saveza u istočnoj Europi, Jeljcin se nije bunio. Čak dalje od toga, njih su se dvojica složili oko toga da bi Rusija jednog dana mogla ući u NATO. Danas, kada Putin održava prijeteće nuklearne vojne vježbe kao svojevrsnu prijetnju i izazov NATO-u, ne treba posebno naglašavati koliko urnebesno zvuči ta zamisao.

Na press konferenciji koja je uslijedila nakon sastanka, dvojica državnika malo su se glupirala. Jeljcin je bio u euforičnom stanju, valjao šale, mahao po zraku i prepričavao sve zabavne stvari koje će on i njegov frend Clinton zajedno raditi. Clinton se veselo smijao, htio je taj radosni optimizam prenijeti na sve prisutne. Iz današnje perspektive, ta scena, u čijem je središtu ideja da bi Sjedinjene Države i Rusija mogle biti vojne saveznice i uzajamno si pomagati u izgradnji otvorenog i istinski demokratskog društva, nabijena je gotovo nezamislivim optimizmom.

Bol koju Putin nije nikad zaboravio

Za jednog čovjeka u Rusiji, sve to što se događalo činilo se dubinski ponižavajućim. Vladimir Putin tada je bio srednje rangirani javni službenik. Nakon što je kao agent KGB-a prisilno povučen iz istočne Njemačke nakon pada Zida, angažiran je u Uredu gradonačelnika Sankt-Peterburga. Pomisao da sovjetska država, koja ga je podizala i odgajala, i čije je odumiranje prozvao najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća, sada postaje poslušna država Zapadnim silama koje se pritom izruguju njezinom lideru, bila je užasno bolna.

Tu bol Putin nikad nije zaboravio. Kratko nakon dolaska na vlast, kada se prvi put službeno susreo s ruskim vojnim snagama, ujedno i prvog dana novog milenija, 1. siječnja 2000. godine, Putin je izjavio da “njihova misija uključuje vraćanje časti i digniteta Rusiji”.

“On devedesete godine smatra jednim dugim razdobljem poniženja, kako na domaćem terenu tako i internacionalno”, tumači James Goldgeier, dekan Škole međunarodnih odnosa na američkom sveučilištu i top dužnosnik Clinotnovog kabineta za ruska pitanja. “S njegovog stajališta, show Billa i Borisa svodio se na to da je Boris radio sve što je Bill zamislio. U konačnici, to je značilo da će Sjedinjene Države definirati novi svjetski poredak i rusko mjesto u njemu, a Rusija je u tom trenutku bila preslaba za bilo što drugo.”

Rusija kao poražena nacija

Jeljcinova pijanstva simbolizirala su samoprijezirni krš u koji se pretvorila bivša velesila. Rusija je bila poražena nacija. Izgubila je Hladni rat, i skupa s njim ogroman teritorij, jer je mnogo država pripojenih još u carskom razdoblju poglasilo nezavisnost. Gospodarstvo je krahiralo, osiromašivši gotovo sve osim pojedinaca koji su se dočepali državne imovine. Alkoholizam i prostitucija su cvjetali, a očekivani životni vijek se smanjio.

U međuvremenu, jačao je utjecaj Sjedinjenih Država. Bill Clinton počeo je sa širenjem utjecaja NATO saveza na istoku Europe i bombardirao bivšu Jugoslaviju. Američki ekonomski stručnjaci dolazili su u Moskvu kao savjetnici za razvoj demokracije i poticanje gospodarstva, predlagali su šok terapiju na rusku ekonomiju koja bi donijela bolne rezove i malo koristi. Clinton je radio utjecaj na rusku politiku, dajući podršku nepopularnom Jeljcinu, koji je pak zahvaljujući vezama s Sjedinjenim Državama i njihovoj ekonomskoj pomoći jedva izbjegao izborni poraz 1996. godine.

Ne može promijeniti ishod rata, ali može se osvetiti

Kako se Sjedinjene Države danas bore s Rusijom koja ponovno ima globalne ambicije, Kremljem koji hakira američke mailove, manipulira vijestima, a prema tvrdnjama CIA-e, aktivno radi za Donalda Trumpa, važno je shvatiti da za Putina ovo nije tek pokušaj ostvarivanja prednosti. Da, Putin se bori za ruske interese. Ali u splektarenju s ciljem poraza Hillary Clinton i podvrgavanju američke demokracije ruskim interesima, Putin zatvara procjep koji su Clintonovi napravili prije dvadeset godina.

Putin ne može poništiti ruski poraz u Hladnom ratu. Ali ga zato može osvetiti. A u Donaldu Trumpu – čovjeku koji je porazio Hillary Clinton i čini se spremnim na postizanje dogovora s Putinom na koji bi rijetko koji američki političar pristao – nada se da je pronašao solidnog partnera. Strobe Talbott, stručnjak za Rusiju koji je radio kao zamjenik državnog tajnika u Clintonovoj administraciji, Putinovu strategiju opisao je parafrazirajući Trumpov izborni slogan: “On u osnovi želi Rusiju ponovno učiniti velikom.”

Dolazak Putina na vlast

Jeljcinova vladavina trajala je do kraja devedesetih, a u tom periodu Rusija je proživjela masivnu financijsku krizu i pritom gledala uspon nove dominantne klase oligarha koji su se dočepali državne imovine (uključujući i mnoge Putinove prijatelje, a prema nekima, i samog Putina). U Americi se događalo nešto putpuno drugačije. TIjekom devedesetih Sjedinjene su Države proživljavale ekonomski procvat, i nakon dvije NATO intervencije na Balkanu, uspon na poziciju jedine svjetske velesile.

Na Staru godinu 1999. godine Jeljcin je, slomljen alkoholom, nekoliko infarkta, i napola otvorenom pobunom ruske vojske koja je bila užasno bijesna nakon NATO-ovoga pokazivanja mišića, naglo podnio ostavku.

Za novog predsjednika imenovao je Putina, koji je do nekoliko mjeseci prije toga služio kao prvi čovjek agencije što je naslijedila zloglasni KGB . Na krilima njegove uloge u slamanju pobune navodnih terorista u Čečeniji, Putin je na izborima u ožujku odnio tijesnu pobjedu. Putin nije odmah počeo izazivati Amerikance. Rusija je 2000. godine još bila preslaba za konfrontaciju, vojska je bila samo sjena nekadašnje sile, i foksuirana na događanja u Čečeniji.

Odnosi s Bushevom administracijom

Ustvari, Putin i George W. Bush na početku su se dosta dobro slagali. Ondašnji američki predsjednik je nakon susreta s Putinom sredinom 2001. izjavio da je “pogledao Putina u oči i na trenutak osjetio njegovu dušu”. Nakon terorističkog napada 11. rujna, Putin je bio prvi svjetski vođa koji je nazvao Busha i nudio mu partnerstvo u borbi protiv Islamskog terorizma – što je zapravo bio samo Putinov naziv za ono što su drugi zvali čečenskim pokretom za neovisnost.

Odnos Busha i Putina počeo je propadati zbog nekoliko razloga. Jedan od njih, ironično, imao je veze s petljanjem u izborni proces. Putin je pobjesnio jer je Washington podržao popularni prozapadni pokret koji je u Ukrajini dovodio u pitanje rezultate predsjedničkih izbora 2004. godine. Nije mu se naravno sviđalo američko uplitanje u bivšu sovjetsku republiku koja je dugo bila dio ruskog carstva. “Sjedinjene Države uspostavljaju diktaturu u međunarodnim odnosima”, izjavio je Putin, “umotanu u predivnu pseudodemokratsku frazeologiju”.

Putinova ideologija restauracije

Zatim, tu je bio problem i s Gruzijom, s kojom je Rusija imala nerazriješena teritorijalna pitanja. U televizijskom intervjuu, Putin je implicirao da su Sjedinjene Države poticale gruzijsku zapadno orijentiranu vladu na sukob s Rusijom. “Postoje određene sumnje da netko iz Sjedinjenih Država namjerno stvara ovaj konflikt, pokušavajući tako stvoriti prednost za jednog od kandidata u predsjedničkoj utrci u Sjedinjenim Državama”, izjavio je Putin za CNN. “Treba im pobjeda u malom ratu.”

Stručnjaci za odnose s Rusijom i američki dužnosnici nazvali su Putinove javne žalopojke o Americi smišljenim narativom koji će poslužiti za ono što je novinar Arkadij Ostrovski u svojoj knjizi The Invention of Russia opisao kao Putinovu “ideologiju restauracije”.

Po tom shvaćanju, Putin je javnosti prodavao nacionalizam i militarizam kako bi prikrio slabu ekonomiju, izrazito ranjivu na fluktuacije cijene nafte, koja je okosnica izvoza. U toj atmosferi neprijateljstva, novoizabrani američki predsjednik Barack Obama krenuo je politiku resetiranja odnosa s Rusijom, a tu misiju predvodila je državna tajnica Hillary Clinton. Što god je mislila da bi mogla postići s Rusijom, sasvim sigurno nije mogla ni zamisliti što bi sve to moglo značiti za njezinu vlastitu političku budućnost.

Dobar početak Hillary s Rusijom

Kada je sa suprugom stigla u prvi službeni posjet Rusiji 1994. godine, Hillary Clinton je imala pomalo grbavo slijetanje u Moskvu. Tijekom vožnje u grad, Clinton je cijelim putem imala mučnine i bezuspješno tražila po limuzini nešto što bi moglo poslužiti kao vrećica za povraćanje. “Na kraju sam sagnula glavu i ispovraćala se po podu”, prisjetila se u svojim memoarima Living History, koja je kod nas prevedena kao Teške odluke.

Ipak, na osobnoj razini, Clinton je također, kao i Bush, dobro počela. I ona je, kao i njezin suprug, ostvarila dobre odnose s Jeljcinom, koji je, u pomalo neobičnoj gesti, na jednoj večeri rekao da fotografiju prve dame drži u svojem uredu tako da je može gledati svaki dan.

Tijekom godina koje je provela u Senatu, Clinton je bila, kao i ostatak Washingtona, zaokupljena ratom u Iraku i terorizmom, pa i nije puno razmišljala o Rusiji. Tijekom debate s Obamom na stranačkim predizborima 2008. godine, imala je dosta poteškoća s izgovaranjem imena tada novog ruskog predsjednika Dimitrija Medvedeva, a dodatno se malo osramotila kada je nakon neuspjelog izgovora, pridometnula “whatever” (u eng. ma kako god).

Politika resetiranja odnosa

Po preuzimanju funkcije državne tajnice u Obaminoj administraciji 2009. godine, Clinton je bila glavna za Obaminu politiku resetiranja odnosa s Rusijom. Cilj je bio uspostavljanje zajedničkog jezika s Rusijom i rađenje prvog koraka u popravljanju odnosa. Točke koje su uključivale kontrolu nuklearnog oružja i Afganistan trebale su poslužiti kao temelj izgradnje novog i snažnijeg odnosa s Rusijom. Obamin optimizam djelomično se naslanjao na činjenicu da je Putina naslijedio umjereni Medvedev. Putin je, doduše, preuzeo funkciju premijera i zadržao daleko veću pozadinsku moć nego što su to pretpostavljali američki dužnosnici.

Putin je, piše Politico, smatrao da su Sjedinjene Države namjerno ulazile u vojne intervencije diljem svijeta, ne uzimajući u obzir što će ostali igrači na međunarodnoj sceni, ili barem što će Rusija, misliti o tome. Hillary Clinton podržala je rat u Iraku 2003. i Obaminu intervenciju u Libiji 2011. Putin se usprotivio i jednoj i drugoj misiji, a kao paranoičnom autokratu smetale su mu brojne promjene režima iza kojih je stajao Washington.

Jasno, nije pomagalo ni to što je prezime Clinton podsjećalo na NATO-vu intervenciju na Balkanu, koju su mnogi tvrdolinijski ruski dužnosnici smatrali nečuvenom agresijom Zapada na njihovu slavensku braću. Dalje, važan faktor je bio njezin entuzijazam oko širenja NATO pakta u Istočnoj Europi. Taj je proces počivao na ideji da Istočna Europa treba, ali i traži, zaštitu od ruske agresije. Naravno, ruski vojni establišment to je tretirao kao postepenu invaziju na njihovu interesnu sferu.

Reakcije na širenje NATO pakta

Korijeni ove reakcije također potječu iz ere Billa Clintona. Širenje NATO saveza pridonijelo bi očuvanju demokracije, prosperiteta i stabilnosti diljem Europe, smatrao je Clinton. Moskva je imala bitno drugačije viđenje. Nakon summita 1994. na kojem je Jeljcin dao Clintonu blagoslov za ulazak novih članova u NATO, uključujući Poljsku i Mađarsku, dakle dva bivša sovjetska satelita, jedne komunističke novine raspisale su se o kapitulaciji ruske politike pred NATO savezom i Sjedinjenim Državama.

Jedan od glavnih Jeljcinovih suparnika Genadij Zjuganov ustvrdio je kako je “Jeljcin dozvolio da ga njegov prijatelj Bill udari u stražnjicu”. Zjuganov je ovu situaciju usporedio s tretmanom koji je Njemačka imala na potpisivanju mirovnog sporazuma u Versaillesu nakon I. svjetskog rata; taj povijesni detalj ruski su dužnosnici često uspoređivali sa situacijom nakon Hladnog rata.

Pojedini Clintonovi savjetnici ispravno su predvidjeli da će širenje NATO pakta izazvati reakciju Moskve te stvoriti zgodan povod za potencijalni nacionalistički nastup prema Zapadu. Ministar obrane u Clintonovoj administraciji William Perry izjavio je za Politico da je zbog zabrinutosti oko toga kako će taj potez utjecati na američko ruske odnose, u jednom trenutku htio podnijeti ostavku.

Kremlj ih to doživio kao provokaciju

Clinton je inzistirao na širenju i pokrenuo proces tijekom kojeg je u sljedećih dvadeset godina u NATO savez ušlo deset država, od baltičkih zemalja (Litve, Latvije i Estonije) preko istočne Europe (Češka i Rumunjska) i na koncu država bivše Jugoslavije, odnosno sve zemlje koje su nekad bile pod ruskim utjecajem. Obama je, zajedno sa svojom državnom tajnicom, nastavio ovu politiku. “Uopće nije upitno da će NATO i dalje držati otvorena vrata za sve nove članice”, izjavila je Clinton 2010.

Kakvi god bili stvarni učinci ove politike na ruske interese, Kremlj ih je doživio kao provokaciju. “Širenje NATO savezništva nije Rusiji napravilo nikakvu štetu. Niti je predstavljalo nekakav sigurnosni rizik”, kazao je James P. Rubin, bivši glasnogovornik Billa Clintona u State Departmentu. “Ali ruske su se elite zbog toga loše osjećale jer su smatrale da je njihova moć oslabila.”

Među tom elitom bio je i Putin, kojem je ekspanzija NATO pakta savršeno sjela u dojam poniženja koji je Rusija proživljavala devedesetih. U nedavnom intervjuu s filmašem Oliverom Stoneom, Putin je priznao da je Rusija imala “emocionalnu reakciju” na širenje i dodao da je “Rusija prisiljena na poduzimanje kontra mjera”. “Odnosno, naši raketni sustavi imat će na nišanu sve one za koje procijenimo da predstavljaju prijetnju”.

Izravna prijetnja moći

Clinton je politikom resetiranja nakratko popravila odnose između Washingtona i Moskve. No Putin je još bio ogorčen zbog američkog utjecaja u Ukrajini, Gruziji i drugim bivšim sovjetskim republikama za vrijeme Busheve administracije. Putin je promatrao postepeno povećavanje američkog financiranja različitih programa za razvoj civilnog društva i demokracije u Europi, Srednjoj Aziji i Rusiji i to sve tumačio kao oblik subverzije.

Kao državna tajnica, Clinton je često pričala o različitim vrstama suptilne moći kao načina za jačanje američkog utjecaja. Ali tek je u prosincu 2011. Putin počeo doživljavati Hillary Clinton kao izravnu prijetnju njegovoj moći. U tom trenutku, na ulicama Moskve krenuli su neuobičajeno veliki prosvjedi, navodno potaknuti namještenim parlamentarnim izborima.

S vremenom, situacija se malo počela izmicati kontroli, a okupljeni prosvjednici počeli su izvikivati: “Putin je lopov” i “Rusija bez Putina”. Od dolaska na vlast prije više od deset godina, Putin nije doživio ništa slično. Za autokrata i bivšeg špijuna kojeg američki dužnosnici smatraju paranoičnim i bolno svjesnim da bi ga nagli gubitak moći mogao odvesti u zatvor – ili u još goru poziciju – predstavljalo je ozbiljnu prijetnju.

‘…veće zlo nego CIA za vrijeme Hladnog rata’

Clinton je tada izrazila zabrinutost oko situacije s izborima i podržala prosvjednike, kazavši da “Sjedinjene Države podržavaju prava i težnje ruskog naroda”. Za zapadnjačke uši, to je bio uobičajena prodemokratska govorancija, a ne izjava kojom se poziva na rušenje ruske vlade. No Putin je to tretirao kao da je učinila upravo to. Bjesnio je, tvrdeći da je Clinton “dala signal” prosvjednicima i optužio Sjedinjene Države za podržavanje izbornih promatrača koji imaju, kako je kazao, subverzivne motive.

Neki američki dužnosnici vjeruju da je Putin, kao i mnogo autokratskih vladara prije njega, počeo upirati prstom u stranca i optuživati ga za nered kod kuće, te da se u tu svrhu poslužio s Hillary Clinton. Neki drugi pak smatraju da se Putin zaista ozbiljno razbjesnio. “Bio je razjaren”, rekao je Dmitrij Trenin, direktor moskovskog Centra na Zaklade Carnegie za međunarodni mir. “State Department je u očima ruskih medija postao veće zlo nego CIA za vrijeme Hladnog rata.”

Obama baš i nije bio svjestan što se događa

Putin je pobijedio na tim izborima, a njegov povratak na mjesto predsjednika u 2012. počeo je mučiti neke američke dužnosnike. Obaminoj administraciji dugo je trebalo da otkrije Putinove prave namjere. Mitt Romney je na Rusiju upozorio još tijekom predsjedničke kampanje 2012., ustvrdivši da je Rusija “glavni geopolitički neprijatelj”.

Barack Obama to nije shvatio previše ozbiljno. Tijekom predsjedničke debate s Romneyjem, Obama se našalio rekavši da su “80-e godine zvale i tražile natrag svoju vanjsku politiku, jer je Hladni rat završio prije više od 20 godina”. No čini se da je Romney ipak bio na tragu nečega.

Putin nije odustao od svoje borbe. Svoj je fokus s domaćih političkih intriga preusmjerio na jačanje moći u inozemstvu i povratak Rusije na poziciju na svjetskoj sceni koja joj, po njegovom mišljenju, pripada. Nakon još jednog prozapadnog ustanka u Ukrajini, Putin je anektirao poluotok Krim. Zatim je podržao proruski separatistički pokret u istočnoj Ukrajini, gdje je u sukobima poginulo 10.000 ljudi. Potom je uslijedila neočekivana vojna intervencija u Siriji.

Rusija više neće stajati po strani

U obraćanju u ožujku 2014. Putin je jasno dao do znanja da vraća Rusiju na njezino mjesto na svjetskoj sceni. “Svijet mora prihvatiti očigledne činjenice: Rusija je nezavisna i aktivni je sudionik u međunarodnim odnosima. Poput drugih zemalja, ima svoje nacionalne interese koji se moraju uzeti u obzir i poštovati”, kazao je. U prijevodu, Rusija više neće stajati po strani dok Washington dirigira odnosima u svijetu.

Predsjednička kampanja Hillary Clinton mjesecima je bila pod žestokim pritiskom zbog postepenog curenja hakiranih emailova, a cyber napad su, barem tako tvrde CIA i FBI, izveli agenti Kremlja, i to vrlo vjerojatno po nalogu samog Putina. Iako je nemoguće procijeniti stvarni učinak hakiranih e-mailova na njezinu kandidaturu, njezin je poraz u svakom slučaju ogromna pobjeda za Putina, jer će Sjedinjene Države dobiti administraciju koja će biti izrazito prijateljski nastrojena prema Rusiji.

Ovo baš nije ono o čemu je sanjao Clinton

Trump je tijekom kampanje često dovodio u pitanje važnost i vrijednost NATO pakta, sumnjao da savez doprinosi održavanju sigurnosti kod najranjivijih članica, čak i najavljivao da će ukinuti sankcije nametnute zbog rata u Ukrajini i eventualno priznati Krim kao dio ruskog teritorija.

To nije baš ono o čemu je prije dvadeset godina sanjao Bill Clinton. Htio je obnovljenu Rusiju koju će krasiti razvijena demokracija i slobodno tržište, koja će biti integrirana u Europu i pridonositi sigurnosti i stabilnosti. Umjesto toga, događa se suprotno. Rusija je postala represivna država koja uporno radi na potkopavanju zapadne demokracije i maše nuklearnim oružjem NATO savezništvu.

‘Mislim da će nam ovaj tip faliti’

Ipak, Rusija i dalje ima ozbiljnih problema. Pod pritiskom američkih i europskih sankcija, ekonomija je i dalje u lošem stanju. Stručnjaci tvrde da je Moskva i dalje nesigurna oko svoje pozicije u svijetu. U Kremlju se sada s izborom Trumpa pojavio optimizam, jer računaju da će se stvari ponešto promijeniti.

“Mislim da se Rusija oporavila od završetka Hladnog rata”, ocjenjuje je Trenin. “Rusija je jedna od rijetkih velesila koje su se vratile nakon povijesnog poraza”. Što god drugo Trump značio za svijet, jasno je što on znači za Rusiju. ​​Njegova pobjeda okončala je maraton moći Clintonovih, a Trumpovo neskriveno poštovanje prema Putinu odagnalo je neugodu i anksioznost koja je ruskog lidera mučila od devedesetih.

Ovakav rasplet prije petnaest godina bilo je teško predvidjeti, no čini se da su ipak postojale neke indicije. Tijekom zadnjeg posjeta Billa Clintona Jeljcinu, u ruskoj dači malo izvan Moskve, u lipnju 2000. godine, Clinton je izrazio svoju zabrinutost u vezi Putina, bivšeg KGB-ovca koji je upravo izlazio iz sjene. “Imate strast kao pravi demokrat i pravi reformator. Nisam siguran da Putin ima to isto”, kazao je Clinton Jeljcinu, dodavši da je sretan što ga je imao za partnera. Kasnije u automobilu, Clinton se navodno okrenuo Talbottu i rekao: “Mislim da će nam ovaj tip faliti”.