Nekad je nužno odabrati stranu

Nakon svega s Istanbulskom, možda je vrijeme da promijenimo ugovore koji reguliraju odnos Crkve i države

Božo Kovačević analizira recentne događaje oko Istanbulske konvencije

25.12.2015., Zadar - Svecanu misu polnocku u katedrali svete Stosije predvodio je nadbiskup Zelimir Puljic. 
Photo: Dino Stanin/PIXSELL
FOTO: Dino Stanin/PIXSELL

Činjenica da je crkvena hijerarhija odlučila politički se svrstati s fundamentalističkim udrugama koje zagovaraju povratak Crkve na pozicije prije Drugog vatikanskog sabora i čiji je program otvoreno antisekularistički svakako predstavlja novost u odnosima Crkve i hrvatske države. Otvoreno iskazivanje političkih razilaženja u vrhu crkvene hijerarhije – pri čemu je prevladala antikoncilska struja – isto je tako dosad neviđena novost. Sve to navodi na potrebu preispitivanja odnosa Crkve i države

Istanbulska konvencija ovih će dana, vjerojatno, biti ratificirana. Time, dakako, neće prestati rasprave i prijepori koje je izazvala. Premda je malo vjerojatno da će te rasprave doprinijeti približavanju stajališta protivnika i zagovornika ratifikacije, rasprava ipak neće biti – kao što ni dosad nije bila – sasvim beskorisna. Važna spoznaja koju je javnost mogla steći jest ta da neki od onih koji se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije optužujući premijera da radi suprotno programu svoje stranke zapravo nisu čitali Izborni program HDZ-a. Ondje je navedeno da je Istanbulska konvencija “za Republiku Hrvatsku stupila na snagu 2014.” te da će HDZ u potpunosti ispuniti sve obveze koje iz nje proistječu.

Budući da su njezini dotadašnji nastupi prilično uvjerljivo pokazivali da ona ne haje previše za osmu božju zapovijed, oni koji su slušali i gledali nastup Željke Markić na Veliki petak nisu bili osobito iznenađeni kad je ona suvereno ustvrdila da Plenković radi protiv programa svoje stranke. Nije se dala zbuniti čak ni kad su je novinari upozorili da ne govori istinu. Zanimljiviji je slučaj onih HDZ-ovih zastupnica i zastupnika, kako u Europskom parlamentu tako i u Hrvatskom saboru, koji su baš Istanbulsku konvenciju odlučili uzeti kao povod za isticanje svoga prava da glasaju po savjesti.

Savjest ih nije ni najmanje mučila kad su prihvaćali kandidaturu na HDZ-ovoj listi. Savjest im ostaje nepomućena činjenicom da neki od njih sad javno govore protiv ratifikacije premda su svojedobno SDP-ovu vladu opravdano napadali zbog toga što nije ratificirala Istanbulsku konvenciju. Sada svog premijera napadaju jer on pokušava provesti u djelo ono što su oni svojedobno gnjevno zahtijevali. Očito, za pravo razumijevanje i potpuno objašnjenje tako ozbiljnih poremećaja ponašanja nisu dostatni samo alati politologije, nego je potrebno angažirati i psihologiju.

Nesretna epizoda Želimira Puljića

Otvoreno suprotstavljanje Katoličke crkve HDZ-ovoj vladi doista je novost. Nakon Bozanićeva nepersonaliziranog spominjanja grijeha struktura 1997. godine – dakle, nakon više od dvadeset godina – Istanbulsku konvenciju Crkva je iskoristila kao povod ne samo za javno izražavanje neslaganja s vladajućom politikom, nego se otvoreno suprotstavlja osobno premijeru. Protiv premijera organizirani su ne baš pretjerano masovni antivladini prosvjedi u Zagrebu. Vidjet ćemo hoće li prosvjedno okupljanje na splitskoj rivi 12. travnja biti farsična repriza poznatog HDZ-ovog mitinga 2001. godine. Tada je predsjednik HDZ-a Ivo Sanader harangirao protiv Račanove vlade optužujući je zbog namjere da surađuje s Haškim sudom. Tu namjeru je Sanader, naravno, proveo u djelu u daleko većoj mjeri nego sam Račan.

Premda neki njezini predstavnici i danas ratne zločince osuđene u Hagu tretiraju kao svece, Katolička crkva nije pravila probleme HDZ-ovim vladama koje su surađivale s Haškim sudom. Danas Crkva najizravnije kritizira premijera Plenkovića i otvoreno odbacuje i Istanbulsku konvenciju i Interpretativnu izjavu kojom je Vlada namjeravala primiriti protivnike u svojim i crkvenim redovima. Pruženu ruku kompromisa i suradnje Hrvatska biskupska konferencija je na svom zasjedanju 10. travnja definitivno odbila. Uloga tragičara u tom – za njega, čini se, neželjenom – sukobu pripala je predsjedniku HBK zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću. On je, po logici dužnosti koju obnaša, morao javno iznijeti nepomirljivu poziciju HBK.

Samo nekoliko dana prije toga on je u razgovoru za Katolički radio izjavio da je Istanbulska konvencija 95 posto prihvatljiva. Naglasio je i to da nije skroz antikršćanska. Bio je zadovoljan Interpretativnom izjavom i tumačenjem eksperata Vijeća Europe o tome da zemlje koje ratificiraju Istanbulsku konvenciju ne moraju u svoj pravni i obrazovni sustav unositi elemente rodne ideologije. Važan dio tog Puljićevog istupa, uz izravno pozivanje na Drugi vatikanski sabor, odnosio se na položaj Crkve u modernom društvu. Naglasio je da su prošla vremena kad je Crkva mogla arbitrirati u političkim pitanjima i ekskomunicirati neposlušne iz svojih redova. Sredstvo koje Crkva treba koristiti u suvremenim okolnostima je ponajprije uvjeravanje i pomoć ljudima da se vjerski uzdižu, naglasio je tada nadbiskup Puljić.

Bozanićeva je ipak zadnja

Već idući dan pojavila se njegova izjava na službenoj stranici HBK kojom se ogradio od svojih stajališta emitiranih na Katoličkom radiju. Tijekom jednog dana nadbiskup je svoju pomirljivu izjavu začinjenu pozivanjem na razgovore stručnjaka i na otvoreni dijalog predstavnika Crkve i svjetovne vlasti morao preinačiti u kategoričnu tvrdnju “kako bi ratifikacija Konvencije u sadašnjem trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi”. Razgovor s nadbiskupom Puljićem dobrim je dijelom bio posvećen objašnjavanju okolnosti njegovog sastanka s premijerom Plenkovićem. Premijer je sastanak s nadbiskupom Puljićem zatražio nakon što je kardinal Bozanić, zapravo, odbio razgovarati s njim o problemu Istanbulske konvencije.

Pomirljive izjave nadbiskupa Puljića objavljene na Katoličkom radiju mogle su se razumjeti kao iskaz njegove spremnosti da prihvati Interpretativnu izjavu premda je u razgovoru iskazao neke rezerve u vezi s pravnim statusom tog dokumenta. Ali pomirljivost nadbiskupa Puljića i njegovo ponašanje u duhu odluka Drugog vatikanskog sabora, očito, nisu stajališta onih koji imaju presudan utjecaj na odluke HBK. Da ne bi bilo zabune o tome čija je riječ posljednja, kardinal Bozanić uputio je, dva dana poslije Puljićeva intervjua, pismo koje je trebalo biti pročitano u svim crkvama Zagrebačke nadbiskupije u nedjelju 8. travnja.

Pozivajući na molitvu za narod, obitelj i domovinu, kardinal je naglasio da su iza poziva na otvorenost, napredak i boljitak kriju Crkvi neprijateljske ideologije. Ponovio je upozorenje da ne treba vjerovati onima koji obećavaju raj na Zemlji i takav poredak u kojem će prevladavati „mir, blagostanje, potpuna ravnopravnost i slično“. Ta ravnopravnost koja se ne može ostvariti na ovome svijetu je, između ostalog, ravnopravnost muškaraca i žena. U kontekstu aktualne konfrontacije oko Istanbulske konvencije, ta Bozanićeva poruka može se razumjeti samo kao poziv vjernicima da se ne pokolebaju i ne predomisle pod utjecajem pomirljivih poruka nadbiskupa Puljića.

Antisekularni pokret u RH je novost

Ne pamti se da je ijedan predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ikad prije bio izložen takvom poniženju kavom je bio podvrgnut nadbiskup Puljić. Isto tako se ne pamti da je zagrebački nadbiskup ikad odbio prijedlog hrvatskog premijera da se sastanu i razgovaraju o nekom od otvorenih pitanja u odnosima Crkve i države. To Bozanićevo odbijanje tim je uočljivije ako se sjetimo da je prije dva mjeseca, na njegov zahtjev, primio predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Da u odnosima s hrvatskom državom ne postoje ozbiljni problemi, kardinal Bozanić ne bi tako demonstrativno odbio hrvatskog premijera.

Činjenica da je crkvena hijerarhija odlučila politički se svrstati s fundamentalističkim udrugama koje zagovaraju povratak Crkve na pozicije prije Drugog vatikanskog sabora i čiji je program otvoreno antisekularistički svakako predstavlja novost u odnosima Crkve i hrvatske države. Otvoreno iskazivanje političkih razilaženja u vrhu crkvene hijerarhije – pri čemu je prevladala antikoncilska struja – isto je tako dosad neviđena novost. Sve to navodi na potrebu preispitivanja odnosa Crkve i države.

Ti su odnosi regulirani sporazumima ratificiranim 1997. i 1998. godine. Riječ je o četiri sporazuma koji tretiraju gospodarska pitanja, pravna pitanja, pitanja odgoja i kulture te pitanje vojnog ordinarijata. U svakom od njih istaknuto je da prilikom prihvaćanja tih sporazuma Republika Hrvatska polazi od Ustava RH, a Katolička crkva od odluka Drugog vatikanskog sabora. Isto tako svi ti sporazume sadrže jednu identičnu odredbu, onu koja kaže da će se, u slučaju da se bitno promijene okolnosti, otpočeti pregovori o mogućoj promjeni tih sporazuma.

Nije ugrožena samo Istanbulska

Okolnosti u Hrvatskoj očito su se promijenile. Potpuno suprotno odlukama Drugog vatikanskog sabora, crkvena hijerarhija u Hrvatskoj izravno je uključena u politiku i poziva na prosvjede protiv svjetovne vlasti jer ona odbija prihvatiti zahtjeve fundamentalističkih udruga za desekularizaciju države, pravnog i obrazovnog sustava. S obzirom na te promijenjene okolnosti, Vlada bi trebala pokrenuti postupak izmjene postojećih sporazuma kojima su regulirani odnosi Crkve i države. Ako se uzdrmani premijer Plenković ne bude odvažio na takav potez, bilo bi dobro da to učini barem opozicija.

Ako bi se dogodilo da u društvu prevladaju ultrakonzervativne koncepcije fundamentalističkih udruga, onda ne bi u pitanje bila dovedena samo ratifikacija Istanbulske konvencije, nego cijeli niz prava koja jamče ravnopravnost različitih kategorija građana. Bilo bi dovedeno u pitanje pravo na izbor, pravo na rastavu braka i pravo na ideološki nepristrano obrazovanje utemeljeno na znanstvenim spoznajama. U krajnjoj liniji, u pitanje bi mogla biti dovedena i mogućnost slobodnog političkog organiziranja, a – s obzirom na višestoljetno iskustvo s Indeksom zabranjenih knjiga – sloboda znanstvenog istraživanja i umjetničkog izražavanja bile bi ugrožena, a izbor javno dostupnih knjiga bio bi sužen.