NATO je već bio proglašen mrtvim. Kako ga je Putin, kroz krizu u Ukrajini, nenamjerno oživio

NATO je opet ‘in’

Bivši američki predsjednik u više je navrata, još kao kandidat na izborima, doveo u pitanje svrhu vojnog saveza kojem su SAD i čvrsta potpora Bijele kuće ključna poluga vojne i političke moći. Trumpovi stavovi o NATO-u tu su potporu potkopali: jednom je prilikom, primjerice, tvrdio da je savez zastario, vidio ga je kao relikt Hladnog rata, a kasnije, kao predsjednik, svodio ga na pitanje koliko tko plaća za kolektivnu obranu.

Dvije godine nakon Macronova intervjua koji je izazvao lavinu kritika i komentara, s novim predsjednikom Joeom Bidenom u Bijeloj kući, NATO je ponovno usred izazovnih vremena: gomilanje ruskih snaga blizu granica Ukrajine i maksimalistički zahtjevi ruskog predsjednika Vladimira Putina prema Sjevernoatlantskom savezu vratili su fokus zapadnih saveznika na NATO i njegovu ulogu u europskoj sigurnosti. Savez, koji su ne tako davno proglašavali zastarjelim i klinički mrtvim, opet je “in”.

Putin ojačao savez?

U uglednim svjetskim medijima stoga je ponovno oživjela debata o ulozi i svrsi NATO-a. Komentatori i analitičari argumentirano se pitaju je li svojim zahtjevima – među ostalim, da se NATO-ove snage povuku iz istočne Europe te da se Ukrajini zabrani da pristupi savezu – ruski predsjednik izazvao učinak upravo suprotan svojim namjerama. Je li Vladimir Putin, pojednostavljeno rečeno, ojačao NATO i vratio mu ulogu o kojoj se s vremena na vrijeme diskutira sve od propasti Sovjetskog Saveza?

Nije ovo prvi puta da se otvara ovakva rasprava. Još 2014., nakon ruske aneksije Krima, također se živo debatiralo. Dugogodišnji bivši britanski veleposlanik u SAD-u Sir Christopher Meyer tada je, primjerice, tvrdio da je “Putin oživio NATO”. Otad je, međutim, prošlo dosta godina, kriza i neuspjeha – među njima i kaotično povlačenje američkih i NATO snaga iz Afganistana lanjskog ljeta koje je jedan od tada vodećih njemačkih političara Armin Laschet ocijenio “najvećim fijaskom” koji je NATO pretrpio od svog osnutka.

Saveznici na istoku

Zbivanja na terenu idu u prilog tezi da su agresivni potezi Moskve rezultirali, barem zasad, suprotnim učinkom od onoga koji deklarativno traži Rusija. Rusija hoće da NATO povuče snage i oružje iz država koje su se priključile savezu nakon 1997., što znači iz istočne Europe, te da odustane od daljnjeg proširenja na istok, uključujući i Ukrajinu. No, upravo zbog straha od eskalacije aktualne krize, zemlje članice saveza jačaju prisutnost na istoku kontinenta – ono što Rusija želi spriječiti.

Danska vlada objavila je da na Baltičko more šalje dodatni brod i četiri aviona F-16 u Litvu, javlja NATO. Španjolska šalje brodove koji će se priključiti NATO-ovim pomorskim snagama te razmatra slanje aviona u Bugarsku. Nizozemska od travnja šalje u Bugarsku dva borbena zrakoplova. Francuska je spremna stacionirati svoje trupe u Rumunjskoj kao dio NATO-ovih operacija. I tako dalje.

O širenju na sjever

Aktualna kriza ponovno je oživjela raspravu o NATO-u i na sjeveru kontinenta, u Finskoj i Švedskoj, državama koje su članice Europske unije, ali ne i Sjevernoatlantskog saveza s kojim, međutim, održavaju bliske veze. Baš početkom ovog tjedna se glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg sastao s ministrima vanjskih poslova ovih dviju država, a tema je bila sigurnosna situacija, uključujući i stanje oko Ukrajine.

Finska i Švedska, barem zasad, neće zatražiti pristupnicu NATO-u. Finska premijerka Sanna Marin kazala je nedavno da nije izgledno da će Finska tijekom njezinog mandata aplicirati za članstvo, zbog čega se morala braniti od kritika iz oporbe. No, dužnosnici obje države inzistiraju na tome da će odluka, kakva god bila, biti suverena odluka, što je jasna poruka u kontekstu ruskih zahtjeva oko budućih proširenja saveza.

Deklarativno jedinstvo?

Je li, dakle, eskalacijom krize Vladimir Putin postigao suprotan učinak od onoga koji je priželjkivao ili je ta teza u ovom trenutku pretjerana? “Da bi ta teza bila u potpunosti točna, onda bi to podrazumijevalo da postoji jedinstvo unutar NATO-a vezano uz pitanje odgovora, izvan načela solidarnosti”, kaže stručnjak za geopolitiku i rektor Sveučilišta Vern Vlatko Cvrtila.

No, pokazalo se da “postoji određeni rascjep” mada postoji deklarirano jedinstvo među članicama, na primjer kada istupa glavni tajnik saveza, kaže Cvrtila, napominjući da je ono što Stoltenberg govori “u okvirima očekivanog”, izražavanje solidarnosti i podrške, traženje mirnog rješenja, upozorenje o sankcijama…

Neugodna avantura

Ali, kada bi došlo do odlučivanja hoće li se intervenirati ili ne, pitanje je bi li to jedinstvo opstalo, smatra Cvrtila. Govori, napominje, temeljem ranijih iskustava – invazije na Irak prije gotovo 20 godina, zatim onoga što se događalo u Siriji, intervencije u Libiji…

„NATO nije organizacija koja bi imala obavezu rješavati stvari koje su izvan teritorija država članica. A znamo kako je završila zadnja avantura, ako je tako mogu nazvati, u Afganistanu. Mislim da se NATO od toga i takve vrste intervencija neće jedno duže vrijeme oporaviti“, ističe.

Krizni menadžment

Cvrtila ne spori da se, nakon raspada istočnog bloka, ozbiljno raspravljalo o tome kakvu dalje svrhu ima NATO, a najviše polemika i kritika oko nove uloge saveza bilo je u SAD-u. “Međutim, NATO je našao svoju svrhu kao mehanizam za krizni menadžment jer je imao na raspolaganju kapacitete da može posredovati u određenim kriznim situacijama“, objašnjava geopolitički analitičar. U tom je smislu savez „promijenio svoj karakter“.

Dodaje i da NATO već nekoliko godina pokušava ojačati kapacitete europskih saveznika, mada „nije uvijek bilo posve jasno protiv koga – tko je taj neprijatelj da se moraju jačati vojni kapaciteti“. Ova situacija sada, uvjetno rečeno, može pomoći nekim nacionalnim vojnim i političkim strukturama da opravdaju veća vojna ulaganja i modernizaciju obrane jer se „generira narativ da je Rusija tu, da Rusija može biti opasna“ i da se zato moraju poduzeti određena ulaganja ako jednog dana situacija doista postane visokorizična.

Zaokret u orijentaciji

Igor Tabak, vojni analitičar i autor s portala Obris.org specijaliziranog za vojne i obrambene teme, podsjeća da je NATO još prije dvadesetak godina „napravio veliki zaokret“ u svojoj orijentaciji.

„Okrenuo je novu stranicu time da je otvorio prostor djelovanjima izvan teritorija zemalja članica. Tu dolazimo na Afganistan u kojem su se izredale sve moguće vojske svih članica i čitavog niza drugih zemalja, a sve skupa je dosta neslavno završilo prošlog ljeta”, kaže Tabak. Već ta orijentacija na Afganistan, dodaje, zadnjih je godina dovela do toga “da se preispituje je li to ono što doista trebamo”.

Tabak pritom podsjeća da rat u Ukrajini ustvari traje od proljeća 2014. “Ukrajina je u najboljim momentima bila aspirant za članstvo (u NATO-u), ali daleko od toga da im Savez tu aspiraciju prizna. No, došlo je do promjena granica u Europi i do sukobljavanja na vrlo klasičan način. Mnogima je to bio poziv na otrežnjenje”, ističe Tabak, napominjući da “agresivna vanjska politika Vladimira Putina nije od jučer” te da ona “postupno dobiva odgovarajuće odgovore”.

Kraj EU autonomije?

Pojačana uloga NATO-a u ovoj krizi i posebno u tom kontekstu povratak američke politike u središte europskih sigurnosnih pitanja otvara još jednu dilemu – što će biti s tzv. strateškom autonomijom Europske unije, osobito u području sigurnosti i obrane. Glavni je promotor tog koncepta Emmanuel Macron čija zemlja upravo predsjeda Unijom.

Profesor Cvrtila podsjeća da je EU dosad propustila dosta prilika za jačanje svoje strateške autonomije. Napominje pritom da je EU koncipirana tako da su pitanja poput vanjske politike i sigurnosti u rukama nacionalnih država. “Participacija u razvoju te europske strateške autonomije ovisi o političkim platformama koje su trenutno na vlasti prije svega u velikim državama, ali ne treba zanemariti da utjecaj imaju i manje države”.

Zato je teško postići konsenzus da bi Europska unija postala “geopolitički igrač”, kako je to svojedobno definirala predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen – “onaj koji, svojom participacijom u raspodjeli međunarodne moći, može biti neka vrsta game changera, onoga tko može svoje interese zaštititi isključivo svojim kapacitetima i svojim sposobnostima”, objašnjava Cvrtila. Kriza oko Ukrajine, sa SAD-om u glavnoj ulozi na strani zapada, to upravo potvrđuje.