Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, bečki industrijalac i metalurg Paul Kupelwieser golem dio osobnog imetka investirao je u Brijunsko otočje. U ovom se ulaganju, za razliku od ostalih svojih poslova, vodio slabom poslovnom logikom.
Njegov otac, cijenjeni slikar Leopold, od 1857. godine surađivao je s biskupom Strossmayerom na restauracijama crkvenih slika iz hrvatskih krajeva, pa se sinu Paulu, možda, preko te linije rodila romantična ideja izgradnje obiteljskog posjeda baš ovdje, uz granicu hrvatskog dijela Austrougarske.
Htio je lijepu oazu za odmor i mirovinu i nasljednike, ali osim toga, na velikom posjedu kakav je tražio po istarskoj obali – na austrijskom jugu, kako se obala tada nazivala – naumio je ostvarivati i dobre poljoprivredne profite, da vrati ulaganje.
Veliki troškovi sanacije i izgradnje otočja
Odabrao je Brijune i malo omašio. Brijunski poljoprivredni potencijal bio je skroman, skromniji nego je mislio, a prije bilo kakvog uroda, valjalo je obaviti niz skupih i kompleksnih radnji kojih Paul Kupelwieser nije bio svjestan prilikom akvizicije.
Trebalo je istrijebiti komarce i potamaniti malariju; isušiti močvare i oporaviti zemlju; pošumiti otočje i urediti rasadnike; izgraditi ceste i pojačati pristaništa; osigurati pitku vodu i dostavne linije; i tek kasnije, izgraditi hotele, vile, bazene i druge sadržaje. Sve ovo Kupelwieser je obavio i zamalo bankrotirao (i na početku avanture, od malarije zamalo umro).
Poslove revitalizacije zapuštenog otoka opisuje u dnevniku izdanom 1918. godine, malo prije smrti, iz kojeg je potpuno jasno da je manija oko uređenja i izgradnje Brijuna, financijski gledano, bila uglavnom neprofitnog karaktera. Nama je tako ostavio otočje, a sebi i svojima, gotovo ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Birokratski vođene ustanove i stvaranje teškoća
Posebno su zanimljivi Kupelwieserovi zapisi o srazu s lokalnim vlastima. Pokušavajući tijekom godina u zaostalom kraju izgraditi kakvu-takvu životnu infrastrukturu, najčešće iz vlastitog džepa, morao je ishoditi potrebne papire, dozvole i amene austrougarskih činovnika.
“Česta je pojava u birokratski vođenim ustanovama da se svemu novonastalom unaprijed stvaraju teškoće”, napisao je, “pri čemu se često moraju navoditi i najkratkovidniji izgovori da bi se vlastita neaktivnost prikazala kao obvezna državna skrb.”
Paul Kupelwieser opisivao je muke s dovlačenjem pitke vode na otočje, no “najkratkovidniji izgovori birokratskih vođenih ustanova da bi se vlastita neaktivnost prikazala kao državna skrb”, može poslužiti kao vrlo precizan opis katastrofalnog odgovora hrvatskog aparata na potres u području Petrinje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fascinantan cinizam i bešćutni birokratizam
Ako želite kontejner, pošaljite nam pismeni zahtjev, na naš gmail; na državnim zalihama imamo šatora, no nitko nam nije rekao da trebaju ljudima; Ravnateljstvo jednog tijela čeka nalog Ravnateljstva drugog tijela, a ako naloga nema, nema ni obavljenog posla; i tako dalje.
Nakon što je Telegram raskrinkao kaos u robnim zalihama Republike Hrvatske, združena kamaraderija ministara, činovnika i trutova, umjesto da riješi problem, fascinantnim cinizmom i bešćutnim birokratizmom stala je braniti nebranjivo.
Odnosno, štancati najkratkovidnije izgovore da bi vlastitu neaktivnost prikazali kao državnu skrb.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ravnateljstvo čeka Ravnateljstvo za Ravnateljstvo
Nekoliko sati nakon našeg teksta, ministarstvo gospodarstva Tomislava Ćorića šalje nadrealan dopis: “Ravnateljstvo za robne zalihe robe isporučuje na temelju naloga Ravnateljstva za civilnu zaštitu. Isporučena je sva roba koja je putem Ravnateljstva civilne zaštite zatražena”. Prema priloženom popisu, “sva roba” bila je, ustvari, gotovo ništa.
Za pretpostaviti jest, da ljudima u pogođenim područjima nije od presudne važnosti koje je ravnateljstvo naručilo robu od kojeg ravnateljstva; koje je ravnateljstvo zaprimilo zahtjev i proslijedilo ga kojem ravnateljstvu; i koje ravnateljstvo na kraju nije isporučilo potrebnu robu. Važnije od najkratkovidnijih izgovora bilo bi im, recimo, da je roba isporučena.
Iz vizure kukavnih aparatčika, lišenih empatije i zdravog razuma, tema nije u tome jesu li unesrećeni zbrinuti, spavaju li po razrušenim štagljevima i automobilima, imaju li dovoljno toplih obroka ili barem spavaćih vreća. Tema je u internom ustrojstvu državnih tijela i njihovoj komunikaciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sustav ne funkcionira bez vanjskog podmazivanja
Tako iz konkretnog prelazimo u formalno, iz djela u fasadu, iz činidbe u iluziju. I jeftini PR. Forma je zadovoljena, procedure su poštivane, nalozi su zaprimljeni, urudžbirani i ištambiljani – a to, što je rezultat svega toga točno nula šatora i nula vreća na terenu, to nije problem stjegonoša naše činovničke demonije.
U pravu su, dakako: njihov sustav funkcionira točno kako je dizajniran i postavljen – da ne funkcionira. Jer da bi profunkcionirao, vidimo iz poduzetnih primjera Josipe Rimac, činovničko-upravljačkom stroju Republike Hrvatske potrebni su dodatni poticaji.
Da reakcija ministarstva nije omaška već taktika, odnosno strategija, odnosno ideologija, odnosno religija, postalo je jasno u narednim danima. Sličnu kratkovidnu obranu neaktivnosti složio je kolega iz Vlade, ministar Horvat: “Prioritete na terenu određuju lokalni stožeri civilne zaštite”, petljao je o situaciji s robnim zalihama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministru nitko nije rekao da trebaju šatori
Uskoro će se oglasiti neko od brojnih ravnateljstava i na fejsu kazati da je za dodjelu kontejnera potrebno poslati pismeni zahtjev na gmail račun ravnateljstva, a u velikom finalu činovničke bufonerije, ministar Ćorić danas je konačno priznao da postoje šatori na robnim zalihama – no, nitko mu nije javio da ih treba isporučiti u područje Petrinje.
Umjesto da vlastoručno iz robnih zaliha odnesu sve što treba, već nekoliko dana – u kojima su mogli pješke do Petrinje – cinizmom opijeni ministri objašnjavaju koje je tijelo nadležno za rad kojeg tijela, koji se nalog ili zahtjev čeka, i sve je zapravo sasvim u redu, jer institucije obavljaju sve što institucije trebaju obavljati, bez obzira na rezultate.
Rezultati djelovanja? To nije domena naših institucija. Domena naših institucija su institucije, a svi koji nisu institucije, vele trutovi i veli Trut, institucijama samo smetaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Monopolističke tendencije jedne klase ljude
Na svim razinama, hrvatska uprava utopljena je u galopirajuću bolest radikalnog birokratizma, nikad adresiranih monopolističkih tendencija jedne klase ljudi koji ne posjeduju baš nikakav talent, osim povezanosti; baš nikakvu stručnost, osim pripadnosti; baš nikakvu senzibilnost, osim sebičnosti.
Otuđeni od stvarnog života, udaljeni od njegovih posljedica, jer njihovim sudbama u stvarnosti upravlja ruka neke Rimčeve, oni ne poznaju muke neke tamo svjetine, toliko ispod njihove velikaške razine. Kad se godinama baviš samo vlastitim PR-om, izdašno plaćenim, onda je PR jedino što poznaješ, čak i onda, kad situacija iziskuje djelovanje.
Na kognitivnoj razini, ovoj skupini jeftinih posilnika, otuđenih cinika i uživljenih dvorjana nije jasno da bi netko mogao završiti bez krova nad glavom, pošto se tako nešto njima, istaknutim kotačićima jednopartijskog kancera, ni teoretski ne bi moglo dogoditi. Svi ostali zatočenici smo takvog stanja, koje, osim što je aktivno štetno, također i košta.
Devet mjeseci ruševine na uglu Đorđićeve
U zagrebačkom potresu prije devet mjeseci, posebno je stradala kuća na uglu Đorđićeve i Petrinjske ulice. Danas zgrada izgleda kao nečija morbidna instalacija, rasporena utroba bez uličnih zidova, s voajerskim pogledom u nekadašnje domove, živote, nadanja i snove.
Više od devet mjeseci gradske ni državne službe nisu kadre sanirati ili ukloniti opasnu ruševinu, jer jedan od stanara odbija iseliti, jer si jedan luđak uzima za pravo prkositi logici, jer je hir pojedinca ispred sigurnosti zajednice, jer ne postoji sustav koji takvu ludost može spriječiti.
Jer, vjerojatno, neko ravnateljstvo nije poslalo dopis, građanstvo nije uputilo adekvatan zahtjev, gmail nije otvoren, a server nije posložen. Jer živimo u rigidnoj diktaturi ledenog birokratizma i kukavnih trutova, pod fasadama satkanim za potrebe jalovih institucija.
Jer umjesto spašavanja života i domova, na pijedestalu aktivnosti gledamo najkratkovidnije izgovore da bi se vlastita neaktivnost prikazala kao državna skrb – s manje ili više uspjeha, čitamo iz Kupelwiesera, već stotinu godina.
Nakon potresa posve je jasno: mi smo zatočenici diktature hladnih činovnika i kukavnih trutova
Iz vizure kukavnih aparatčika, lišenih empatije i zdravog razuma, nije ključno jesu li unesrećeni zbrinuti
Hrvatska uprava utopljena je u bolest radikalnog birokratizma, nikad adresiranih monopolističkih tendencija jedne klase ljudi koji ne posjeduju baš nikakav talent, osim povezanosti; baš nikakvu stručnost, osim pripadnosti; baš nikakvu senzibilnost, osim sebičnosti. Otuđeni od stvarnog života, jer njihovim sudbama upravlja ruka neke Rimčeve, oni ne poznaju muke obične svjetine, toliko ispod njihove velikaške razine. Kad se godinama baviš samo vlastitim PR-om, onda je PR jedino što poznaješ, čak i onda, kad situacija iziskuje djelovanje
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, bečki industrijalac i metalurg Paul Kupelwieser golem dio osobnog imetka investirao je u Brijunsko otočje. U ovom se ulaganju, za razliku od ostalih svojih poslova, vodio slabom poslovnom logikom.
Njegov otac, cijenjeni slikar Leopold, od 1857. godine surađivao je s biskupom Strossmayerom na restauracijama crkvenih slika iz hrvatskih krajeva, pa se sinu Paulu, možda, preko te linije rodila romantična ideja izgradnje obiteljskog posjeda baš ovdje, uz granicu hrvatskog dijela Austrougarske.
Htio je lijepu oazu za odmor i mirovinu i nasljednike, ali osim toga, na velikom posjedu kakav je tražio po istarskoj obali – na austrijskom jugu, kako se obala tada nazivala – naumio je ostvarivati i dobre poljoprivredne profite, da vrati ulaganje.
Veliki troškovi sanacije i izgradnje otočja
Odabrao je Brijune i malo omašio. Brijunski poljoprivredni potencijal bio je skroman, skromniji nego je mislio, a prije bilo kakvog uroda, valjalo je obaviti niz skupih i kompleksnih radnji kojih Paul Kupelwieser nije bio svjestan prilikom akvizicije.
Trebalo je istrijebiti komarce i potamaniti malariju; isušiti močvare i oporaviti zemlju; pošumiti otočje i urediti rasadnike; izgraditi ceste i pojačati pristaništa; osigurati pitku vodu i dostavne linije; i tek kasnije, izgraditi hotele, vile, bazene i druge sadržaje. Sve ovo Kupelwieser je obavio i zamalo bankrotirao (i na početku avanture, od malarije zamalo umro).
Poslove revitalizacije zapuštenog otoka opisuje u dnevniku izdanom 1918. godine, malo prije smrti, iz kojeg je potpuno jasno da je manija oko uređenja i izgradnje Brijuna, financijski gledano, bila uglavnom neprofitnog karaktera. Nama je tako ostavio otočje, a sebi i svojima, gotovo ništa.
Birokratski vođene ustanove i stvaranje teškoća
Posebno su zanimljivi Kupelwieserovi zapisi o srazu s lokalnim vlastima. Pokušavajući tijekom godina u zaostalom kraju izgraditi kakvu-takvu životnu infrastrukturu, najčešće iz vlastitog džepa, morao je ishoditi potrebne papire, dozvole i amene austrougarskih činovnika.
“Česta je pojava u birokratski vođenim ustanovama da se svemu novonastalom unaprijed stvaraju teškoće”, napisao je, “pri čemu se često moraju navoditi i najkratkovidniji izgovori da bi se vlastita neaktivnost prikazala kao obvezna državna skrb.”
Paul Kupelwieser opisivao je muke s dovlačenjem pitke vode na otočje, no “najkratkovidniji izgovori birokratskih vođenih ustanova da bi se vlastita neaktivnost prikazala kao državna skrb”, može poslužiti kao vrlo precizan opis katastrofalnog odgovora hrvatskog aparata na potres u području Petrinje.
Fascinantan cinizam i bešćutni birokratizam
Ako želite kontejner, pošaljite nam pismeni zahtjev, na naš gmail; na državnim zalihama imamo šatora, no nitko nam nije rekao da trebaju ljudima; Ravnateljstvo jednog tijela čeka nalog Ravnateljstva drugog tijela, a ako naloga nema, nema ni obavljenog posla; i tako dalje.
Nakon što je Telegram raskrinkao kaos u robnim zalihama Republike Hrvatske, združena kamaraderija ministara, činovnika i trutova, umjesto da riješi problem, fascinantnim cinizmom i bešćutnim birokratizmom stala je braniti nebranjivo.
Odnosno, štancati najkratkovidnije izgovore da bi vlastitu neaktivnost prikazali kao državnu skrb.
Ravnateljstvo čeka Ravnateljstvo za Ravnateljstvo
Nekoliko sati nakon našeg teksta, ministarstvo gospodarstva Tomislava Ćorića šalje nadrealan dopis: “Ravnateljstvo za robne zalihe robe isporučuje na temelju naloga Ravnateljstva za civilnu zaštitu. Isporučena je sva roba koja je putem Ravnateljstva civilne zaštite zatražena”. Prema priloženom popisu, “sva roba” bila je, ustvari, gotovo ništa.
Za pretpostaviti jest, da ljudima u pogođenim područjima nije od presudne važnosti koje je ravnateljstvo naručilo robu od kojeg ravnateljstva; koje je ravnateljstvo zaprimilo zahtjev i proslijedilo ga kojem ravnateljstvu; i koje ravnateljstvo na kraju nije isporučilo potrebnu robu. Važnije od najkratkovidnijih izgovora bilo bi im, recimo, da je roba isporučena.
Iz vizure kukavnih aparatčika, lišenih empatije i zdravog razuma, tema nije u tome jesu li unesrećeni zbrinuti, spavaju li po razrušenim štagljevima i automobilima, imaju li dovoljno toplih obroka ili barem spavaćih vreća. Tema je u internom ustrojstvu državnih tijela i njihovoj komunikaciji.
Sustav ne funkcionira bez vanjskog podmazivanja
Tako iz konkretnog prelazimo u formalno, iz djela u fasadu, iz činidbe u iluziju. I jeftini PR. Forma je zadovoljena, procedure su poštivane, nalozi su zaprimljeni, urudžbirani i ištambiljani – a to, što je rezultat svega toga točno nula šatora i nula vreća na terenu, to nije problem stjegonoša naše činovničke demonije.
U pravu su, dakako: njihov sustav funkcionira točno kako je dizajniran i postavljen – da ne funkcionira. Jer da bi profunkcionirao, vidimo iz poduzetnih primjera Josipe Rimac, činovničko-upravljačkom stroju Republike Hrvatske potrebni su dodatni poticaji.
Da reakcija ministarstva nije omaška već taktika, odnosno strategija, odnosno ideologija, odnosno religija, postalo je jasno u narednim danima. Sličnu kratkovidnu obranu neaktivnosti složio je kolega iz Vlade, ministar Horvat: “Prioritete na terenu određuju lokalni stožeri civilne zaštite”, petljao je o situaciji s robnim zalihama.
Ministru nitko nije rekao da trebaju šatori
Uskoro će se oglasiti neko od brojnih ravnateljstava i na fejsu kazati da je za dodjelu kontejnera potrebno poslati pismeni zahtjev na gmail račun ravnateljstva, a u velikom finalu činovničke bufonerije, ministar Ćorić danas je konačno priznao da postoje šatori na robnim zalihama – no, nitko mu nije javio da ih treba isporučiti u područje Petrinje.
Umjesto da vlastoručno iz robnih zaliha odnesu sve što treba, već nekoliko dana – u kojima su mogli pješke do Petrinje – cinizmom opijeni ministri objašnjavaju koje je tijelo nadležno za rad kojeg tijela, koji se nalog ili zahtjev čeka, i sve je zapravo sasvim u redu, jer institucije obavljaju sve što institucije trebaju obavljati, bez obzira na rezultate.
Rezultati djelovanja? To nije domena naših institucija. Domena naših institucija su institucije, a svi koji nisu institucije, vele trutovi i veli Trut, institucijama samo smetaju.
Monopolističke tendencije jedne klase ljude
Na svim razinama, hrvatska uprava utopljena je u galopirajuću bolest radikalnog birokratizma, nikad adresiranih monopolističkih tendencija jedne klase ljudi koji ne posjeduju baš nikakav talent, osim povezanosti; baš nikakvu stručnost, osim pripadnosti; baš nikakvu senzibilnost, osim sebičnosti.
Otuđeni od stvarnog života, udaljeni od njegovih posljedica, jer njihovim sudbama u stvarnosti upravlja ruka neke Rimčeve, oni ne poznaju muke neke tamo svjetine, toliko ispod njihove velikaške razine. Kad se godinama baviš samo vlastitim PR-om, izdašno plaćenim, onda je PR jedino što poznaješ, čak i onda, kad situacija iziskuje djelovanje.
Na kognitivnoj razini, ovoj skupini jeftinih posilnika, otuđenih cinika i uživljenih dvorjana nije jasno da bi netko mogao završiti bez krova nad glavom, pošto se tako nešto njima, istaknutim kotačićima jednopartijskog kancera, ni teoretski ne bi moglo dogoditi. Svi ostali zatočenici smo takvog stanja, koje, osim što je aktivno štetno, također i košta.
Devet mjeseci ruševine na uglu Đorđićeve
U zagrebačkom potresu prije devet mjeseci, posebno je stradala kuća na uglu Đorđićeve i Petrinjske ulice. Danas zgrada izgleda kao nečija morbidna instalacija, rasporena utroba bez uličnih zidova, s voajerskim pogledom u nekadašnje domove, živote, nadanja i snove.
Više od devet mjeseci gradske ni državne službe nisu kadre sanirati ili ukloniti opasnu ruševinu, jer jedan od stanara odbija iseliti, jer si jedan luđak uzima za pravo prkositi logici, jer je hir pojedinca ispred sigurnosti zajednice, jer ne postoji sustav koji takvu ludost može spriječiti.
Jer, vjerojatno, neko ravnateljstvo nije poslalo dopis, građanstvo nije uputilo adekvatan zahtjev, gmail nije otvoren, a server nije posložen. Jer živimo u rigidnoj diktaturi ledenog birokratizma i kukavnih trutova, pod fasadama satkanim za potrebe jalovih institucija.
Jer umjesto spašavanja života i domova, na pijedestalu aktivnosti gledamo najkratkovidnije izgovore da bi se vlastita neaktivnost prikazala kao državna skrb – s manje ili više uspjeha, čitamo iz Kupelwiesera, već stotinu godina.