Nekad je nužno odabrati stranu

Nasred Kijeva razgovaram sa Sašom, lokalnim novinarom. Pita me bojim li se raketa, odgovaram: 'Kojih?'. Pokaže mi iznad nas

Objavljujemo drugi dio reportaže hrvatskog redatelja iz ratom pogođene zemlje

FOTO: Dario Juričan/Telegram

Dario Juričan, zagrebački redatelj, filmski producent i aktivist, s kolegom Sašom Poštićem otputovao je u ratom pogođeni Kijev snimiti film o tom gradu i njegovim građanima. Za Telegram je napisao reportažu koju donosimo u tri dijela. U nastavku vam donosimo drugi

Prvo jutro u Kijevu, a sirena za zračnu uzbunu zavija. Vratilo me to na rane devedesete u Zagrebu. Sirene su bile česte, grad je bio tih, nastava je bila isprekidana odlascima u sklonište ili jednostavno neradnim danima. U tom trenutku stiže poruka od fixera Saše, koji nam je trebao biti vodič, da je bolestan, virus, kaže. Već ga je uspio detektirati. Kaže da radi na tome da nađe zamjenu. Još uvijek nisam dobio tu poruku o zamjeni…

Vani sirene, fixer koji nas je ostavio na cjedilu, dobar je to početak. Uzimamo kameru i krećemo pješke prema centru. Spuštamo se do dućana ispred kojeg sjede vojnici i ćaskaju. Moraju pričati malo glasnije kako bi nadjačali buku dizelskog agregata. U dućanu kupujemo vodu, jer gradska voda u Kijevu nije za piće. Progovaramo engleski i prodavačica nas ignorira te pokazuje digitalnu cifru.

Kafeterija puna ljudi

U cijelom kvartu nema struje pa u prizemlju ispred dućana, pekara i ljekarni brekću agregati. Pekare su krcate proizvodima; uzimamo buhtle koje su hrskave i ogromne. Ispred nas se otvara zgrada sa srušenim jednim krilom; reći će nam kasnije da je tu pala raketa koja je gađala obližnju tvornicu oružja, koja i dalje u tajnosti radi. Zgrade oko nas su visoke i gusto načičkane. Zanimljivo je kako svaki stan ima zimski balkon.

Na križanju koje vodi prema centru ugledao sam punu kafeteriju. Predstavljamo se prodavačici, kažemo da snimamo film o svakodnevici u Kijevu i nježno pitam za intervju. Kaže može, da pričekam. Dok čekam prilazim vojniku koji lagano ispija kavu. Vadim pismo preporuke na ukrajinskom koji mi je ljubazno ispisao ukrajinski veleposlanik u Zagrebu Vasilj Kirilič i tajnik Ruslan Yegorov.

Vojnik se zove Andrej, ima četrdeset godina i ljubazno me nudi da sjednem. Kaže kako je stigao s fronta i kako čeka liječnički pregled. Upravo je razgovarao sa ženom, preko Telegram video poziva, koja je s djetetom otišla prije šest mjeseci u Njemačku. Čuju se nekoliko puta dnevno.

Andrej Dario Juričan

Razvili smo hrvatsku zastavu kao znak potpore

Kao i svi Ukrajinci s kojima sam razgovarao, ima strašnu vjeru u Ukrajinu i jak fajterski duh. Ne zna što se sprema sutra, ali nije pesimističan. Kaže da mu je u jedinici poginuo zapovjednik. Njegov glas postaje tiši tek kada priča o ženi i kako je neizvjesno vojnicima koji su zbog rata postali invalidi kojima se, kad dođu kući, zbog toga lome brakovi. Malo gleda u mene, malo u daljinu. Tišina.

Prodavačica Marija kaže kako ju nije briga za sirene već su joj bitniji gosti. Ona je, kaže, tu zbog njih, ljudima je bitno da je toplo i da imaju utjehu, makar u kavi. Krećemo dalje prema legendarnom trg Majdanu, poprištu nekoliko revolucija.

Marija Dario Juričan

Mnoštvo je zatvorenih, prašnjavih kafića. Po ulicama rijetki prolaznici, kojih je ipak sve više što smo bliže Majdanu. Pored nas jure bicikli s Glovo dostavom. Nedaleko zgrade Ministarstva vanjskih poslova na Mykhailivs’ka trgu postavljena je gomila zarobljenih, rasturenih ruskih oklopnjaka. Desetak dana kasnije Joe Biden fotkat će se na tom trgu. Obližnji spomenik princezi Olgi sav je masivno zaštićen vrećama pijeska. Penjemo se na tenk i razvijamo hrvatsku zastavu kao znak potpore.

Ministarstvo vanjskih poslova u Kijevu Dario Juričan

Lokalni novinar Saša uvjerava nas da smo sigurni

U blizini norveški novinar i njegov suradnik, lokalni novinar, tridesetogodišnjak Saša rade prijenos uživo. Čekam da završe da mogu sa Sašom razmijeniti dojmove. Pita me Saša jel me frka ruskih raketa – pitam kojih? Saša pokazuje na nebo i kaže da upravo traje raketni napad na energetska postrojenja na rubu grada. Malo me hvata panika i gledam gdje ćemo bježati ako zagusti.

Mom kolegi Poštiću kažem da mi se čini da je najsigurnije mjesto na trgu da se zavučemo pod razvaljeni ruski tenk. Smijemo se. Saša nas umiruje, kaže, protuzračna obrana je dosta dobra, malo ih se probije do cilja. Kaže da su Rusi gađali centar Kijeva na početku rata, prvi dan i na Novu godinu. Cilj je očito bio zastrašivanje jer nisu padale po vojnim ciljevima u gradu već po parkovima, stambenim četvrtima i hotelu. Saša je opušten, kaže, neka samo Rusi dođu, sve ćemo ih pobiti…

Priča kako su početkom rata svi pričali o hrvatskoj Oluju i da se nada da će i njihova priča tako završiti. Kažem mu da se Oluja čekala pet godina i da je neposredni povod bila prijetnja još jednog srpskog genocida u Bosni. Geostrategija vam je bila naklonjena, zaključuje Saša.

Ruski tenkovi činili su se kao najsigurnije mjesto na trgu Dario Juričan

Ljudi su očito navikli na prijetnje

Trg Majdan je ogroman, ali iznenađuje me što to nije velika ravna površina već je ispresijecan prozirnim ograđenim plohama koje dovode svjetlo metro stanici koja je pod trgom. Na stanici je gužva, ne kuži se da je raketni napad. Ljudi su očito navikli na prijetnje.

Po gradu snimamo svaki znak rata. Napokon smo nabasali na gomilu protuoklopnih prepreka. Uzimamo si vremena dok snimamo, ali jedan muškarac počinje vikati na nas. Krajičkom oka primjećujem kako istovremeno vojnik sa strojnicom užurbano prelazi cestu i približava nam se. Dok se okrećem prema muškarcu koji viče, vojnik se s uperenom strojnicom našao pored nas i traži nas dokumente. Pregledava nam snimke, traži da ih obrišemo.

Pregledava nam mobitele; srećom na fotkama u pivnici ispijamo fino, kremasto ukrajinsko pivo i žvačemo pečeno. U tom trenutku pada mi na pamet naš predsjednik Zlox. Zna li vojnik za njegove antiukrajinske mudrolije? Za tu geostratešku naplavinu kenjaže? Hoće li nas iz zatvora vaditi hrvatska veleposlanica koja se ne javlja? Vojnik zove bazu, procjenjuje da smo bezopasni i pušta nas uz upozorenje da ne snimamo državne objekte. Sretni što smo jeftino prošli dobivamo novi polet.

Skejter Saša nije roditelje vidio godinu dana

Ispred jednog od kazališta srećemo skejtere. U grupici ih je desetak, jedini koji govori engleski je Saša. Još jedan Saša. Kaže kako su mu roditelji ostali na okupiranom području kod Zaporožja i kako ih nije vidio godinu dana. Čuje se s njima svaki dan preko Telegrama. Kaže da će se napiti krvi Rusima. Priča kako je znao ići po skejterskim natjecanjima po Europi. Iz zgrade kazališta izlazi radnik i moli ih da se premjeste malo dalje. Prebacuju se pedesetak metara dalje i rado ponavljaju trikove pred našom kamerom.

Skejter Saša Dario Juričan

Prolazimo kroz staru kijevsku četvrt Podil. Ulice su pune prodavača zastava i majica, uglavnom s ukrajinskim znakovljem, a čest motiv je potonuće ruske krstarice Moskva. Prodavači se žale na posao, turista nema, a jedni ozbiljni kupci su novinari.

Šećemo kroz tržnicu Besarabku, za koju nas domaći upozoravaju da je skupa. Za oko mi zapinje cijena jednog manga od čak 300 ₴ (60kn ili 7,70 eura). Prodavačica mi nudi popust, dat će mi mango za 250 ₴ (50kn ili 6,40 eura).

Naš boravak u jurti prekida sirena

U jednom od parkova nabasali smo na kazahstansku jurtu. Jurta je tradicionalni azijski nomadski šator, a u ovoj je desetak ljudi našlo odmor u toplome. Volonterka kazahstanskog podrijetla s adresom u Kijevu, tridesetogodišnja Lena, ljubazno nas je ponudila čajem, kolačima, grijanjem i internetom.

Taman smo se zapričali kad se oglasila još jedna sirena za zračnu uzbunu. Korisnici su napustili šator, a Lena je kratko rekla da ih Rusi baš ne vole. Cijeli šator financira kazahstanski privatni biznismen, od kojeg se kazahstanska vlast požurila ograditi. Jurta u Kijevu jedna je od pet po cijeloj Ukrajini. Lena naširoko priča o vezama Kazahstana i Ukrajine, a u glasu joj se osjeća ponos i velika empatija.

Lena nas je ugostila u Jurti Dario Juričan

Kijev je prije šest mjeseci bio pust

U povratku se vraćamo u kafeteriju s kojom nam je započeo dan. Tamo srećemo njenog mladog vlasnika Oleha. Kaže kako ima dvije kafeterije i kako su mu početkom rata sve baristice otišle u Njemačku. Ne zarađuje dovoljno od kafeterija pa ima dodatan posao. Priča kako su cijene najma u Kijevu pale, a u zapadnoj Ukrajini, primjerice Lavovu, jako skočile.

Misli da je negdje tridesetak posto ljudi napustilo grad, ali da je prije samo šest mjeseci Kijev bio pust. To me podsjetilo na curicu Olgu, koju smo sreli pokraj štanda sa zastavama, koja ide u drugi razred osnovne škole i čiji otac mi je prevodio pitanja za nju – kad sam je pitao koliko ih je u razredu, kazala je, razred je pun, 28 đaka. Poslije mi je otac rekao, da je to točno, ali da su spojili dva razreda…

Olga Dario Juričan

Oleh se boji postati topovsko meso

Pitam Oleha za vojsku. Kaže, neće mu biti problem. Zabrinut je samo jer misli da će osnovna obuka trajati prekratko, samo tri mjeseca i da će kao takav, prekratko obučen, biti topovsko meso. Kaže da ima mnoštvo prijatelja koji su se zaposlili u državnoj službi kako ne bi morali u vojsku. Inače, prosječna plaća u Kijevu je oko 15.000 hrivnji – 386,60 eura(ukrajinski: гривня, znak: ₴, 5₴ je 1kn), 40.000 ₴ – 1030 eura ima obični vojnik, a onaj na fronti 100.000 ₴ – 2570 eura.

Prosječni rent jednosobnog stana je 7.000 ₴ – 180 eura. Oleh priča tečnim engleskim, kaže da je na fakultetu potpisao ugovor da će svi njegovi radovi biti na ukrajinskom ili engleskom. Ne prihvaća dobro naše opažanje da engleski nije raširen među rajom.

Ulična rasvjeta u Kijevu je pogašena Dario Juričan

Prije povratka u stan, u dućanu kupujemo svijeću. Pored blagajne smo nabasali na sjeme dinje koje se zove Titovka. Ulice su tihe, samo bliješte svjetla mobitela prolaznika, jer je javna rasvjeta skroz pogašena, a čuje se tek poneki automobil i šteketanje dizel agregata.

Dobrodošliuukrajinu.


Treći nastavak reportaže Darija Juričana iz Ukrajine objavljujemo sutra, prvi možete pročitati OVDJE.