Nekad je nužno odabrati stranu

Naš sustav naprosto nije u stanju žene zaštititi od zlostavljača. Ove mučne presude iz Strasbourga to pokazuju

Ugledna profesorica kaznenog prava analizirala je kako se provode zakoni koji bi trebali žrtve štititi od zlostavljača

FOTO: Vjekoslav Skledar

Uoči Badnjaka u Kortini kraj Đakova 81-godišnji Jozo A. napao je svoju suprugu Ankicu (70) motornom pilom. Odrezao joj je dva prsta, a posjekao ju je i po glavi i vratu. Dan ranije zadarska policija uhitila je u Biogradu na moru 68-godišnjega muškarca, koji je pokušao ubiti godinu dana mlađu bivšu suprugu. Dok se vraćala iz crkve zaletio se u nju osobnim automobilom, te ju zatim napao nožem. U Solinu je 50-godišnjakinju, također prije par dana, pretukao muškarac s kojim je u vezi. Slomio joj je nos i nekoliko kralježaka. Kaznu od 15 dana zatvora dobio je 26-godišnjak koji je u Viškovu kraj Rijeke ošamario djevojku koja ga je odbila. Od siline udarca ona je pala na tlo.

Ovo su samo neki od slučajeva nasilja nad ženama koji su u posljednjih 15-ak dana zabilježeni u Hrvatskoj, no obiteljsko nasilje u fokusu je interesa znanstvene, stručne i opće javnosti u Hrvatskoj posljednjih 15-ak godina. Ističe to i izvanredna profesorica Marissabell Škorić s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta sveučilišta u Rijeci u svom znanstvenom radu prezentiranom nedavno u posljednjem “Hrvatskom ljetopisu za kaznene znanosti i praksu”. Naglašava kako u Hrvatskoj još uvijek nisu osigurani svi uvjeti za provedbu postojećih propisa za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, među njima i Istanbulske konvencije. Zakoni kaže i nisu tako loši, ali njihova provedba doista je upitna.

Tako primjerice ni tri godine nakon posljednjih izmjena Kaznenog zakona kojima je uveden nadzor nad provođenjem obveznog psihijatrijskog liječenja ili pak liječenja od ovisnosti, kao i nad psihosocijalnim tretmanom što je nužno kod obiteljskog nasilja, nisu donijeti podzakonski propisi na osnovu kojih bi se taj nadzor provodio. Stvari se dakle presporo mijenjaju, što, kako navodi ugledna profesorica, dokazuje i više presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđeno kako je Hrvatska kršila prava žrtava obiteljskog nasilja. Izvukli smo ih četiri.

1. Nasilnik koji je prijetio bivšoj partnerici nije adekvatno liječen

Prva presuda što ju je donio sud u Strasbourgu odnosi se na slučaj u kojem Hrvatska nije zaštitila od nasilnika zaštitila njegovu bivšu partnericu i njezinu novu obitelj. Naime, iako je bio osuđen na pet mjeseci zatvora, mjera obveznog psihijatrijskog liječenja nije mogla trajati duže. Jednostavno, takve su zakonske odredbe u Hrvatskoj. Dakle, koliko osuđeniku traje kazna zatvora, toliko maksimalno može trajati i mjera obveznog psihijatrijskog liječenja. A nasilnik je, evidentno, imao puno težih psihičkih problema koji nisu mogli biti riješeni u tako kratkom roku.

Europski sud za ljudska prava utvrdio je kako mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, odnosno njezino trajanje i provođenje, nisu bili dobro regulirani, što je dovelo u pitanje njezinu svrhu. I kada je na kraju pušten na slobodu uopće nije napravljena odgovarajuća ocjena njegovog stanja, odnosno procjena rizika da ponovi kazneno djelo.

Utvrđen je u tom slučaju još jedan ozbiljan propust hrvatskih vlasti. Nikada, naime, nije pretražen nasilnikov dom iako je prijetio svojoj bivšoj partnerici bombom. Zato je Europski sud u presudi istaknuo propuste u našem sustavu koji ne uspijeva ljude zaštititi od opasnih kriminalaca. Pri tom je i pravni okvir za to djelovanje bio loš. Nakon što je nasilnik izašao iz zatvor,a njegove su žrtve naprosto ponovno bile u strahu.

2. Osuđivan zbog nasilja prema ženi, no mjere država nije provodila

Europski sud za ljudska prava kaznio je Hrvatsku i zbog slučaja žene koja je u više navrata od 2004. do 2009. prijavljivala bivšeg supruga za nasilje. Protiv njega su doduše pokretani prekršajni postupci zbog nasilja u obitelji, kao i kazneni procesi zbog nasilničkog ponašanja u obitelji, zapuštanja i zlostavljanja djeteta, te prijetnje. Utvrđeno je da ovaj nasilnik ima i težak oblik PTSP-a.

Međutim, u trenutku kada je njegova žrtva podnosila tužbu sudu u Strasbourgu većina kazni i mjera što mu bile izrečene uopće nije bila izvršena. Među njima je bila i mjera psihijatrijskog liječenja što ju je dobio, jer je utvrđeno da njegovo zdravstveno stanje zahtijeva stalnu psihijatrijsku kontrolu i nadzor.

Zbog neprovođenja tih mjera protiv nasilnog muškarca država je ovoj ženi, zaključio je Europski sud za ljudska prava, povrijedila pravo na poštivanje privatnog života.

3. Djevojci koju je zlostavljao otac nitko od nadležnih nije vjerovao

Sud u Strasbourgu 2015. donosi novu presudu protiv Hrvatske. Riječ je o slučaju djevojke koju je od 2008. do 2011. psihički i fizički zlostavljao otac. Psovao joj je, bio vulgaran prema njoj, nazivao ju pogrdnim imenima, govorio joj da više nikada neće vidjeti svoju majku.

Često ju je silio da jede hranu koju nije voljela, a kada bi to odbila, gurao joj je hranu u usta i razmazivao joj ju po licu. Prijetio joj je i fizičkim nasiljem. Slučaj je, podsjeća u znanstvenom radu profesorica Škorić, kulminirao 1. veljače 2011. kada ju je stisnuo za vrat i udario ju po licu, ozlijedivši joj oko. Nakon svega toga, kako je utvrđeno na sudu u Strasbourgu, hrvatske vlasti reagirale su samo na jedan incident i to onaj iz veljače 2011. godine. Uopće nije sagledana cijela situacija ovog obiteljskog nasilja.

Postupak koji je protiv oca ipak pokrenut trajao je četiri i pol godine, a ni tada nije pouzdano utvrđeno je li djevojci ozljede nanio otac. Pune dvije i pol godine u procesu se nije događalo baš ništa. Nakon toga uslijedio je novi zastoj jer sud nije bio opremljen video-vezom putem koje se ispituju žrtve nasilja. Zato djevojka nije mogla biti saslušana. Tek u siječnju 2016. otac je pravomoćno osuđen i to na novčanu kaznu od 3.766 kuna zbog nanošenja teške tjelesne ozljede svojoj kćerki.

4. Zbog promjene zakona nasilje prema jednoj ženi nije dokazano

I presudom što ju je Europski sud za ljudska prava donio 2017. utvrđeno je da je država Hrvatska napravila propust, odnosno povrijedila pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života ženi koja je bila žrtva obiteljskog nasilja. Još 2007. ona je prijavila muža. Tvrdila je već tada da ju je više od dvije godine psihički i fizički zlostavljao. Na temelju njezine prijave u siječnju 2008. protiv nasilnog muža podignuta je optužnica. U dva navrata protiv njega su donijete nepravomoćne presude zbog nasilničkog ponašanja u obitelji. Dobio je uvjetnu kaznu od sedam mjeseci s rokom kušnje od dvije godine.

No, viši sud je oba puta tu presudu ukinuo i vraćao predmet na ponovno suđenje smatrajući kako bi još neke činjenice trebalo utvrditi. Na kraju je Općinski sud u siječnju 2013. obustavio postupak protiv ovog čovjeka uz obrazloženje da je novi Kazneni zakon jednostavno ukinuo kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji.

Doduše, nasilje prema bliskim osobama i tim novim zakonom adekvatno je kažnjavano, ali nadležno državno odvjetništvo, kako je primijetio Europski sud za ljudska prava, nije prekvalificiralo optužnicu. Zato sud, bez da je razmotrio ima li u novom zakonu kaznenog djela kroz koje bi se mogao utvrditi kontinuitet ukinutog “nasilničkog ponašanja u obitelji”, optužnicu samo odbija. Zbog toga nasilje što ga je trpjela ova žena nikada nije utvrđeno, a postupanje države ocijenjeno je manjkavim.