Nekad je nužno odabrati stranu

Nastavnik iz Zagreba na Facebooku je napisao status u kojem kritizira izlet u Vukovar pa je dobio opomenu pred otkaz

Ravnateljica tvrdi kako je razlog za opomenu taj što ga je pisao za vrijeme radnog vremena

FOTO: Facebook

Mediji su se danas raspisali o slučaju srednjoškolskog nastavnika informatike Marka Šolića koji je dobio opomenu pred otkaz u zagrebačkoj Osnovnoj školi Matije Gupca. Novosti pišu kako je razlog status koji je Šolić objavio na svom Facebook profilu, a u kojem kritizira školski posjet Vukovaru. Konkretno, zasmetala mu je nednostranost prikazivanja događaja iz Domovinskog rata.

Novosti pišu i kako nisu uspjeli doći do ravnateljice škole Ljiljane Klingor kako bi im objasnila što se točno dogodilo, no ona je svoje objašnjenje već dala portalu Narod.hr koji je prvi objavio Šolićev status.

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz”, riječi su kojima je opomenu opravdala ravnateljica Klingor, ujedno navodeći kako učitelj mora skrbiti o sigurnosti učenika.

Nastavnikov status

Status nastavnika Marka Šolića niže možete pročitati u cijelosti:

“U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati. Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto. Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Skriveni dijelovi istine i laži

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa. Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.

Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi. O tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti. O ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema. O tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi. O tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora. Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina. Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika. Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica. Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Pitanje Herceg-Bosne

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi… Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom. I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu. Kako to znam? Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa. Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni. Koja je, eto, naša. Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali. A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti. Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno. Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Da ne ne shvati krivo…

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške. Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti? Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti: Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti. Samo u pravom i punom kontekstu’, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: ‘Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana… Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.”